Imam Rida, a.s., na položaju Imameta

Imam Rida, a.s., na položaju Imameta

U periodu od 183. do 187. godine po Hidžri, Imam Rida, a.s., nije obznanio svoj imamet, niti je pokazao bilo kakav javni pokret u Medini poput hutbe, ili javnih susreta, niti je je zabilježeno njegovo prisustvo na javnim skupovima.

Harun je iz vijesti koje mu pristižu shvatio da se Imam drži daleko od dešavanja, što se jasno da zaključiti iz rivajeta:

“Došao je Ebu Hasan Ali ibn Musa Rida, a.s., na pijacu, pa je kupio psa, ovcu i horoza. Kada je uhoda pisao Harunu o tome on reče: “Od njega smo sigurni.”[1]

Šutnja i izostanak javnog djelovanja Imama Ride, a.s., djelovali su na Haruna tako da izgubi povjerenje u izvještaje svojih špijuna. Jedanput jedan od potomaka Zubejr ibn Avvama reče Harunu: “On je otvorio vrata svoje kuće, poziva ljude sebi.” Harun reče: “To je začuđujuće. Jedan je napisao da je Ali ibn Musa kupio psa, ovcu i horoza, a ovaj drugi piše šta želi.”[2]

Na taj način Harun prelazi preko riječi onog Zubejrije, ostavljajući Imama na miru.

Prolaze četiri godine od šehadeta Imama Kazima, a.s., i stiže 187. godina po H. Te godine Harun ubija grupu Barmekijana. Ubistvo Barmekijana igralo je veliku ulogu u promjeni političkog stanja, jer oni su bili stupovi Abasijske vlasti, oni su je učvrstili i bili su najaktivniji u ubijanju Ehli bejta. Ti uvjeti su bili pogodni da Imam Rida, a.s., ispuni oporuku svog oca i objelodani svoj Imamet. To je i uradio a bio je siguran da Harun nema snage da ga zatvori ili ubije. Neki prijatelji su ga upozoravali govoreći: “Otkrio si veoma važnu stvar i mi se plašimo da će taj obmanjivač (tagut) da ti nanese štetu.” On je rekao: “Nek uradi šta god može, ali mi ne može ništa.”[3]

Drugom prilikom im je odgovorio: “Ukoliko mi nanese štetu pa ja sam zbilja lažac.”[4]

Mandat Imama Ride, a.s., nije sagledan u političkoj borbi, već se bavio borbom sa destruktivnim načinom razmišljanja i uvjerenja, prišao je širenju islamskog zdravog načina razmišljanja u opsegu vjerovanja i šerijata. To se Harunu nije doimalo važnim sve dok Imam nije dirao njegovu vlast.

Ono što je pripomoglo toj relativnoj slobodi bio je i prelazak Haruna u Rejj 189. godine po H., a zatim u Horasan 192. godine po H., i napokon njegova smrt 193. godine po H.

 

[1] ‘Ujunu ahbari-r-Rida, 2/226.

[2] ‘Ujunu ahbari-r-Rida, sv. 2, str. 226.

[3] E'alamu-l-vura, sv. 2, str. 60; Fusulu-l-muhimme, str. 245.

[4] ‘Ujunu ahbari-r-Rida, sv. 2, str. 213.