Imam Sadik, a.s., svjetlo upute u najkompliciranijem periodu historije

Imam Sadik, a.s., svjetlo upute u najkompliciranijem periodu historije

Imam, Ebu Abdullah Dža'fer ibn Muhammed ibn Ali ibn Husejn ibn Ali ibn Ebi Talib, a.s., šesti je Imam Poslanikovog Ehli Bejta. Imam Dža'fer ibn Muhammed, rođen je 17. rebi'u-l-evvela, 83. godine po H. Preselio je kao šehid 25. ševvala, 148. godine po H. Imao je nekoliko nadimaka, ali najpoznatiji je Sadik, tako da ga najveći dio knjiga i naučnih krugova oslovljavaju ovim imenom.

Imam Sadik, a.s., poput njegovih plemenitih očeva, a.s., nosilac je amaneta zvanog kuća poslaničkog znanja, nasljednik je osobina svoga djeda časnog Poslanika, s.a.v.a., i predvodnik je upute ummeta.  Poslanik, s.a.v.a., je Božijim naređenjem kazao: „Zaista vam ostavljam nešto ako ga se budete pridržavali nikada nećete zalutati nakon mene, Božiju knjigu i moju porodicu moj Ehli bejt.“

انی تارک فیکم ما ان تمسکتم به لن تضلوا بعدی ابدا، کتاب الله و عترتی اهل بیتی.

A Imam Sadik, a.s., je bio plamteće svjetlo Ehli bejta koji je u vrijeme imameta i liderstva, pokazao zbilju ovog časnog hadisa. Bez sumnje da je uloga koju je Imam Sadik odigrao u svom blagodarnom životu upravo ono što se od Ehli bejta uvijek očekuje i naravno, da se bilo koji od Imama Ehli bejta, a.s., našao u tim posebnim historijskim uvjetima, i on bi također imao istu tu ulogu.

Historijsko okrilje u kojem je Imam Sadik, a.s., bio Imam, odlikuje se posebnim karakteristikama. Spoznaja ovih karakteristika i onoga što one iziskuju može pokazati dobru sliku jedinstvene uloge koju je Imam Sadik, a.s., imao.

Vrijeme imameta Imama Sadika, a.s., bilo je istovremeno sa velikom političkom promjenom u islamskom društvu, rušenja dugotrajne emevijske vlasti i dolaska na vlast abasijskih upravitelja. Osamnaest godina njegovog blagodarnog imameta bilo je u periodu Emevija a 16 godina u periodu Abasija.

Zbog siguronosnih, vojnih i političkih problema Emevija u posljednjim godinama njihove vlasti kao i zbog siguronosnih, društvenih i političkih problema te neiskustva Abbasija u početnim godinama njihove vlasti, Imamu Sadiku, a.s., se ukazala kratka prilika da s potpunom slobodom širi islamski nauk, te da u Medini, gradu njegovog djeda Poslanika, s.a.v.a., osnuje veliko sveučilište. U nekim historijskim izvorima zabilježeno je da je broj Imamovih studenata bio veći od 4000 osoba.

Sljedeća važna odlika ovog perioda jeste pojava različitih ateističkih ideja i uvjerenja unutar muslimanske zajednice. S jedne strane ovo stanje bilo je rezultat velikih osvajanja i širenja teritorija od strane halifa u smjeru različitih zemalja sa različitim kulturama i religijskim i filozofskim pogledima i ubjeđenjima, i miješanja novih muslimana koji su prije imali različite ideološke i vjerske poglede sa muslimanima koji su misaono gledano bili naivni arapi, a s druge strane rezultat izgubljenosti je zbog nepravednog i okrutnog ponašanja halifa i to u ime vjere, a ogroman broj vjerskih imperativa gradi se na pravdi i moralu. Rezultat takvog stanja jeste nastajanje ateizma kao i intelektualne zbunjenosti i zapanjensti među muslimanima što je zahtjevalo da istinski lideri kojima je stalo do islamskog društva pronađu rješenje.

Sljedeća karakteristika ovog razdoblja jeste nastanak različitih tumačenja komentarisanja vjere među muslimanima. Bez sumnje, dvije spomenute karakteristike nisu bile bez svoga utjecaja, ali glavni razlog nastajanja različitih tumačenja vjere i vjerskih imperativa nalazio se na drugom mjestu. Ustvari, preseljenjem Poslanika, s.a.v.a., kako se i očekivalo i kako je on već nagovjestio, desila su se politička i društvena previranja u suprotnom pravcu kojeg su Allah, dž.š., i Njegov Poslanik bili precizirali muslimanima. Neki su ashabi trikom, sličnom puču, oteli predvodništvo islamskog ummeta Ehli bejtu, a.s., na čijem čelu je bio Ali, a.s. Međutim vrlo brzo su shvatili da će njihovo političko i društveno vodstvo u budućnosti da se suoči sa ozbiljnim problemima zbog Poslanikovih temeljnih i trajnih poteza s ciljem očuvanja islama. Jer, iako su oni sa političke i društvene scene dešavanja sklonili Ehli bejt, ali naučno gledajući oni su još uvijek bili referentna tačka kojoj su se obraćali muslimani. Ukoliko bi to stanje potrajalo, dugoročno gledajući to bi značilo da će se muslimani okupiti oko Ehli bejta. S druge strane, jasni i opetovani Poslanikovi hadisi u vezi sa Ehli bejtom i njihovim položajem, te o obavezi muslimana prema Ehli bejtu nakon Poslanikove smrti, jasno su svjedočili o nelegitimnosti halifa.

Nelegitimni tok vlasti morao je osmisliti rješenje za ovaj problem. Prvi korak bila je zabrana prenošenja i zapisivanja Poslanikovih hadisa. Iskupljen je veliki broj hadisa koje su neki ashabi bili napisali i javno spaljen. Nekim ashabima je lično zaprijećeno da ukoliko budu prenosili ljudima hadise da će biti  kažnjeni. Nekima su bili zabranili izlazak iz Medine, kako u drugim gradovima ne bi prenosili Poslanikove hadise! Ova zabrana je trajala decenijama i tek za vrijeme Omera ibn Abdulaziza, koji je 99. godine po H. postao halifa, ta zabrana je ukinuta. Na taj način, skoro jedno stoljeće, zvanični sistem vlasti je sprječavao prenošenje i zapisivanje hadisa!

Tragični rezultati ovog zločina mnogo su širi nego li se to uopće može objasniti. Ono što se danas u školi halifa prepoznaje kao hadis, među muslimanima je skoro jedno stoljeće prenošeno usmenim putem! Sama pomisao o toliko dugom periodu te i o tome kakvi su sve ljudi imali posla s hadisima, s najrazličitijim motivima i sposobnostima, dovoljno je da shvatimo šta se sve desilo sa „hadisima“ u tom periodu. Sljedeći katastrofalni rezultat bilo je to da usljed toga što hadisi nisu zvanično bili iskupljeni u jednu zbirku, a zašto nisu postojale nikakve granice i okviri i njihov tačan ili pak približan broj nije bio izvjestan niti jasan, to je značilo da su vrata za izmišljanje hadisa bila širom otvorena, zato su pripovjedači, profiteri, neprijatelji vjere, dvorski učenjaci izmišljali šta god im je srce htjelo i to su pripisivali Posalniku, s.a.v.a. Prema tome knjige koje su znatno kasnije napisane kao Sahihi toga i toga nastale su na temelju predaja koje su usmeno prenošene više od jednog stoljeća i nije bilo puta da se dokaže ispravnost svega onog što je zabilježeno u tim knjigama. Štaviše, veliki broj onoga što se nalazi u ovim knjigama bez ikakve sumnje su laž i izmišljotina zabilježene na temeljima političkih ciljeva. I na kraju još jedna posljedica zločina zabrane prenošenja i zapisivanja predaja jeste nastajanje kontradiktornih hadisa među muslimanima.

Sljedeći potez vlasti jeste širenje okvira naučnih izvora i autoriteta za muslimane. Allah, dž.š., i Poslanik su za naučne izvore i autoritete vjere za muslimane precizirali Kur'an i Ehli bejt. „Zaista vam ostavljam nešto ako ga se budete pridržavali nikada nećete zalutati nakon mene, Božiju knjigu i moju porodicu moj Ehli bejt.“ Vladajući sistem nasuprot toga, predstavlja ashabe kao naučni utoritet i referencu. Polahko su ashabi i njihovo mišljenje i stavovi počeli da se prihvataju kao dio vjere. Na taj način, Ehli bejt, a.s., u prvoj fazi se stavlja na istu ravan sa drugima a zbog negativnog položaja Ehli bejta u odnosu na položaj vladar, Ehli bejt je polahko u potpunosti udaljen sa društvene scene.

Prema tome, zvanična zabrana prenošenja i zapisivanja hadisa, i nezvanično usmeno prenošenje istih, stvorilo je veliku mogućnost za izmišljanje hadisa sa različitim motivima, nastanak kontradiktornih hadisa, postajanje legitimnim mišljenja ashaba kao djela vjere uz različita neslaganja koja su oni međusobno imali na misaonom, dogmatskom, vjerskom, političkom planu, zatim po stažu u islamu… i udaljavanje Ehli bejta, koji je ustvari šeijatski autoritet vjere, predstavljalo je potpunu platformu za nastajanja različitih tumačenja vjere među muslimanima.

Vrhunac koncentracije ovih različitih tumačenja bio je u vremenu Imama Sadika, a.s. Neki od povjesnih predaja bilježe da je broj teoloških i fikhskih mezhebe u tom periodu iznosio čak više i od 300!

Imam Sadik, a.s., kao od Boga i Poslanika određeni Imam, koristivši prilike koje su nastale usljed zauzetosti emevijskih i abasijskih vladara bavljenjem pitanjima politike i vlasti, na najbolji način odigrao ulogu naspram ateističkih misaonih i dogmatskih tokova koji su se nad islamskim društvom bili nadvili kao ozbiljna opasnost, isto tako naspram različitih tumačenja vjere do čega je dovala udaljenost muslimana od istinskih i glavnih izvora islama.

Imam Sadik, a.s., se s jedne strane raspravama i direktnim razgovorima sa nosiocima ateizma kao i sa poznatim učenjacima svog vremena koji su se predstavljali kao tumači vjere, borio protiv intelektualne i dogmatske devijace kao i sa pogrešnim tumačenjima vjere, a s druge strane odagajanjem desetina jakih i elokventnih učenika na različitim intelektualnim, dogmatskim, fikhskim, kur'anskim i naučnim poljima, svoju borbu je proširio i prostorno i vremenski.

Naravno, on se nije zadovoljio borbom sa samo ova dva opasna vala, od kojih je jedan islamu bio prijetnja s vana a drugi iznutra, već kao jedan od najvećih reformatora u povjesti islamske misli i kulture širio je ispravni islamski nauk i propise u islamskom društvu, i nudio je originalnu interpretaciju i tumačenje vjere koja je bila relevantna za taj povjestni trenutak islama.

Imam Sadik, a.s., je u skladu sa očekivanjima svog vremena kada su se oči i uši muslimana malo više otvorile zahvaljujući susretu sa naprednim svjetskim kulturama i civilizacijama, zakoračio dalje od okvira čisto vjerske nauke objašnjavajući različite znanosti koje su čovječanstvu obezbjeđivale njihove životne potrebe.

Njegovi stavovi na poljima astronomije, medicine, hemije, psihologije, sociologije i drugih su do danas privlačili pažnju velikih zapadnih naučnika. Džabir ibn Hajan, otac hemije, samo je jedan od učenika Imama Sadika, a.s.