Dojmovi o ličnosti Imama Alija, a.s.

Dojmovi o ličnosti Imama Alija, a.s.

Imam Ali, a.s., je pratio poslaničku Objavu, sve od početka pa do njenog prestanka preseljenjem Božijeg Poslanika, i imao svoje brilijantne stavove, na kojima su mu zavidjeli, u odbrani Poslanika i poslanice, za 23 godine neprekidne borbe i iscrpljujuće odbrane časnih granica islama, a njegovi stavovi, postignuća i vrline očitovani su u časnom Kur’anu i u Poslanikovim riječima.

Kako Ibn Abbas kaže: “Trista ajeta govori o vrlinama hazreti Alija”[1] i “u svakom ajetu koji se obraća riječima (يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا) o vi koji vjerujete, kao sagovornik tog ajeta uzet je u obzir hazreti Ali, taj velikan i istaknuta ličnost.”[2] “U nekim ajetima Uzvišeni i kritikuje neke ashabe Božijeg Poslanika, ali Alija spominje samo po dobru.”[3]

Usljed velikog broja ajeta koji govore o njemu, neki učenjaci iz prethodnih generacija, kao i učenjaci mlađih generacija, napisali su na ovu temu posebne knjige, sakupivši na jednom mjestu sve ajete koji govore o njemu. Citirat ćemo neke od tih ajeta koji su, u skladu s jasnim navodima hadiskih učenjaka, objavljeni o hazreti Aliju:

1. Prenosi se od Ibn Abbasa: “Jednog dana hazreti Ali imao je samo četiri dirhema. Jedan je dirhem udijelio kao milostinju noću, jedan u toku dana, jedan tajno, a jedan javno i Uzvišeni je tim povodom objavio ovaj ajet:

الَّذِينَ يُنفِقُونَ أَمْوَالَهُم بِاللَّيْلِ وَالنَّهَارِ سِرًّا وَعَلَانِيَةً فَلَهُمْ أَجْرُهُمْ عِندَ رَبِّهِمْ وَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ

Oni koji udjeljuju imanja svoja i noću i danju, tajno i javno, dobit će nagradu od Gospodara svoga; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.”[4]

2. Na drugom mjestu Ibn Abbas kaže: “Ali, a.s., je kao milostinju siromahu dao svoj prsten dok je bio na ruku‘u u namazu. Poslanik je upitao siromaha ko mu je dao taj prsten i ovaj mu je odgovorio: ‘Onaj što je na ruku‘u’ (pokazavši u pravcu hazreti Alija). Uzvišeni tada objavljuje:

إِنَّمَا وَلِيُّكُمُ اللّهُ وَرَسُولُهُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلَاةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَهُمْ رَاكِعُونَ

Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji molitvu obavljaju i zekat daju dok su na rukuu.”[5]

3. Ajet pročišćenja[6] ubraja hazreti Alija u Ehli bejt Objave koji je čist od svake prljavštine, a ajet o međusobnom proklinjanju[7] ga naziva Poslanikovom dušom.
4. Sura El-Insan svjedoči o iskrenosti Zapovjednika pravovjernih i njegovog Ehli bejta, kao i o njihovom strahu i strepnji koju su imali pred Bogom, te obuhvata Božiju potvrdu da su oni džennetlije.[8]

Autori Sahiha i drugi muhadisi izdvajaju u posebno poglavlje Poslanikove predaje o vrlinama hazreti Alija. Čovječanstvo u dugoj povijesti nakon časnog Poslanika ne poznaje izvanrednijeg čovjeka od hazreti Alija, i pored toga što su u toku vladavine Emevije s minbera govorile uvrede i pogrde koje su njegovi protivnici širili na sve strane. Uza sve to, povijest ne bilježi toliko vrlina ni kod kog drugog koliko kod hazreti Alija. Iako su se Emevije silno trudile da pronađu njegove nedostatke, nisu našle ni jedan jedini. Omer ibn Hattab prenosi od Poslanika u vezi s hazreti Alijem: “Niko nije mogao postići vrline koje je postigao Ali, koji upućuje i onog ko ima vrline i sprečava ga da čini nedostojna djela.”[9]

Imama Alija, a.s., su upitali: “Zašto ti prenosiš više predaja od Poslanika nego drugi ashabi?” i on je odgovorio: “Zato što mi je, kada god bih ga nešto upitao, on to i objasnio, a kada bih šutio, on bi sam započinjao razgovor sa mnom.”[10]

Od Omerovog sina se prenosi: “Kada je Poslanik pobratimio svoje ashabe, Ali (zbog toga što ga nije bio pobratimio ni s kim) dođe pred njega uplakanih očiju. Poslanik mu tada reče:

أَنتَ أَخي في الدُّنيَا وَالآخِرَةِ

‘Ti si moj brat i na dunjaluku i na ahiretu.’”[11]

Prenosi se od Ebu Lejle Gifarija: “Čuo sam Poslanika kako govori:

سَيَكُونُ‏ مِنْ‏ بَعْدِي‏ فِتْنَةٌ، فَإِذَا كَانَ ذَلِكَ فَالْزَمُوا عَلِيَّ بْنَ أَبِي طَالِبٍ، فَإِنَّهُ أَوَّلُ مَن آمَنَ بي، وَأَوَّلُ مَن يُصَافِحُني يَومَ القِيَامَةِ، وَهُوَ الصِّدِّيقُ الأَكبَر، وَهُوَ فَارُوقُ هذِهِ الأُمَّةِ، وَهُوَ يَعسُوبُ المُؤمِنين، وَالمَالُ يَعسُوبُ المُنَافِقِينَ

‘Nakon mene nastat će smutnje; kada se to dogodi, držite se Alija ibn Ebu Taliba. Zbilja je on prvi koji mi je povjerovao i prvi koji će se na Sudnjem danu susresti sa mnom; on je siddiku-l-ekber, on je Faruk (odvajač istine od neistine) ovog ummeta, on je predvodnik vjernika, a imetak je predvodnik licemjera.’”[12]

U skladu s priznanjem svih halifa, Ali, a.s., je bio bolji od svih njih, u suđenju je bio bez premca i, da nije bilo njega, oni bi svi bili propali – Omerove riječi: “Da ne bi Alija, propao bi Omer”[13] prenose se kao poslovica.

Džabir ibn Abdullah Ensari prenosi:

مَا كُنَّا نَعْرِفُ‏ الْمُنَافِقِينَ‏ إِلَّا بِبُغْضِ‏ عَلِيِّ بْنِ أَبِي طَالِبٍ

“Mi smo licemjere prepoznavali po mržnji prema Aliju ibn Ebu Talibu, a.s.”[14]

Kada je vijest o pogibiji Imama Alija, a.s., stigla do Muavije, on je rekao:

ذَهَبَ الفِقهُ وَالعِلمُ بِمَوتِ ابنِ أَبي طَالِب

“Smrću Ali ibn Ebu Taliba iz društva su otišli znanje i fikh.”[15]

Imam Ali, a.s., bio je najdarežljiviji čovjek, ukrašen onom darežljivošću koja je Bogu mila, i nikada nije odbio molbe potrebitih.[16]

Onog dana kada je dao prisegu Imamu, Sa‘sa‘a ibn Suhan mu je rekao:

وَاللهِ، يَا أَمِيرَ الْمُؤْمِنينَ، لَقَد زَيَّنْتَ‏ الخِلافَةَ وما زَانَتْكَ، ورَفَعتَها وَمَا رَفَعَتْكَ، وَلَهِيَ إِلَيكَ أَحْوَجُ مِنكَ إِلَيهَا

“Tako mi Boga, o predvodniče pravovjernih! Zbilja si ti ukrasio hilafet, a ne on tebe, i uzdigao si njegovu vrijednost, a ne on tvoju. Hilafetu je više trebalo tvoje sveto biće nego što je on trebao tebi.”

Od Ibn Šubrume se prenosi da je rekao: “Osim Alija ibn Ebu Taliba,[17] niko drugi nije dostojan da s minbera kaže: ‘Pitajte me (sve što želite).’”

Kaʼkaʼ ibn Zurare je stajao pored mezara Imama Alija govoreći: “Nek je Božije zadovoljstvo s tobom, o Predvodniče pravovjernih! Tako mi Allaha, život ti je bio ključ dobra i blagodati! Da su te ljudi prihvatili, bili bi opskrbljeni Božijim blagodatima i s neba i iz zemlje, međutim, nisu bili svjesni vrijednosti blagodati tvoga bića i dadoše prednost dunjaluku.”[18]

George Jordac, kršćanin, u svojoj knjizi Glas ljudske pravde piše: “Aliju ibn Ebu Talibu nije bilo sličnog, bio je jedinstven, jedan od onih koji su takvi da ćete, ako ih želite uistinu spoznati, bez oponašanja velikana kroz povijest, uvidjeti da se suština njihove veličine sastoji u apsolutnom vjerovanju u ljudsku plemenitost i dostojanstvo i njegovom svetom pravu da živi slobodnim i časnim životom. Čovjek se neprestano usavršava i mijenja, a ukočenost, retroaktivnost i zastoj u trenutnom ili prethodnom stanju nije ništa drugo do vjesnik smrti i povod nestajanja.”[19]

Šibli Šumejjil[20] kaže: “Imam Ali ibn Ebu Talib je velikodostojnik velikana svijeta, on je jedinstveni primjerak, ni istok ni zapad, ni u prošlosti ni do dana današnjeg, nisu vidjeli sliku tako sukladnu originalu kao što je on bio samom sebi.”[21]

Ali, a.s., ostao je simbol i praktični vođa zbog toga što se s velikim ashabima čvrsto držao prvobitnog koncepta islama kao upute i zbog silne požrtvovanosti u tome da popravi stanje u kojem se svijet nalazio i povede ga putem istine i pravde, tj. držao se koncepta vjere kao neprekidne revolucije. Muavija se pak kroz svoju borbu protiv Imama Alija pojavio kao predstavnik nove generacije muslimana, koji su ga s jedne strane osvajačkim ratovima uzdigli na vrh vlasti, a s druge natjerali da na stvari gleda materijalistički, tako što će čuvati svoja postignuća. U ovakvom žestokom i nemilosrdnom, razarajućem i uništavajućem sukobu samo je Muavija mogao proizvesti jake dunjalučke težnje, razbiti jedinstvo muslimana, rascijepiti njihovu svijest i otuđiti nove teritorije iz posjeda vjere, radi vlasti i vladavine u sukobu s poslaničkim i revolucionarnim duhom.[22]

Profesor Hašim Maʼruf piše: “Ličnost Imama Alija bila je povijesni događaj; on je od rođenja pa do šehadeta bio stran prirodi i običajima ljudi, jer se na ovom svijetu pojavio iz Kaʼbe. Rođenje tog velikana na tom svetom mjestu bilježi se kao povijesni događaj, koji se do tog dana nije desio nikome, kao što se ni nakon toga nije dogodio nikome. Imam Ali je zakoračio u svijet postojanja iz kuće Božije, kao što ga je u kući Božijoj prigrlio melek šehadeta.”

On dodaje: “Ono što se njemu dogodilo, nije se dogodilo nikom drugom. Oni čije vjerovanje nije na nivou vjerovanja njegovih sljedbenika i prijatelja smatraju ga najistaknutijim misliocem i genijem svih vremena, oni koji su umjereni u ljubavi i prijateljstvu prema njemu postavljaju ga tik pored Vjerovjesnika i Božijih poslanika, a oni koji pretjeruju podižu ga do nivoa božanstva.”[23]

 

[1] El-Futuhatu-l-islamijje, sv. 2, str. 516.

[2] Erbeli, Kešfu-l-gumme, str. 93.

[3] Kunduzi, Jenabi‘u-l-meweddeh, str. 126.

[4] El-Bekare, 274; Jenabi‘u-l-meweddeh, str. 92

[5] El-Maide, 55, pogledati Tefsiru-t-Taberi, sv. 6, str. 156, kao i Bejdavi te druge tefsire.

[6] El-Ahzab, 33, pogledati Muslimov Sahih, poglavlje Fadailu sahabe.

[7] Ali Imran, 61; Sahihu-t-Tirmizi, sv. 2, str. 300.

[8] Zemehšeri, El-Keššaf ‘an hakaiki gavamidi-t-tenzil, kao i Taberi u Er-Rijadu-n-nedire, sv. 2, str. 207.

[9] Er-Rijadu-n-nedire, sv. 1, str. 166.

[10] Ibn Sa‘d, Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 2, str. 338; Ebu Nu‘ejm, Hiljetu-l-ewlija we tabekatu-l-esfija, sv. 1, str. 68.

[11] Sunenu-t-Tirmizi, sv. 5, str. 595, hadis 3720.

[12] Ibn Hadžer El-‘Askalani, El-Isabe fi temjizis-sahabe, sv. 4, str. 171, broj 994; Medžme‘u-z-zewaid we kenzu-l-fewaid, sv. 1, str. 102.

[13] Ibn Ebu-l-Hadid, Šarhu Nehdži-l-balaga, sv. 1, str. 6; Ibn El-Džewzi El-Hanefi, Tezkiretu-l-hawas, str. 87.

[14] El-Isti‛ab, na margini El-Isabe, sv. 3, str. 45.

[15] Ibid.

[16] Šarhu Nehdži-l-balaga, sv. 1, str. 7.

[17] Eimmetuna, sv. 1, str. 94, preneseno iz A‘janu-š-šii‘a, sv. 3 i prvi dio, str. 103.

[18] Tarihu-l-Je‘kubi, sv. 2, str. 213.

[19] El-Imam Ali sawtu-l-‘adaleti-l-insanijje, sv. 1, str. 14.

[20] Šibli Šumejjil (Shibli Shumayyil), 1850–1917, libanski kršćanski filozof i mislilac, poznat po pozitivnom mišljenju o Poslaniku, s.a.v.a., Kur’anu i Imamu Aliju, a.s.

[21] Ibid.

[22] Burhan Galijun, Nakdu-s-sijasijje – ed-dewletu we-d-din, str. 78, drugo izdanje 1993, El-Muesesetu el-arabijjetu li-d-dirasati we-n-našr.

[23] Siretu-l-eimme el-isna ‘ašer, sv. 1, str. 141.