Najveći povod žaljenja učenjaka na sudnjem danu

“O Ebu Zerre, na Sudnjem danu jedna skupina stanovnika Dženneta bit će iznad skupine stanovnika Džehennema i upitat će ih: ‘Šta je vas uvelo u Vatru, a mi smo u Džennet ušli preko vašeg odgoja i podučavanja?’ Ovi će odgovoriti: ‘Drugima smo naređivali dobra djela, a sami ih nismo činili.’”

Jedan od prizora Sudnjeg dana, koji se u Kur'anu opisuje, jeste da su stanovnici Dženneta iznad stanovnika Džehennema; vide ih i razgovaraju s njima. Kao da je Džennet na nekom visokom mjestu, a Džehennem u nizini. I iz ovog aspekta stanovnici Dženneta su iznad stanovnika Džehennema. Kur'an kazuje da se nekada stanovnici Dženneta obraćaju stanovnicima Džehennema, a nekada obrnuto, stanovnici Džehennema obraćaju se stanovnicima Dženneta:

I stanovnici Dženneta će stanovnike Vatre dozivati: “Mi smo našli da je istinito ono što nam je Gospodar naš obećao, da li ste i vi našli da je istinito ono čime je vama Gospodar vaš prijetio?” “Jesmo!”, odgovorit će. A onda će jedan glasnik među njima viknuti: “Neka Allahovo prokletstvo ostane nad onima koji su se prema sebi ogriješili.”[1]

Zapravo, u skladu sa onim što je zabilježeno u predajama, stanovnici Dženneta dozivaju jednu skupinu stanovnika Džehennema: Mi smo zahvaljujući vašim uputama i blagoslovom vašeg podučavanja i odgoja našli put do Dženneta. Šta to bi pa ste vi kažnjeni Džehennemom i Božijom kaznom? Oni će odgovoriti sa kajanjem i žaljenjem: Mi nismo radili po onome što smo govorili. Vas smo pozivali činjenju dobrih i vrijednih djela, no mi sami nismo ih radili. Pozivali smo vas da obavljate pohvaljena djela, a mi ih nismo radili. Vas smo upućivali udaljavanju od grijeha i ogovaranja, ali smo se mi sami uprljali grijehom i ogovaranjem. Vi ste naše riječi poslušali i radili po njima i tako se nastaniste u vječnoj kući, a mi nismo radili po znanju koje imamo i pogođeni smo ovom sramotnom i bolnom sudbinom.

Ovo poniženje i žaljenje je kraj onih koji ne rade po svome znanju. Zasigurno je ovo žaljenje za njih bolnije od prženja Božije vatre zato što su duhovne patnje bolnije od tjelesnih. Bol koji izaziva neprijeteljeva zluradost veći je od bola vlastite patnje i prženja.

Bolno je da čovjek osjeća da su drugi posredstvom njegovih uputa našli put do Dženneta, a on, iako je mogao korištenjem svojih mogućnosti postići više stepene, pao u džehennemsku patnju te sada njegovi učenici sjede i gledaju ga! Oni uživaju u Džennetu, a on se pati u Džehennemu. Kada taj ne bi imao nikakvu drugu patnju osim ove lišenosti blagodati koje su postigle osobe koje je on odgojio, to bi mu bilo dovoljno.

Obraćajući pažnju na aspekte spomenute u ovom hadisu, zaključujemo da mi prvo moramo svoje namjere učiniti ispravnim i čistim, da moramo krenuti na put stjecanja znanja radi Boga i ka izvršavanju dužnosti. Od početka moramo raditi ono što govorimo, da bi ova osobina postala naše ustaljeno svojstvo (meleke), a ako uspijemo doći do više saznanja, da možemo i po njima djelovati. Ako u samom početku budemo aljkavi i popustljivi, ako na početku izostavimo obavljanje neke dužnosti, pa onda druge i dozvolimo da na taj način u nama jača svojstvo buntovništva, dalja borba sa sobom postat će teška i problematična.

U vezi sa podjelom i klasifikacijom učenjaka Zapovjednik pravovjernih Ali, a.s., kazuje:

“Učenjaka su dvije skupine: prva skupina su znalci koji djeluju po svome znanju, i oni su spašeni, a druga skupina su oni koji ne rade po svome znanju, i oni su propali. Zaista su stanovnici Džehennema uznemireni zbog smrada učenjaka koji nema djela, i zaista će najveće kajanje i žaljenje od svih stanovnika Džehennema imati čovjek koji je drugog pozivao ka Bogu – neka je On slavljen – pa je ovaj drugi prihvatio njegov poziv i pokorio se Allahu, te ga je Allah uveo u Džennet, a onog koji je pozivao, zbog nedjelovanja po znanju koje je posjedovao, uveo je u Džehennem.”[2]

U hadisu kudsi Bog Uzvišeni obraća se Davudu, a.s.:

“Najmanje čime ću učenjaka bez djela kazniti teže je od sedamdeset kazni i patnji, a to je da ću ukloniti iz njegovog srca slast spominjanja Mene. (Nakon toga neće uživati u spominjanju Mene.)”[3]

[1] El-A‘raf, 44.

[2] Biharul-envar, sv. 2, str. 34.

[3] Biharul-envar, sv. 2, str. 32.