Osvetoljubivost i zloba
Osvetoljubivost i zloba
Jedna od najvažnijih i najopasnijih reakcija kompleksa niže vrijednosti, koju pokazuju neka djeca i odrasli i koja ponekad uzrokuje buntovništvo i nasilništvo, te donosi ogromne opasnosti, jeste osveta.
Drugi razlog za pojavu kompleksa niže vrijednosti kod djece jeste grubo i nasilno postupanje sa njima. Dakle, sa djecom se postupa na ponižavajući način i sa mržnjom. Od ovog su još gore batine koje i duh i mozak djeteta stavljaju pod pritisak. Nevina djeca, koja budu izložena ovim zlostavljanjima i mučenjima, bez sumnje će se naći u redu najopasnijih neprijatelja društva. Upravo kao što ljubav i samilost čine osnovu društva i bivaju razlogom okupljanja ljudi, mržnja i surovost su činioci raskola i razdvajanja u ljudskoj zajednici. Kada dijete u porodici i domu ne osjeti ništa osim odbojnosti prema njegovom prisustvu, onda mu ne preostaje ništa nego da misli da će i svi drugi ljudi sa njim postupati na ovakav način – sa mržnjom i odbojnošću. Ovakva osoba počinje činiti nered i svetiti se. U njegovu srcu nema mjesta za ljubav, blagost i samilost. Ono se vremenom pretvara u najbezdušnijeg neprijatelja društva.
Sve gorčine, mržnje i zlobe koje je nakupilo u djetinjstvu, bit će uzrok njegove slične reakcije.[1]
Djeca koja trpe razarajuće pritiske i nepodnošljiva poniženja od svojih roditelja, staratelja ili neukih i grubih odgajatelja, pune svoja srca željom za osvetom prema njima. A onda, da bi nadomjestili svoje duševne lomove i poraze, stupaju na polje osvete i ne libe se bilo kakvog ružnog i opasnog postupka, niti bilo kakvog zločina.
Jedan primjer dječije i mladalačke pobune jeste i njihovo bježanje od kuće i od roditelja. O tome, nažalost, čitate u novinama – kada njihovi bližnji plaču i traže pomoć u njihovom pronalaženju. Neka od ovih bježanja pretvaraju se u bolne događaje i nepopravljive duševne štete. Često okončavaju gubitkom moralne čednosti, krađom ili samoubistvom, čime život djevojke ili mladića biva učinjen nesretnim i upropaštenim. Svete se tako što roditelje i cijelu porodicu sramote i javno prikivaju na stub srama.
Imam Ali, a.s., je rekao: “Loše dijete upropaštava čast i obraz porodice i donosi sramotu za svoje pretke.”[2]
Imam u vidu nekoliko slučajeva osvete djece i mladih, koji su prethodno trpjeli poniženje, ali ih ne bih želio ovoga puta iznositi. Jer, možda se među slušaocima nalaze mladi koji sagorijevaju u vatri osjećaja niže vrijednosti, koji u srcu gaje mržnju prema roditeljima te im slušanje ovakvih priča može služiti kao obrazac kako da se osvete te da se i sami ukaljaju velikim zločinima i grijesima. Međutim, znanje o nekim načinima dječije osvete koja potiče od kompleksa niže vrijednosti roditeljima može biti korisno u odgoju i zato ću sada o tome nešto progovoriti.
Pretjerana i neumjesna ljubav roditelja jedan je od činilaca koji izazivaju osjećaj niže vrijednosti u djeci. Dijete koje je od svojih bližnjih dobilo ljubav u odmjerenoj količini, pojavom drugog djeteta u porodici ne postaje ozlojeđeno zato što i sada ima onu količinu ljubavi i pažnje koje je ranije imalo od svojih roditelja. Međutim, dijete koje je imalo više ljubavi negoli je potrebno, dijete koje je maženo i paženo više nego što treba, dakle dijete koje je imalo status noćne svjetiljke i oko kojeg svi oblijeću kao leptiri, rođenjem drugog djeteta biva teško pogođeno. Osjeća se niže vrijednim jer uviđa da dio ljubavi koja je bila namijenjena isključivo njemu, ide sada novom članu porodice. Ono počinje biti zavidno u odnosu na drugo dijete i u odgovarajuće vrijeme sveti se, udara novorođenče, ujeda ga, ili mu zabija prst u oko. Isto tako, sveti se i roditeljima. Prema njima se loše ponaša, stalno je u ljutnji i opore je naravi. Na njihov govor osorno odgovara, a ponekada ih vrijeđa.
Jedan od razloga nastanka kompleksa niže vrijednosti može biti nedostatak odgovarajuće odjeće, dobre hrane, igračaka, školske opreme i sl. Dijete koje među lijepo obučenom djecom nosi stare patike, zakrpljenu odjeću, ili koje kod druge djece vidi dobre igračke – u sebi počinje osjećati lišenost i poniženje jer sve to ono nema. Dijete koje ide u osnovnu školu, a nema potrebnu školsku opremu u sebi osjeća kompleks niže vrijednosti i u poređenju s drugom djecom sebe smatra jadnim i bijednim.
Imućni očevi, koji mogu svojoj djeci priuštiti ono što im je potrebno, ali zbog manjkavosti duha i vlastitog tvrdičluka prema djeci nastupaju kruto i tvrdiče, i djeci i sebi čine veliko nasilje.
Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Čovjek kojem je Bog dao obilje Svojih blagodati, a on tvrdiči prema svojoj porodici – nije od nas.”[3]
Imam Sedždžad, a.s., pak veli: “Allah je najzadovoljniji onim među vama koji je prema svojoj porodici najšire ruke.”[4]
Ibn Abbas prenosi riječi Božijeg poslanika, s.a.v.a.: “Ko bude na bazaru i kupi svojoj porodici poklon, čeka ga nagrada kod njegova Gospodara ravna nagradi onih koji potrebitima dadnu sadaku. I neka prvo pokloni idu djevojčicama, potom dječacima! Jer, onom ko obraduje svoju kćerkicu slijedi nagrada ravna nagradi za oslobađanje roba koji je potomak Ismaila. Onaj ko obraduje svoga sinčića imat će nagradu kao da je zaplakao iz straha od Boga, a onoga ko plače iz straha od Boga, Bog će uvesti u Džennet uživanja.”[5]
Djeca koja su u navedenim uvjetima bila izložena kompleksu niže vrijednosti mogu svoju osvetu izvesti na raznolike načine. Ponekad je cijena osvete očev život, a nekada se svodi samo na želju za očevom smrću.
Imam Rida, a.s., je kazao: “Čovjeku priliči da svoju porodicu drži u izobilju, da oni ne bi poželjeli njegovu smrt.”[6]
Ta se osveta nekad odvija izazivanjem požara, lomljenjem dragocjenosti, uništavanjem životnih sredstava, odnosno uništavanjem imetka škrtog i strogog oca. A drugi put može biti u pitanju krađa očeve imovine, čime se u poniženom djetetu javlja osjećaj nadoknade i poravnanja za učinjene nepravde i uskraćivanja.
Doktor Elandi je rekao:
Potrebno je suzdržati se od bilo koje vrste nepravednosti kada su u pitanju djeca, kako se ne bi stvorili uvjeti da se kod njih javi želja za krađom. Svako dijete koje postane kradljivac, bez sumnje se nekada suočilo sa nepravdom i uskraćeno mu je njegovo pravo. Nije neophodno da ova nepravda bude stvarna; vrlo je moguće da ima imaginaran oblik i ponekad izgleda toliko djetinjasto da to odrasli uopće ne primijete. Međutim, time se ne sprečava mogućnost da ta “nepravda” na srce djeteta ostavi dubok i bolan uticaj.
Ukoliko se želimo učinkovitim metodama boriti protiv sramotnog zastranjenja kakvo je krađa, neophodno je da na samom početku u djetetu oživimo osjećaj srdžbe, koji je proistekao iz niza zabrana i nedostataka, a zatim nadoknađujući te nedostatke da izliječimo njegovu bol.
Neka djeca novac koji ukradu izuzetno darežljivo i “široke ruke” troše sa svojim prijateljima, što je, bez sumnje, proisteklo iz želje da se na izuzetan način osvete zbog poniženja koja su osjetili.
Poznajem jednog dvanaestogodišnjeg dječaka koji je krao novac od drugih, ali je istim tim novcem kupovao igračke njihovoj djeci, koja su obično bila mlađa od njega. Kasnije sam shvatio da tom dječaku, dok je bio manji, roditelji nikad nisu kupovali igračke. On je sada htio na ovaj način nadoknaditi svoju uskraćenost koja je, po njemu, bila nepravda i neprijateljstvo.
Slijedeći islamsko učenje, imućni ljudi trebaju unaprijediti život svoje djece i ispuniti njihove prirodne želje, te ih tako odgojiti daleko od kompleksa niže vrijednosti i izgraditi njihovu ličnost, a istovremeno sebe spasiti njihovih različitih osveta koje izviru iz uskraćenosti.
Još jedno od sredstava osvete i nadoknade za unutrašnje poraze kod onih koji pate od kompleksa niže vrijednosti jeste ismijavanje, izrugivanje, korenje i slično.
Učenik koji zaostaje u praćenju nastave bilo zbog nemotiviranosti ili zbog intelektualne nemoći, spreman je da se osveti boljim učenicima, koje uzima za predmet ismijavanja, zadirkivanja i izrugivanja. Svi se smiju i okupljaju se oko njega, i što je vještiji i poznatiji u ismijavanju, utoliko više uživa u osveti. Pri svemu ovome on ipak griješi misleći da time može nadoknaditi i najmanji dio svoje nesreće i svoga neuspjeha.
Naravno, ovakva osoba ne obraća pažnju na uzrok svoga ovakvog ponašanja i ne razmišlja šta ju je potaklo na takvo ponašanje. Pošto vidi da ni u jednoj oblasti ne može postići bilo kakav uspjeh i privući na sebe poželjnu pažnju, nesvjesno ismijava svoje odmakle takmace i ponižava ih da bi odagnala svoje nezadovoljstvo. U stvarnosti, međutim, od ismijavanja i izrugivanja nema nikakvog učinka, osim vlastitog srozavanja. Nažalost, posvuda ima ovakvih osoba ne samo među djecom već i među odraslim.[7]
U vrijeme kada je Prvak islama iznosio logičke dokaze islamskih načela te kada je svojim moralom i ponašanjem ostvarivao uticaj na misli ljudi i okretao njihova srca prema islamu, tvrdoglavi protivnici postali su nezadovoljni ovim uspjesima i u sebi su zbog napredovanja islama osjećali jad i poniženost. Nisu bili voljni da se Poslaniku priklone, a s druge strane, bez predaje pred snagom muslimana nisu mogli nastaviti život. Najzad su bili prinuđeni naizgled primiti islam, ali su u nutrini patili i osjećali veliko protivljenje islamu.
Časni Kur’an je dvolične i licemjerne ljude imenovao munaficima. U osnovi, dvoličnost i licemjerstvo na svim poljima, bila ona vjerska ili ovosvjetska, ukazuje na slabost i iskompleksiranost koji postoje u unutrašnjem biću munafika.
Imam Ali, a.s., je kazao: “Licemjerstvo čovjeka proističe iz poniženosti koju osjeća u sebi.”[8]
Munafici koji su sagorijevali u vatri svog kompleksa niže vrijednosti maštali su o načinu osvete. Kada su izgubili nadu u mogućnost ubistva Predvodnika islama i u uništenje muslimanske sile, okrenuli su se drugim sredstvima.
Podbadanje, trovanje, ismijavanje i vrijeđanje neka su od sredstava osvete. Munafici su javno ismijavali muslimane koliko god su mogli. A onda kada nisu imali hrabrosti da to čine u prisustvu, činili su to tajno na svojim skupovima. To su činili da bi se odobrovoljili i pokrili svoje poraze i sramotu.
Kada susretnu one koji vjeruju, govore: “Vjerujemo!” – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: “Mi smo s vama, mi se samo rugamo.”[9]
وَإِذَا لَقُوا الَّذِينَ آمَنُوا قَالُوا آمَنَّا وَإِذَا خَلَوْا إِلَىٰ شَيَاطِينِهِمْ قَالُوا إِنَّا مَعَكُمْ إِنَّمَا نَحْنُ مُسْتَهْزِئُونَ
Ponekad dijete koje trpi poniženje i nepažnju, da bi došlo do izražaja i nadoknadilo svoje unutrašnje poraze, koristi priliku i sveti se kada u posjetu dođu neki gosti. Kada majka, ne mareći za dijete, bude obuzeta razgovorom sa gostima, dijete remeti skup tako što lupa vratima, razbije nešto stakleno, diže galamu, izriče besmislene riječi da gosti ne bi slušali majkine priče i da prekine njihov razgovor. Na ovaj način dijete svojim nestašlucima skreće pažnju na sebe, radosno što je moglo pokazati svoju ličnost i uživa u svom uspjehu.
[1] ‘Ukdeje hakarat, str. 16.
[2] Gureru-l-hikem, str. 78.
[3] Mustedrek, sv. 2., str. 643.
[4] Vesail, sv. 2., str. 643.
[5] Mekarimu-l-ahlak, str. 114.
[6] Vesail, sv. 5., str. 132.
[7] Rošde šahsijet, str. 97.
[8] Gureru-l-hikem, str. 777.
[9] El-Bekare, 14.
