Iskrice ličnosti Imama Alija, a.s.

Iskrice ličnosti Imama Alija, a.s.

Imam Ali ibn Ebu Talib, pored čiste prirode i krasne naravi, posjedovao je osobine savršenosti, dopadljivog morala i čistog porijekla kakve nijedna druga istaknuta osoba nije imala. On je pripadao najistaknutijoj porodici, imao je najčišće porijeklo. Njegov otac bio je Ebu Talib, kurejšijski velikan, djed Abdulmuttalib, starješina Mekke, poglavar Bathe,[1] a prije toga je važio za Beni Hašimskog velikana.[2]

Ali, a.s., je bio najbliži rod časnom Poslaniku, bio mu je amidžić, zet i najomiljeniji rođak. Bio je pisar Božije Objave, od svih je bio bliži časnom Poslaniku po umijeću govora i rječitosti i znao je najviše njegovih govora i mudrih riječi. Prije nego što bi negativni običaji džahilijjeta uspjeli naći puta do njegovog srca i zaprljati njegov um širkom, on je rukom Poslanika prigrlio islam te je još od djetinjstva išao ukorak s njim u dešavanjima, ratovima, borbama, miru, stekavši tako njegove moralne vrline i ukrasivši se njegovim osobinama, preuzevši od njega din islam i duboko sagledavši ono što je spustio Ruhu-l-emin. Imam Ali je od svih Poslanikovih prijatelja najbolje poznavao propise islama, prednjačio je u sudstvu, od svih bijaše bolji u čuvanju dina i najviše se zalagao u promicanju poslanice. Bio je najprecizniji u iskazivanju vjerskih normi, najbliži ispravnosti od svih. To je išlo do te mjere da je Omer za njega rekao:

لَا بَقِيتُ لِمُعْضَلَةٍ لَيسَ لَهَا أَبُو الحَسَنِ

“Ne dao Bog da se nađem pred teškim pitanjem, a da tu ne bude Ebu Hasan.”[3]

Bio je učen, iskusan i mudar, obaviješten mislilac, imao je prefinjene osjećaje, čistu nutrinu, svijetlu dušu, zdrav ukus, ispravno mišljenje, lijepe postupke, bio je oštrouman, priseban i odgovoran.[4]

Alijev, a.s., ibadet i takvaluk

Bio je poznat po takvaluku, koji je bio u temelju mnogih njegovih djela i postupaka, i prema sebi, i prema bližnjima, i prema narodu. I dok se ibadet kod većine ispoljava nekad kao odjek slabosti u duši, nekad kao vid bijega od suočavanja sa životom i živima, a najčešće kao naslijeđena požuda, poduprta novom požudom, čije je ishodište veličanje svakog naslijeđa od strane naroda i društva, kod Imama Alija to je bio odsjaj velike moći, veza svih krajeva moralne karike, koja se jača i rasteže toliko da sastavi zemlju i nebo, džihad na putu onog što ljude povezuje s dobrom i u svakom slučaju jedan vid pobune protiv pokvarenosti protiv koje želi da se bori sa svih strana, potom protiv licemjera, duha iskorištavanja i borbe za lične interese, protiv poniženja, siromaštva, bijede, slabosti, kao i protiv ostalih osobina koje su bile karakteristične za njegovo uzburkano i nestabilno vrijeme.

Ako bi neko pažljivo proučio hazreti Alijev ibadet, postalo bi mu jasno da je on bio buntovnik u ibadetu i takvaluku kao i u politici i vlasti. Njegov ibadet bio je kao kada zaneseni pjesnik čista srca i s potpunom koncentracijom stane pred Apsolut i kada mu se otkriju ljepote postojećeg svijeta, što se vidi iz ovog lijepog govora u kojem nalazimo potpune zakone takvaluka slobodnih ljudi i ibadeta velikana:

إِنَّ قَوْمًا عَبَدُوا اللهَ رَغْبَةً فَتِلْكَ عِبَادَةُ التُّجَّارِ، وَإِنَّ قَوْمًا عَبَدُوا اللهَ رَهْبَةً فَتِلْكَ عِبَادَةُ الْعَبِيدِ، وَإِنَّ قَوْمًا عَبَدُوا اللهَ شُكْرًا فَتِلْكَ عِبَادَةُ الْأَحْرَارِ

“Zaista, ljudi neki služe Bogu u želji za nagradom. To je služenje trgovaca! Neki ljudi služe Bogu iz straha. To je služenje robova! A neki ljudi služe Bogu iz zahvalnosti. To je služenje slobodnih!”[5]

Njegov ibadet i obožavanje nisu izraz negativnosti uplašene osobe koja bježi od nečeg niti trgovca koji teži ka nečem, kao što je to kod velikog broja onih koji čine ibadet, već su oni kod njega izraz pozitivnosti velikog čovjeka koji je svjestan sebe i postojanja na temelju obaviještenosti iskusnog, shvatanja mudrog te osjećajnosti pjesnika.

Na temeljima takvog koncepta ibadeta i takvaluka hazreti Ali sasvim dobronamjerno poziva ljude da svi čine ibadet i steknu takvaluk. Drugim riječima, ljude je pozivao u takvaluk i pobožnost da bi postigli uzvišenije stvari od trgovačkih namjera i nadanja položenih u blagodeti drugoga svijeta, s nadom da će na tom boljem putu početi da prakticiraju pravdu i vratiti pravo onima od kojih su ga nasilnici oteli:

عَلَيكُم بِتَقْوَى اللهِ… وَبِالعَدلِ علَى الصَّدِيقِ والعَدُوِّ

“Držite se takvaluka (čuvajte se kazne od Allaha) i budite pravedni i prema prijatelju i prema neprijatelju.”[6]

S njegovog stanovišta, takvaluk je koristan i rađa plodom kada ljude potiče da prihvate istinu prije negoli je svojim očima vide i da ne budu nepravedni prema svome neprijatelju. Prema tome, bezvrijedan je život – s ovim značenjem ibadeta – koji se vodi zarad dostizanja ovosvjetskih blaga i prolaznih užitaka.

Zuhd

Ali, a.s., je bio zahid na ovom svijetu i vrlo strog prema sebi. Bio je iskren u svome zuhdu, kao što je bio iskren u svim svojim djelima i u svemu što je poteklo s njegovog jezika. Sustezao se od ovosvjetskih užitaka, nemajući težnje ni prema čemu što je spadalo u činioce vlasti, niti prema onome u što su drugi gledali i što su smatrali ciljevima svojih života. Upravo zbog toga s porodicom je živio u skromnoj i malehnoj kući. U kući prema kojoj se usmjerio hilafet – a ne carevanje – jeo se ječmeni hljeb spravljen rukom njegove supruge, koja bi prije toga ručno samljela brašno. I sve to u doba kada su njegovi uposlenici uživali najveće blagodati Sirije, Egipta i Iraka. Puno se puta dešavalo da on umjesto svoje supruge samelje ječam, iako je u tom momentu bio zapovjednik vjernika i šef islamske vlasti, i jede suhi ječmeni hljeb, koji bi lomio preko koljena. Nije imao toplu odjeću koju bi nosio po studenom vremenu, već bi se zadovoljio tankim ljetnim haljetkom. Na taj je način konkretno izražavao najveći stepen duševne čistote i izvrsnosti.

Harun ibn Antare prenosi od svoga oca predaju: “Otišli smo jedne zime u posjetu hazreti Aliju u području zvanom Havernak.[7] Bijaše preko sebe ogrnuo iznošeni ogrtač koji ga nije štitio od hladnoće. Rekoh mu: ‘O Emiru-l-mu’minine! Uzvišeni je u bejtu-l-malu odredio dio vama i vašim ukućanima, a vi ipak tako činite sebi.’ On mi reče:

وَاللهِ مَا أَرزؤكُم شَيئًا، وَمَا هِي إِلَّا قَطِيفَتِي الَّتِي أَخرَجتُها مِن المَدينَةِ

‘Tako mi Boga, neću uzeti ništa od vaših imetaka, ovo je onaj ogrtač koji sam sa sobom ponio iz Medine.’”[8]

Jedan čovjek je donio hazreti Aliju ukusnu i slatku hranu koju su zvali falude. Imam Ali nije je probao, već je gledao govoreći: “Tako mi Boga, imaš hranu lijepa mirisa, boje i ugodnog okusa, ali ja ne volim navikavati svoj nefs na ono na što nije naviknut.”[9]

Duše mi, ovakva vrsta Alijeve nesklonosti prema dunjaluku predstavlja pojam iz koncepta njegove hrabrosti i herojstva, iako neki smatraju da su ova dva svojstva međusobno razdvojena. Ovaj prijatni način življenja hazreti Alija primorao je Omera ibn Abdul Aziza da pred njegovom veličinom prizna: “Uistinu je Ali ibn Ebu Talib najpobožniji čovjek na svijetu.”[10] Ovo je priznanje jednog od emevijskih halifa, upravo onih koji su mu dugi niz godina pripisivali neprimjerene osobine i s minbera o njemu veoma ružno govorili.

Poznato je da hazreti Ali nije htio boraviti u upravničkom dvoru Kufe, zbog toga da se mjesto u kojem on boravi ne bi razlikovalo od kuća brojnih siromaha i ubogih ljudi koji su živjeli u neuglednim sobicama. Sljedeće riječi hazreti Alija su odlomak iz metode njegovog života:

أَأَقْنَعُ مِنْ نَفْسِي بِأَنْ يُقَالَ هذَا أَمِيرُالمُؤْمِنينَ، وَلا أُشْارِكُهُمْ‏ فِي‏ مَكَارِهِ‏ الدَّهْرِ

“Zar da se zadovoljim time da mi kažu: ʻOvo je Emiru-l-mu’mininʼ, a da ne učestvujem s njima u životnim teškoćama?”[11]

 

Samopoštovanje i neustrašivost

Ali ibn Ebu Talib, a.s., je na najbolji način utjelovio neustrašivost i muževnost. Samopoštovanje i velikodušnost su dva principa neustrašivosti i muževnosti, i oba su bili karakteristike Imama. Upravo zbog toga nije bio spreman nikoga uznemiriti, bez obzira na to koliko njega samog uznemiravali i ometali. Nikada nije bio taj koji bi počinio nasilje i nepravdu, ma kako siguran bio da neko ima namjeru ubiti ga.

Upravo taj duh samopoštovanja i karaktera odvodi ga na tako visok položaj da se suzdrži od ružnog govora prema Emevijama koji su ga u to vrijeme sa svih strana napadali ružnim govorom – štaviše, sprečavao je svoje prijatelje da ružno govore o njima, rekavši im: “Ne sviđa mi se što počinjete grditi; da opišete njihova djela i izvijestite o njihovim stanjima, to bi bilo bolje i uvjerljivije, i kao način govora i kao put dokazivanja. Umjesto što ih grdite, trebali biste reći: ‘O Bože! Poštedi krv našu i krv njihovu, pomiri nas i izvedi ih iz zablude njihove, pa da upozna istinu onaj koji je ne zna i da odustane od svojih djela onaj koji je sklon pobuni i nasilju.’”[12]

Viteštvo

Kroz cijelu povijest ne može se naći primjer sličan Alijevom viteštvu i požrtvovanosti. Nije moguće ni pobrojati sve primjere viteštva u njegovom životu. Naprimjer, on svojim vojnicima naređuje: “Ni u kojem slučaju ne smije se desiti da u toku bitke, iz srdžbe, ubijete neprijatelja koji bježi.” Također im je zabranjivao otimanje odjeće jer nije dozvoljavao da se uzima tuđi imetak. U trenutku kada je izvojevao pobjedu nad zakletim neprijateljima koji su brojali sekunde da ga unište, on im oprašta i prema njima se lijepo ponaša, ne dozvolivši svojim prijateljima da ih slijede ili uznemiravaju, i to baš onda kada su ovi došli u situaciju da to učine.[13]

Istinoljubivost i iskrenost

Ova lijepa svojstva tvore beskrajni lanac spojenih karika gdje svaka svjedoči o postojanju druge. Kao na primjer najistaknutijih karika ovog niza može biti ukazano na njegovu istinoljubivost i iskrenost. Razina Alijeve istinoljubivosti najbolje se vidi kada mu iz ruku uzimaju hilafet. Da je u takvim situacijama umjesto istine prihvatao bilo šta drugo, neprijatelj mu ne bi mogao pristupiti, a prijatelj mu ne bi okretao leđa. Međutim, Imam Ali, a.s., je odbio priznati Muaviju na svojoj dužnosti rekavši: “Ja u vjeri ne pravim kompromis i neću prihvatiti niskost ni kad je o meni riječ.” A kada je Muavijina obmana postala očita, Imam, a.s., je izgovorio riječi koje mogu biti pokazatelj njegovog visokog morala:

وَاللهِ مَا مُعَاوِيَةُ بِأَدْهَى مِنِّي وَلَكِنَّهُ يَغْدِرُ وَيَفْجُرُ وَلَوْ لَا كَرَاهِيَةُ الْغَدْرِ لَكُنْتُ مِنْ أَدْهَى النَّاس‏

“Boga mi, Muavija nije domišljatiji od mene, ali on vara i čini prijestup. Da ovoliko ne mrzim prevaru, bio bih najlukaviji čovjek na svijetu.”[14]

Potencirajući neophodnost istinoljubivosti u svakoj situaciji, on kaže:

الْإِيمَانُ أَنْ تُؤْثِرَ الصِّدْقَ حَيْثُ يَضُرُّكَ عَلَى الْكَذِبِ حَيْثُ يَنْفَعُك‏

“Vjerovanje je davati prednost istini, iako ti šteti, nad laži, iako ti koristi.”[15]

Hrabrost

Imamova hrabrost ima ulogu ukazivanja na način razmišljanja i djeluje kao odraz njegove volje, jer se osnova njegove hrabrosti ogleda kroz odbranu istine i vjeru u dobročinstvo. Poznato je da nijedan junak nije mogao izdržati borbu s hazreti Alijem. S obzirom na to da se nije bojao smrti, nije ga bilo strah stati ni pred kojeg junaka – štaviše, nijednom se desilo nije da mu u borbi smrt padne na pamet. Kad god bi krenuo u boj protiv nekog borca, on bi ga prvo posavjetovao i pozvao u vjeru.

Pored sve svoje zadivljujuće snage i neviđene hrabrosti, Imam Ali, a.s., nikada svoje ruke nije zaprljao nepravdom. Svi se povjesničari slažu s tim da hazreti Ali, a.s., dok ne bi bio prisiljen, ne bi stupao u borbu i, koliko god je mogao, trudio se nesuglasice s neprijateljem riješiti mirnim putem i na taj način spriječiti krvoproliće.

Karakteristika Imama Alija da se kloni nasilja i nepravde princip je njegove duše i suština njegove prekrasne ćudi. Upravo ova karakteristika nerazdvojna je od njegovog univerzalnog principa, koji se oslanja na priznavanje zavjeta, istrajnost u pružanju zaštite i milost prema ljudima, osim u slučaju kada ljudi iznevjere svoje zavjete ili kada postupaju nemilosrdno.

Imam Ali, a.s., nikada nije davao prioritet neprijateljstvu nad prijateljstvom. A ne bi Ali mogao dati prednost prijateljstvu nad neprijateljstvom da nije bilo ovog velikog vrela vjernosti i blagosti kojih je bila prepuna njegova duša i kojima je bilo preplavljeno njegovo srce. Međutim, stari prijatelji čovjeka kakav je bio hazreti Ali, a.s., koji je čuvao prijateljstvo i ljubav, nisu ispoštovali pravo prijateljstva, jer su očekivali da Ali (na vlasti) pogazi svoju savjest i da im odriješene ruke da gomilaju bogatstvo i imetak koji pripada drugima i time im ga uskrate. On kaže:

وَاللهِ لَوْ أُعْطِيتُ الْأَقَالِيمَ السَّبْعَةَ بِمَا تَحْتَ أَفْلَاكِهَا عَلَى أَنْ أَعْصِيَ اللهَ فِي نَمْلَةٍ أَسْلُبُهَا جُلْبَ شَعِيرَةٍ مَا فَعَلْتُهُ وَإِنَّ دُنْيَاكُمْ عِنْدِي لَأَهْوَنُ مِنْ وَرَقَةٍ فِي فَمِ جَرَادَة

“Boga mi, da mi daju i svih sedam prostranstava s onim što je ispod nebesa njihovih da otkažem poslušnost Bogu otimanjem makar jednog zrna ječma mravu, ne bih to učinio! Meni je doista svijet vaš neznatniji od lista u ustima skakavca dok ga žvaće.”[16]

Ali, a.s., nije bio takav da prvo govori pa tek zatim prakticira, već su njegove riječi proizlazile iz prirode čina koji je izvršavao i osjećaja koji je osjetio. Ali, a.s., je bio najplemenitiji od svih prema ljudima i najmanje od svih uznemiravao druge. Od svih ljudi najviše se dušom davao za njih kad bi se njegova savjest uvjerila da je takvo žrtvovanje potrebno.

Zar Alijev, a.s., život nije lanac borbe na putu potlačenih i obespravljenih i neprekidno pomaganje ummeta osim onih koji su ga željeli kao sredstvo za čuvanje svog porodičnog ponosa? Zar Ali, a.s., nije bio isukana sablja na uzdignutim vratovima Kurejšija, koji su htjeli iskoristiti hilafet zarad vlasti, položaja i gomilanja imetka? Zar Imam Ali, a.s., nije hilafet i materijalni život ostavio postrani zbog neslaganja s dunjalučarima koji su težili porobljavanju svoje nemoćne i izmučene braće?

Pravednost

Nije za čuđenje to što je hazreti Ali, a.s., bio najpravednija osoba – za čuđenje bi bilo da on nije imao tu karakteristiku. Priča o Alijevoj, a.s., pravednosti spada u najvrednije uspomene koje položaju čovječnosti i insanskoj duši daruju čast i ponos. Imam Ali, a.s., nije vidio razliku između sebe i običnog puka prilikom suđenja ili provođenja pravde, već bi se, da bi mu duša bila mirna, trudio da bude prisutan na suđenju ako je to bilo potrebno.

U Alijevoj duši pravda se isticala i u najobičnijim stvarima, njegove upute i pisma upućena namjesnicima i službenicima oscilirali su oko jedne osi, a to je pravednost. U svakom slučaju, pravednost je osvojila Alijevo srce i srca njegovih sljedbenika, bez obzira na to što je njemu i njima nanošen veliki bol.

Skromnost

U moralna načela imama Alija, a.s., spadalo je oslanjanje na princip skromnosti te odbojnost i mržnja prema izvještačenosti. O tome je govorio:

شَرُّ الْإِخْوَانِ مَنْ تُكُلِّفَ لَهُ

“Najgori drug je onaj zbog kojega se mora usiljeno postupati.”[17]

Također je govorio:

إِذَا احْتَشَمَ الْمُؤْمِنُ أَخَاهُ فَقَدْ فَارَقَه‏

“Ako vjernik zastidi brata svog, već ga je napustio.”[18]

Pod riječju “zastidjeti” podrazumijeva se ukazivanje poštovanja do granice napora i neumjesnih ceremonija.

Hazreti Ali, a.s., nikada se nije hvalisao niti razmetao prilikom izricanja mudrosti i savjeta, niti kada bi udjeljivao imetak ili pak branio nečije pravo da ga udijeli. Ova karakteristika je toliko bila ukorijenjena u njegovu narav da ga čak ni zlobnici nisu mogli natjerati na podlost i lukavost – upravo zbog toga su govorili da ima kameno srce i da je nemilosrdan, grub i ohol prema narodu, i to u situacijama kada njegovo prijateljstvo i saosjećajnost ne bijahu ni oholost ni egoizam, ni grubost ni oporost srca. Štaviše, hazreti Ali je strogo kritikovao oholost i samodopadljivost: koliko se samo puta dešavalo da savjetuje i opominje svoju djecu, prijatelje i namjesnike da se čuvaju oholosti i samodopadljivosti. Govorio bi:

إِيَّاكَ وَالْإِعْجَابَ بِنَفْسِكَ وَاعْلَمْ أَنَّ الْإِعْجَابَ ضِدُّ الصَّوَابِ وَآفَةُ الْأَلْبَابِ

“Čuvaj se ushićenja samim sobom, znaj da je ushićenje suprotno ispravnosti i nesreća razuma.”[19]

Hazreti Ali nije volio usiljenost u pretjeranom prijateljstvu svojih prijatelja, kao ni usiljenost u pretjeranom neprijateljstvu neprijatelja, i zato bi govorio:

هَلَكَ فِيَّ رَجُلَانِ، مُحِبٌّ غَالٍ وَمُبْغِضٌ قَالٍ

“Dvojica će propasti zbog mene: onaj ko me pretjerano voli i onaj ko me silno mrzi.”[20]

Imam Ali se na bojnom polju kroz redove suparničkih boraca kretao gologlav, a oni su bili naoružani do zuba, pa zar ima mjesta čuđenju što im Ali, a.s., odlazi u susret otvorenog i čistog srca, bez mržnje, dok ga oni čekaju pod oklopom lukavosti i podlosti.

Neiskvarenost

Hazreti Ali, a.s., se ističe čistotom srca jer nikada nije gajio mržnju prema drugima – čak ni prema najljućim neprijateljima, koji su prema njemu bili zavidni i zlonamjerni, nije se inatio niti ih je mrzio.

Plemenitost, darežljivost

U njegova moralna svojstva spadaju i plemenitost i bezgranična darežljivost. Međutim, njegova darežljivost bješe zdrava i u principu i u namjeri, ne poput darežljivosti vladara, koji plemenitost pokazuju dajući ono što pripada drugima. Za takvom vrstom darežljivosti Ali, a.s., nije posegnuo niti jednom u svome životu. Zbilja, njegova darežljivost je svjedok zbira odlika čovječnosti. On veoma oštro prekorijeva svoju kćer, koja bijaše iz bejtu-l-mala pozajmila đerdan, da se ukrasi njime za jedan od blagdana. On lično je navodnjavao palminjake koji pripadahu Jevrejima Medine, od čega mu ruke žuljevite bjehu, a kada bi primio nadnicu, poklonio bi je potrebitim i nemoćnim ljudima, ili bi kupovao robove odmah ih oslobađajući.

O njegovoj plemenitosti svjedoči i Muavija riječima: “Kada bi Ali imao kuću od zlata i kuću od slame, prije bi udijelio onu zlatnu nego slamnatu.”[21]

Znanje

Ibn Ebu El-Hadid kaže: “Šta reći za čovjeka kojem pripada svaka vrlina, pripisuje se svakoj skupini ljudi i svako ga pleme sebi prisvaja, osim da je velikodostojnik i obilni izvor vrlina, u čemu prednjači, prethodnik onih koji ga u tome slijede i najsjajniji na tom polju? Svako ko se u tome nakon njega istakao, od njega je to uzeo i njega je slijedio, koračajući njegovim putem.

Najvrednije znanje jeste Božije znanje, a za tu čast i veličinu znamo iz riječi Alija, a.s., jer svi putevi znanja od njega izviru i kod njega se završavaju. Ali, a.s., je osnova i temelj nauke o islamskom pravu (ilmu-l-fikh) i svaki islamski fakih se hrani sa sofre Alijevog znanja koristeći se njegovim fikhom. Isto tako, nauka tefsir Kur’ana u cijelosti je preuzeta od Alija i grana se iz njegovog bića; velikani u poznavanju tarikata, hakikata i stanja tasavufa na svim meridijanima islamskog svijeta vraćaju se na hazreti Alija, on im je osnova, a svima je jasno i da je Ali, a.s., zasnovao sintaksu i osnove arapskog jezika i te principe i pravila objasnio Ebu Esvedu Dueliju i poučio ga njima.”

Ibn Ebu El-Hadid dodaje: “U retorici, Ali, a.s., je predvodnik i ponos svih govornika. O njegovoj riječi su rekli: ‘Niža od riječi Stvoritelja, viša od riječi stvorenja.’ Ljudi su od njega naučili pravila govorništva i pisane riječi, tako mi Boga, niko drugi do on nije Kurejšijama odredio pravila govorništva – knjiga koju upravo sada komentiram najbolji je dokaz da niko nema snage parirati Aliju u snazi izražavanja i nalikovati mu u govorništvu.

U zuhdu i nesklonosti prema ovom svijetu Ali, a.s., je predvodnik svih pobožnjaka i primjer svim istaknutim ljudima – svi su prema njemu usmjereni i pred njim spuštaju glavu iz poštovanja, jer on se nikada nije najeo do sitosti, a hrana i odjeća mu bijahu neugodniji i grublji od svih.

U ibadetu, Ali bješe bolji od svih, od svih je najviše namaz obavljao i postio. Ljudi su od njega naučili obavljanje namaza, klanjanje nafila, učenje dova, zikrova i munadžata. Šta misliti o čovjeku koji je u Lejletu-l-hariru,[22] u noći kada su strijele dolijetale sa svih strana, prolijetale pored glava i zabadale se pred noge, prostro serdžadu između dva reda boraca i posvetio se namazu, bez ikakvog straha od svih tih strijela, i nije se pomjerio dok namaz nije završio?

Obrativši pažnju na Alijeve dove i munadžate i uz svijest o veličanju Uzvišenog Boga u tim obraćanjima, možemo shvatiti do koje mjere on bijaše ponizan i skrušen pred Božijom veličinom, posvećen Njegovoj naredbi, kakva je iskrenost ispunjavala njegovo biće, iz kakvog su srca isticale takve riječi i po kakvom su jeziku one tekle. Ali ibn Husejn, koji i sam bješe predvodnik onih koji čine ibadete, kaže: “Moj je ibadet u poređenju s ibadetom moga djeda Alija poput njegovog ibadeta u poređenju s ibadetom Poslanika, s.a.v.a.”

Učenje i posvećenost Kur’anu hazreti Alija bila je u centru pažnje svih ljudi i svi smatraju da je u Poslanikovo vrijeme jedini hafiz Kur’ana bio Ali, a.s., a bio je i prvi čovjek koji ga je kodificirao. Ako pogledamo knjige o učenju Kur’ana (kiraetu), shvatamo da se i predvodnici kiraeta u svome znanju pozivaju na hazreti Alija.

Šta da kažem o čovjeku kojeg i zimnije vole, iako ne prihvataju Poslanikovo vjerovjesništvo, a i filozofi uzdižu, iako se protive vjernicima, dok evropski i rimski kraljevi njegov lik slikaju po zidovima crkvi i bogomolja sa sabljom u ruci? Šta da kažem o čovjeku o kojem svaki pojedinac voli govoriti i svako se želi ukrasiti i proljepšati pripisujući mu sebe? Šta da kažem o čovjeku koji je ispred ljudi u uputi, niko ga ne pretiče u monoteizmu, osim onog koji je prvi u svakom dobru, Muhammed, poslanik Božiji?”[23]

[1] Dolina Mekke (prim. prev.).

[2] Mukaddimetu Šarhi Nehdži-l-balaga, sv. 1, str. 3.

[3] Menakibu ali Ebi Talib, sv. 2, str. 361, štampa Daru-l-Adwaʼ.

[4] Pogledati: Mukaddimetu Šarhi Nehdžu-l-belaga, urednik: Muhammed Ebu-l-Fadl Ibrahim.

[5] Staza rječitosti, izreka 238.

[6] Biharu-l-enwar, sv. 77, str. 236

[7] Havernak: mjesto ili stara palača u blizini Kufe gdje je bio stari grad Hire; vjerovatno se sadašnji Nedžef nalazi na tom mjestu.

[8] Biharu-l-enwar, sv. 40, str. 334.

[9] Ibid., str. 327.

[10] Ibid, str. 331.

[11] Staza rječitosti, pismo 45.

[12] Ibid., govor 205.

[13] Ibn Kesir, El-Bidajetu we-n-nihaje, sv. 7, str. 276.

[14] Staza rječitosti, govor 109.

[15] Ibid., izreka 467.

[16] Ibid., govor 222.

[17] Ibid., izreka 479.

[18] Ibid., izreka 489.

[19] Ibid., pismo 31.

[20] Ibid., izreka 117.

[21] Ibn Asakir, Tarihu medineti Dimešk, sv. 43, str. 414.

[22] Najteža noć, koja se dogodila u borbi na Siffinu. Murudžu-z-zeheb, sv. 2, str. 389.

[23] Uvod Ibn Ebu El-Hadida u Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 1, str. 16. Istražio Muhammed Ebu-l-Fadl Ibrahim.