Fenomen devijacija u vrijeme Imama Ride, a.s. – 1
Fenomen devijacija u vrijeme Imama Ride, a.s. – 1
Intelektualna devijacija
Devijantne intelektualne struje za vrijeme Abasija postale su svakodnevica, našli su svoje sljedbenike i potporu, rasprave i svađe su se umnožile tako da se ummet bio tome posvetio. Ukoliko ovo aludira na išta to je model abasijskih vladara kojim su bodrili ovu stvar i ohrabrivali predvodnike istih.
Iz razlog kako bi zabavili narod i odvratili ih od stanja i kretanja u politici, ekonomiji i javnom životu, kao i držanju na distanci od zauzimanja stava naspram tekućih političkih dešavanja.
Što se pak sljedbenika drugih religija tiče, poput jevreja, kršćana, zoroastrovaca, sabejaca, brahmana, isto tako i ateista, i ostalih vrsta hereze, imali su potpunu slobodu u promovisanju svojih ideja i vjerovanja.
Broj islamskih mezheba umnožio se do broja njihovih osnivača, proširili su se i puka racionalna misao kao i filozofija imaginalnosti, mnogo se polemisalo o predestinaciji i napuštenosti (džebr, tefwid), reinkarnaciji, antropomorfizmu, antropomorfističkoj teodiciji, politički mezhebi su počeli da se pretvaraju u doktrinarne mezhebe.
Zejdije i Ismailije bila su dva politička pokreta utemeljena na oružanoj borbi pa su se preobličili u ideološke i doktrinarne mezhebe, proširivši neispravne i nesuvisle tvrdnje poput tvrdnje jednog od njih da je Ibrahim Halil poslanik. Da nije bilo ohrabrenja od strane vlasti i davanja slobode ovim tokovima i devijantnim mezhebima ne bi se ni širili niti bi preživjeli među muslimanima.
Vladari su izmišljali ili podupirali mišljenja i teorije i na taj način uvlačili muslimane u rasprave i svađe i beskrajne priče. Svoje protivnike su osuđivali na zatvor ili smrt, uprkos tome što ta mišljenja nisu imala nikakvog istinskog učinka. Harun se odvažio na teoriju da je Kur'an vječan, i ubijao je one koji su se protivili njegovom mišljenju. Kada su ga jednom prilikom upitali o čovjeku ubijenom ispred njega odgovorio je: “Ubio sam ga jer rekao je da je Kur'an stvoren.”[1]
Mišljenje je promijenjeno za vrijeme njegovog sina Me'muna, koji je kritikovao odredbu svog oca i prihvatio je stav da je Kur'an stvoren a ne da je vječan, i sada je on bio taj koji je učenjake iskušavao svojim mišljenjem.[2]
Harun je podsticao lažne hadise od Poslanika, s.a.v.a., posebno hadise o sujevjerju, istodobno islijedivši svakog ko se opirao širenju takvih hadisa, poput sljedećeg primjera: “Došao je Ebu Muavija Darir kod Haruna a kod njega bijaše ugledni Kurejšija. Pričali su dok Ebu Muavija nije spomenuo hadis od Ebu Hurejre koji je pripisan Poslaniku, s.a.v.a.: “Musa je sreo Adema i rekao mu: “Ti si onaj Adem koji nas je istjerao iz Dženneta?” Kurejšija upita: “Gdje su se to Adem i Musa sreli?” Harun se naljutio, rekavši: “Donesite kožni tepih za vršenje pogubljenja i sablju! Allaha mi on je bezbožnik! Sumnja u Poslanikove riječi!
Onda ga je počeo Ebu Muavija smirivati govoreći: “Izmakla mu se riječ, nije s namjerom, o Emiru-l-muminine!” Sve dok ga nije smirio.”[3]
Harun je podupirao i poštivao učenjake koji su se slagali sa njegovim mišljenjima i strastima, istovremeno zatvarajući velike učenjake i Imame Ehli bejta, a.s., ograničavajući ih. Od primjera tih poticanja jeste i poljevanje vode Ebu Muaviji, kada mu je rekao: “Da li znaš ko ti poljeva vodu po rukama?” Ebu Muavija reče: “Ne.” (Nije znao jer je bio slijep) Reče: “Ja.” Ebu Muavija reče: “Ti, o emiru-l-mu'minine?” Reče: “Da, iz poštovanja prema znanju.”[4]
Harun je također podsticao mišljenja, stavove i riječi koje njegovoj vlasti navlače odoru svetosti. Tako je jedanput jedan pjesnik sročio četiri stiha u kojima je Haruna nazvao Eminullah (Allahov povjerenik), pa je Harun naredio da mu se za svaki stih da po 1000 dinara rekavši mu: “Da si ispjevao više, dali bismo više.”[5]
Pjesnici su skladali stihove potaknuti nagradama promovirajući svetost vladara dotle da je jedan hvaleći Haruna rekao:
“Ljubav halife je ljubav koju ne zaslužuju neposlušni Bogu, spletkaroši i smutljivci.”[6]
Selem El-Hasir, hvaleći Emina i Haruna pjeva:
“Džini i ljudi uputu nađoše Mehdijem, prisegnuvši Muhamedu sinu Zubejde Džaferove kćerke; dade uspjeh Allah halifi kada izgradi kuću hilafeta za blještavog plemenitog čovjeka.”
Zubejda mu poklanja dragulj kojeg on prodaje za 20 hiljada dinara.[7]
Kako bi udaljili muslimane od puta Ehli bejta, a.s., Abasije su ograničavali fakihe koji su potvrđivali taj put, a poticali su nastajanje razarajućih ideoloških i doktrinarnih tokova. Ovo je jasno usljed toga što vlasti nisu proganjale sljedbenike i pomagače takvih tokova.
Proširio se pokret Vakifija i Gulata, a Abasije se nisu udostojile da ih izoluju u početku razvoja, zbog napora da unakaze put Ehli bejta i iskorijene ga.
Me'mun je počeo prevoditi filozofske knjige sa grčkog na arapski jezik[8] a to je značilo da prevođenje vodi ka širenju ideja i logičke terminologije te umnih pretpostavki koje su daleko od zbilje.
U njihovo doba umnožilo se davanje fetvi na temelju vlastitog mišljenja, kao i tumačenje Kur'ana na osnovu vlastitih mišljenja, proširila se neispravna analogija utemeljena na poređenju pojedinačnog suda sa drugim pojedinačnim sudom. Fetve su počele slijediti vladareve strasti i htijenja.
Prenosi se od Ibn Mubareka: “Kada je Harun stigao na hilafet, zaljubio se u jednu robinju svoga oca Mehdija. Pa je tražio od nje da spava s njim. Ona mu reče: “Nije ti to ispravno (nisam ti halal) jer tvoj otac je bio intiman sa mnom. Međutim on ju je strasno želio. Zato je poslao po Ebu Jusufa upitavši ga: “Imaš li nešto o ovome?” On reče: “O Emiru-l-mu'minine, zar kada god robinja nešto tvrdi, treba da bude potvrđena? Nemoj joj vjerovati, pa zaista ona nije povjerljiva.”
Ibn Mubarek govori: “Ne znam kome da se čudim! Ovome koji je zgrabio živote i imetak muslimana a doveo se u situaciju da ide u haram preko svoga oca, ili da se čudim robinji koja se usteže od emiru-l-mu'minina, ili da se čudim ovom fakihu i sucu na zemlji koji govori halifi, pređi preko svetinje oca, zadovolji strasti, a grijeh nek ide na moja pleća.”[9]
Abdullah ibn Jusuf kaže: “Rešid je rekao Ebu Jusufu: “Kupio sam robinju, ali htio bih spavati s njom prije nego joj dođe mjesečnica (i dokaže se da nije trudna), imaš li kakvo rješenje za to?” Ebu Jusuf mu reče: “Da, pokloni je jednom od svoje djece, a zatim je uzmi za ženu.”[10]
Fakihi su na taj način povlađivali vladarima dajući fetve u skladu sa njihovim strastima i težnjama, s izuzetkom da to nisu činili hrabri fakihi koji su slijedili Ehli bejt, a.s., suprotstavljajući na taj način nepravednicima, zbog čega su i bili progonjeni od strane vladara i njihovih pomagača.
Dvorska ulema je širila pogrešne pojmove o zuhdu i izvitoperene pojmove o sufizmu, kako bi udaljili muslimane od pristupa politici ili ih spriječili od protestvovanja spram stavova vladara. Proširili su tasavuf pa su mnogi povukli odvojivši se od života, i nisu postupali u skladu sa obaveznom dužnosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla.
Manipulacija imetkom muslimana
Abasijske halife su suprotno postupale od islamskog ekonomskog sistema u kojem je imetak zapravo emanet kod vladara a ne njihovo privatno vlasništvo, i udjeljivanje istog zahtjeva da bude unutar šerijatskih okvira i zakona. Zato su imetkom iz bejtu-l-mala raspolagali u skladu sa svojim prohtjevima i strastima. Udjeljivali su ga nemilice određenim ljudima kako bi učvrstili temelje svoga carstva. Živjeli su po najvećim standardima potpuno se predavši uživanjima. Pjevači, robinje i ulizice između ostalog bili su oni koji su imali veliki udio u bejtu-l-malu.
Harunu Rešidu su iz Mosula stigla ogromna materijalna sredstva. Harun je naredio da se to da jednoj od robinja. Ljudi su taj postupak smatrali velikim i neprirodnim, i počele su o tome kružiti priče. Ebu-l-‘Atahije kaže: “Zar ćeš taj blještavi imetak dati ženi, a mome dlanu da od toga ništa ne pripadne.” Zatim je otišao Harunu, ispjevao mu tri stiha, pa mu on dade 20 hiljada dirhema, a Fadl ibn Rebia je tome dodao 5 hiljada dirhema.[11]
Ibrahim ibn Mehdi je isto tako sročio neke stihove pa ga je ovaj nagradio sa 1 milion dirhema.[12]
Harun je kupio robinju za 70 hiljada dirhema, dragulj je kupio za 12 hiljada dinara i poklonio joj ga, zatim se zakleo da će joj tog dana dati šta god bude poželjela.[13]
Nasuprot ovog halifinog rasipništva mnogo muslimana je živjelo u siromaštvu i lišenosti, što je išlo dotle da su dvojica Kurejšija ukazavši na ovo rekli Harunu: “Na zemlju su nas prikovale velike nedaće, a nesreće nas ostaviše bez ičega.”[14]
Luksuz i bogatstvo pripali su vladarima i onima koji su im bili bliski, poput ministara i upravnika, tako da je čak bogatstvo Harunovog upravnika u Horasanu iznosilo 80 miliona.[15]
A imetak koji je Harun ostavio iza sebe bio je nezamislivo velik, nadilazeći granicu 100 miliona dinara gotovine, a vrijednost dragulja, robe i životinja iznosila je oko 100 miliona i 15 hiljada dinara.[16]
Njegova djeca nastavila su istim putem luksuza i izobilja igrajući se sa imovinom muslimana, pa je Muhamed El-Emin izgradio kubbe kojeg je prostro tepisima postavljenim svilom i brokatom a opšivenog crvenim zlatom i sličnim stvarima od svile…[17]
Dok su muslimani živjeli na rubu siromaštva i lišenosti zatičemo Emina kako se igra imetkom bez ikakvih granica. Jedanput su mu upecali malu ribicu, a on joj za škrge kači zlatne naušnice ukrašene biserima.[18] Javni imetak je udjeljivao iz zabave svojim pratiocima i evnusima.[19]
Ni Me'mun nije zaostajao za njima, za svoju ženidbu troši ogromno bogatstvo, naređuje da se godišnji prihod od poreza pokrajina Farsa i Ahvaza pokloni njegovom puncu.[20]
Klan upravnika Bagdada pljačkao je novac i imetak ljudi i niko im nije stajao na put.[21]
[1] El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/210.
[2] Tarihu-h-hamis, 2/334.
[3] Tarihu Bagdad, 14/8.
[4] Tarihu Bagdad, 14/8.
[5] Murevvidžu-z-zeheb, 3/365.
[6] Tarihu-l-hulefa, str. 233.
[7] Tarihu-l-hulefa, str. 233.
[8] Mu'esiru-l-inafeti fi me'alimi-l-hilafeh, 1/209.
[9] Tarihu-l-hulefa, str. 233.
[10] Tarihu-l-hulefa, str. 233.
[11] El-Egani, 4/67.
[12] El-Egani, 10/99.
[13] El-Egani, 16/342.
[14] El-Egani, 16/261.
[15] Tarihu-t-Taberi, 8/324.
[16] Tarihu-l-hulefa, str. 237.
[17] Murevidžu-z-zeheb, 3/392.
[18] Murevidžu-z-zeheb, 3/394.
[19] El-Kamilu fi-t-tarih, 6/294.
[20] Murevidžu-z-zeheb, 3/443.
[21] Tarihu-t-Taberi, 8/551.
