Fenomen devijacija u vrijeme Imama Ride, a.s. – 2

Fenomen devijacija u vrijeme Imama Ride, a.s. – 2

Moralna devijacija

Atmosfera luksuza i raskoši igrala je veliku ulogu u izbijanju i širenju moralnih devijacija kod vladara i organa vlasti i u ummetu. Vladar je živa manifestacija igre, zabave i povođenja za strastima, pa Harun je bio prvi halifa koji je igrao polo, kriket, streličarstvo jašući konja, i prvi abasijski halifa koji je igrao šaha.[1]

Harun je volio trke konja. Jedanput je njegov konj bio najbrži, pa je Harun je naredio pjesnicima da to opjevaju a Ebu El-Atahije ih je pretekao i sročio stihove za što je obilno nagrađen.[2]

Neke od ovih stvari iako spadaju u mubah/dozvoljene stvari, ali ne doliče vladaru koji upravlja islamskom državom, koja je bila izložena rizicima i prijetnjama od strane neprijatelja islama.

Bio je zaljubljen u pjesme, iz pridavanja značaja tome i bodrenja pjevača on ih je bio podijelio na nivoe i kategorije.[3]

Pjevačima je udjeljivao novac i poklone – kako je već kazano – gajio je veliku ljubav prema trima ropkinjama pjevačicama, da je čak o tome sročio poemu:

Posjeduju me tri dame, srcem mojim upravljaju same,

Šta mi je, narod mi pokoran, a ja služim njima, neposlušnim trima,

nije to do li zbog sultana strasti, njima sam savladan i pored moje vlasti.[4]

U stanju kada hiljade vojnika ginu boreći se i braneći granice islamske države, to Haruna nimalo nije doticalo, međutim kada je čuo vijest da mu je umrla robinja Hejlana, pao je u očaj, pa je tim povodom ispjevao:

U tuzi za njom narikače nek nariču,

u tuzi za njom nek elegije izriču,

nanije mi velik bol, dugo, jadan patiću za njom.[5]

Stalno je konzumirao vino, i bio je ovisan o tome. Upravo zbog toga je nekada svojim sagovornicima stavljao pehare s vinom u ruke.[6]

Volio je skupove zabave i smijeha, tim povodom za zabavljača postavlja Ibn Ebi Merjem Medenija. Harun nije mogao trpiti njegovu udaljenost i nije se mogao zasititi razgovora sa njim. Samo za njega je izgradio kuću na dvoru, pomiješavši ga na taj način sa svojim rodom, slugama i sluškinjama.[7]

Nisu ga uznemiravale proste i bezobrazne riječi svojih sabesjednika, šta biše to bi ga oraspoložilo, pa kada mu je Abas ibn Muhamed poklonio posudu sa mošusom i amberom. Harun je daje Ibn Ebi Merjemi. Abas se naljuti, pa reče Ebu Merjemi: Majka ti je drolja, ako se mirisom ne pomaže po stidnom mjestu.” To je Harunu bilo smiješno. Ibn Ebi Merjem gurnu ruku u flašicu i namaza se po svom stidnom mjestu i cijelom tijelu. Zatim je naredio svom robu da ostatak parfema odnese do njegove žene i da joj kaže da se tim mirisom pomaže po intimnom mjestu a da ću ja doći da…” Harun čuvši ove sramotne riječi grohotom se smijao i zatim nagradio Ibn Ebi Merjema sa 100 hiljada dirhema.”[8]

Kada je na vlast stigao Muhamed Emin, kupio je evnuhe, i prevršio je mjeru u ljubavi prema njima. Uvijek su bili s njim, za njih je odredio posebno mjesto za boravak. Slao je ljude po gradovima da mu iskupe zabavljače i to u broju njegove svite na dvoru, za svakog po jednog i odredio im je mjesečnu naknadu. Na taj način odvojio se od svoje braće i porodice, ponizivši i njih i zapovjednike svoje vojske. Dragulje koje je imao u državnoj kasi kao i kod sebe podijelio je između svojih evnuha i sagovornika. Naredio je da mu izgrade mjesta za zabavu i provod, gdje će se osamljivati i zabavljati. Isto tako izgradili su mu pet lađa za zabavu u obliku lava, slona, orla, zmije i konja, za to je utrošio ogromna sredstva iz bejtu-l-mala.[9]

Naredio je da mu se na otvorenom razastru skupocjeni tepisi, da se što više popune zlatom, srebrom i draguljima, zatim je naredio svojim sluškinjama da mu obezbjede stotinu robinja pjevačica, i da mu ih dovode po deset sa instrumentima u rukama da bi mu svirale i pjevale…[10]

Kada je u Horasanu pred Fadlom ibn Sehlom spomenut Emin, Fadl je rekao: “Kako da ubijanje Emina ne bude dozvoljeno, kada je pjesnik u njegovom prisustvo pjevao: “Hej, vina mi dajte, i kada mi kriglu dajete, recite to je vino, ne pojite me tajno kad se to može činit javno.”[11]

Opisujući ga Ibn Esir kaže: “U njegovom metodu ponašanja nismo našli ništa što bi se moglo pohvaliti poput milosrđa, pravednosti, iskustva (u vlasti).”[12]

Me'mun je slijedio svog oca i brata u igri i zabavi, ljubavi prema pjesmi i svirci. Ishak ibn Ibrahim ibn Mejmun kaže: “Me'mun je od svih ljudi bio najluđi za ženama, bio im je od svih skloniji i neobuzdaniji u tome.”[13]

Pio je sa svojim prisnim prijateljima, pio je u mjeri da ne zna ništa za sebe.[14] Mnogim lancima prenijeto je da je Me'mun pio vino.[15]

Po cijelu noć do sabaha družio bi se sa sluškinjama i pjevačicama opijajući se u pratnji pjesme. Pa jedne noći Muhamed ibn Hamid stajao je pored Me'muna a on je pio. Iznenada Ariba je počela pjevati. To što je počela bez uvoda pjevati zbunilo je Me'muna. Muhamed ibn Hamid kada je vidio njegovu zbunjenost reče mu: “Gospodine, natjerao sam je poljupcem da zapjeva… Me'mun reče: “… onda vjenčajem svoju robinju Aribu za Muhamed ibn Hamida. I dajem joj u ime njega mehr u iznosu od 400 dirhema… i ona je tako bez prestanka pjevala do zore, a Ibn Hamid je stajao na svom mjestu.”[16]

U primjere očite moralne devijacije jeste da je jedan Eminovih a kasnije i Me'munovih sudija bio homoseksualac, dotle da je po tome postao poznat. Muslimani su se žalili Me'munu na njega a on im je odgovorio: “Trebali su da mu prigovore u presudama prije toga.” Nakon što su se tužbe umnožile, on ga je smakao s položaja, učinio ga svojim bliskim sabesjednikom, i dao mu odriješene ruke u mnogim stvarima.[17]

Moralna devijacija bila je očita među ljudima bliskim vladarima. U početku Me'munove vlasti neki od vojnih lica i policije Bagdada i Karaha, javno su se bavili kriminalom, pljačkom, pred očevicima su otimali dječake i žene… Grupno su odlazili u sela… i silom su otimali ljudima šta god su mogli, niti ih je sultan u tome sprječavao,  niti je mogao stati na put jer oni su bili bliski sa sultanom, oni su bili njegova snaga.[18]

 

[1] Tarihu-l-hulefa, str. 237.

[2] Tarihu-l-hulefa, str. 237.

[3] Tarihu-l-hulefa, str. 237.

[4] El-Egani, 16/345; Fevatu-l-vefejat, 4/226.

[5] Vefatu-l-vefejat, 4/226.

[6] Hajatu-l-Imam Ali ibn Musa Er-Rida, 2/234.

[7] Tarihu-t-Taberi, 8/349.

[8] Tarihu-t-Taberi, sv. 8, str. 349.

[9] El-Kamilu fi-t-tarih, sv. 6, str. 293.

[10] El-Kamilu fi-t-tarih, sv. 6, str. 295.

[11] El-Kamilu fi-t-tarih, sv. 6, str. 295.

[12] El-Kamilu fi-t-tarih, sv. 6, str. 295.

[13] El-‘Akdu-l-ferid, sv. 8, str. 156.

[14] El-Kamilu fi-t-tarih, sv. 6, str. 437.

[15] Tarihu-l-hulefa, str. 260.

[16] Tarihu-l-hulefa, str. 260.

[17] Murevvidžu-z-zeheb, 3/345.

[18] Tarihu-t-Taberi, 8/551.