Odvraćanje od zla ili? 

Odvraćanje od zla ili? 

Odvraćanje od zla je jedna od važnih islamskih obaveza. Ono je značajna poluga zakonskih mehanizama u društvu. Kritika kao metod odvraćanja od zla također je jedan od čistih i krjeposnih mehanizama posredstvom kojeg se društvo čuva od nazadovanja i pada. Jedan od važnih preduvjeta za odvraćanje od zla jeste čistota i neporočnost duše onoga ko izvršava ovu obavezu.

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Onaj ko u svome srcu ne očisti lične uspomene, ne spasi se od opasnosti i strasti svoje duše, ne porazi šejtana i ne uđe pod zaštitu Allaha, Njegove jednoće i Njegove čistote, nije dostojan da ljude upućuje na dobro i odvraća od zla.”[1]

Neki ljudi, naizgled dobročinioci, kada zapadnu u okove kompleksa niže vrijednosti, da bi nadoknadili svoje unutrašnje poraze, pod izgovorom odvraćanja od zla pronalaze nedostatke i iznose kritike osoba koje su bile razlog njihovog poniženja. Grijehe tih osoba iznose javno, a nekada ih pred ljudima kore kako bi ljude navodno sačuvali i udaljili od činjenja zla. Oni misle da na ovaj način, svojim zatrovanim savjetima – čije su izvorište njihov kompleks niže vrijednosti i minuli porazi – čine ibadet te da time izvršavaju Božije zapovijedi. Ustvari, izvorište i motivacija cijelog njihovog djelovanja proističu iz kompleksa niže vrijednosti, a oni svoje djelovanje pritvornošću i demagogijom predstavljaju kao odvraćanje od zla, premda su od njega načinili utvrdu za vlastitu osvetu.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Ko svoje djelovanje usmjeri na krivi put, lukavstvo i prevara će ga učiniti napuštenim.”[2]

Najbolja zaliha kod Uzvišenog Boga jeste pražnjenje srca od nečistih sjećanja, pročišćenje nutrine od nemoralnih i nečasnih djela i loših nakana, te nastojanje da se djela čine iskrenim srcem i u ime Boga. Naravno, postizanje nečeg ovakvog je teška zadaća.

Imam Ali, a.s., je također rekao: “Teže je pročistiti djelo negoli ga izvršiti.”[3]

Veliki i karakterni ljudi, ako budu ponižavani, sebe ne smatraju poraženim. Oni se, u svojoj nutrini ne osjećaju niže vrijednim, zato što su njihova srca kao prostrani ustalasani okean, a nikakve nečistoće nisu u stanju poklopiti okean i pomutiti njegovu čistu vodu. Veliki i karakterni ljudi se nikada ne svete onima koji su ih ponizili, jer se osvetom ne žele spuštati na njihovu nisku razinu.

Imam Ali, a.s., je kazao i sljedeće: “Manjak oprosta je najružniji nedostatak, a hitrost u osveti – najveći grijeh.”[4]

Prema tome, najgori odgovor onih koji su bili predmet nečijeg uznemiravanja i ponižavanja jeste osvetoljubivost. Jer, upravo na putu osvete čovjek se može uplesti u velike grijehe i uzrokovati vlastitu propast i nesreću drugih.

Za živahne i aktivne ljude, za ljude snažne volje, osjećaj slabosti i poniženosti biva važan podsticaj za još veće pregnuće i nastojanje, pa oni, ulažući dodatni trud, stižu do većih vrijednosnih razina i stepena svoje potpunosti. Jer da čovjek sebe nije vidio slabim i nemoćnim pred moćnim i snažnim silama prirode, nikada se ne bi podigao ni krenuo u borbu, te ne bi ostvario sva ova velika i zadivljujuća postignuća.

Ljudska slabost pred nepodnošljivim bolovima i patnjama dovela je do pojave medicine i farmacije, koje su se postepeno digle do današnjeg stepena razvijenosti. Ljudska nemoć pred snažnim morskim valovima dovela je do nastanka prekookeanskih brodova. Ljudska neotpornost na hladnoću i toplotu dovela je do ugradnje sistema centralnog grijanja. Ljudska nemoć da vidi noću ishodila je izgradnjom moćnih noćnih svjetiljki i reflektora.

Ukratko, ljudska slabost, nemoć, poniženost postala je izvorište najvećih pokreta i dovela je do najvećih naučnih, tehnoloških i industrijskih promjena u svijetu.

Mnogo je pametnih ljudi s karakterom i ugledom koji su se zbog nekih tjelesnih nedostataka osjećali niže vrijednim, ali taj osjećaj im nije mogao uzdrmati čeličnu volju niti zaustaviti njihova traganja i ulaganja napora na putu koji je pružao nadu u napredak i blagostanje. Oni su svoju slabost zanemarili, te su još većim trudom i zalaganjem dokazali svoju vrijednost, a u društvu su postali korisni i poštovani članovi.

 

Imam Ali, a.s., je rekao: “Uzdignite svoj ugled u društvu time što ćete zanemarivati sitne i manje važne stvari.”[5]

Druga važna okolnost u borbi za istinu i uspjeh u druženju i mirenju sa ljudima, koja može biti od koristi svim ljudima, jeste sklonost da u odnosima sa drugima zaboravimo na sebe te da, koliko god je moguće, ne obraćamo pažnju na to šta o nama ljudi misle i kako na nas gledaju. I uopće ne trebamo gajiti očekivanja da na druženjima bude govora o našim osobinama, pohvala na naš račun ili o tome šta se slaže s našim mišljenjima, stavovima i ukusom.

Naprotiv, mi treba da afirmativno govorimo o drugima i o onome što oni vole i žele.

Čim smo za trenutak zaboravili na sebe, debeli zastor se skida sa naših očiju i svijet vidimo jasnije i svjetlije. U drugima počinjemo otkrivati dobra i svoj jezik upošljavamo hvaljenjem i veličanjem dobra drugih.[6]

Ako se neka mlađa osoba zbog neuravnoteženosti tjelesnog sistema bude osjećala niže vrijednom, najbolji put borbe protiv tog osjećaja je da roditelji, koliko god mogu, misli svoga djeteta odvrate od razmišljanja o tom nedostatku i da ga zaokupe poslom koji je sposobno obavljati. Usto ga neprestano trebaju bodriti i podržavati u tom poslu. Velika je vjerovatnoća da takva osoba može sretno i uspješno nastaviti svoj život i osjećaj manje vrijednosti postepeno prepustiti zaboravu.

[1] El-Mehedždžetu-l-bejda, sv. 4., str. 109.

[2] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 138.

[3] Gureru-l-hikem, str. 347.

[4] Gureru-l-hikem, str. 537.

[5] Tuhafu-l-‘ukul, str. 224.

[6] Rošde šahsijet, str. 120.