Imam El-Murteḍa Ali ibn Ebu Talib, a.s., u kratkim crtama

Imam El-Murteḍa Ali ibn Ebu Talib, a.s., u kratkim crtama

On je zapovjednik pravovjernih, poglavar nositelja zavjeta i Božijim naređenjem i eksplicitnim Poslanikovim riječima prvi od njegovih upućenih nasljednika. Kurʻan očito govori o tome kako je taj velikan bezgrešan i čist od nevaljalština.

Časni Poslanik je s njim, njegovom suprugom i njegova dva sina izišao na međusobno proklinjanje (mubahelu) s kršćanima iz Nedžrana, predstavivši ga kao jednog od svojih bliskih i prisnih ljudi prema kojima se mora iskazivati ljubav, i više puta je naglasio da je on parnjak s Kur’anom i da će oni koji ga se budu držali biti spašeni, a oni koji okrenu leđa njegovoj naredbi upasti u bezdan propasti.

Imam Ali, a.s., od ranog je djetinjstva odgajan u okrilju časnog Poslanika, koristeći se njegovim zdencem upute. On je bio vjerni učenik, čisti brat Božijem Poslaniku i prvi koji mu je povjerovao i s njim obavljao namaz, iskrenije od svih. Na putu svoga Gospodara on je bio požrtvovan, na stazi unapređenja Poslanikove poslanice, u najtežim trenucima i sukobima s oholim džahilima, u svakom pogledu, i u Mekki i u Medini, i za vrijeme života Poslanikova i nakon njegovog preseljenja, on je pokazao požrtvovanost i potpunu utopljenost i u njegove principe i u poslanicu. Svim svojim vrijednostima, i u punom značenju te riječi, bio je oličenje istine, bez najmanjeg odstupanja s njenog pravca.

Dirar ibn Damre Kenani[1] jednom je u Muavijinom prisustvu tako govorio o posebnostima Imama Alija, a.s., da je rasplakao i Muaviju i ostale prisutne, a Muavija je čak dovio milost za njega. Dirar je govorio: “Tako mi Allaha! Ali je bio čovjek koji je razmišljao ispred svoga vremena i u tome je bio izuzetno jak. Riječi su mu razdvajale istinu od neistine, presuda mu je bila očita pravda, znanje je izviralo iz njega, s jezika mu je tekla uzvišena mudrost, zgražavao se nad dunjalukom, imetkom i njegovim sjajem, a bio prisan s tamom i noćnom strepnjom, iz straha pred Bogom prolio je mnoge suze, pomno razmišljajući, ruke bi pokretao, prevrnuo ih, obraćajući se sebi. Davao je prednost jeftinoj odjeći i prostoj hrani. Nije bio ni nalik ni na kog od nas. Kada god bismo mu došli, približio bi nam se, kada god bismo ga nešto pitali, odgovorio bi nam, kada god bismo ga pozvali, došao bi nam, kada god bismo od njega nešto htjeli saznati, on bi nas uvodio u događaje.

Tako mi Allaha! Iako nam se približavao i bio nam blizak, skoro da mu se nismo obraćali iz strahopoštovanja prema njemu! Kad god bi se osmjehnuo, zubi bi mu se ukazali poput niske bisera. Poštovao je pobožne, približavao se sirotama. Nasilnici se za njegove vlasti nisu mogli nadati da će postići svoje iskvarene ciljeve, a slabi nisu gubili nadu u pravednost.”[2]

“Imam Ali, a.s., je od početka poslanstva pomagao Poslaniku i s njim stupio u borbu kojoj nema ravne u historiji blagoslovljenog poziva, sve dok nije konačno svanulo i istina pokazala svoju čistotu i dok poglavar vjere nije progovorio, a vapaji šejtana utihnuli, nakon što su ga snašli arapski vukovi i buntovni sljedbenici Knjige.”[3]

Nakon toga je časni Poslanik za kratko vrijeme napravio zapanjujuće korake na planu izmjene tekovina paganskog društva. Nakon njega islamu je, da bi dostigao svoje visoke ciljeve, predstojao mukotrpan i dugačak put i trebao mu je savršen plan i mudar vođa koji u imanu, savršenosti, iskrenosti, mudrosti i rukovođenju ne zaostaje za Poslanikom. Bilo je prirodno da posljednje poslanstvo, koje predstavlja sukus misije svih Božijih poslanika i baštinu njihovih povijesnih napora i truda, izradi plan svoje budućnosti. Tako časni Poslanik, Božijom naredbom, pristupa odabiru osobe čije je osobine čine kandidatom za produženje i nastavak ove misije, koja će požrtvovano nastojati da dostigne njene krajnje plodove i pritom biti čista od svih primjesa paganstva i njegovih taloga, a u obaviještenosti, vjerovanju, iskrenosti i žaru na putu Božijem ukrašena najistaknutijim stupnjevima.

Ali ibn Ebu Talib, a.s., bio je zamjenik kojeg je časni Poslanik na poseban način pripremio da primi odgovornosti ove misije, kako bi naslijedio njegov intelektualni i politički autoritet i, u saradnji s jezgrom naroda sačinjenom od mudrih i upućenih muhadžira i ensarija, koje je Poslanik također pripremio za njega, krenuo putem revolucionarne promjene kojoj će obezbijediti dugotrajnost.

Međutim, paganstvo, koje se bilo duboko ukorijenilo u biću tog društva i uređenja, nije se moglo u potpunosti uništiti na Bedru ili Hunejnu u samo jednoj deceniji borbe i izazova. I bilo je prirodno da se pojavi ponovo, ali sada u odori islama, kako bi iznova, nakon nekoliko decenija, stupilo na društvenu scenu. S druge strane, također je bilo prirodno da se direktno ili indirektno, na tajnovit način, uvuče i na vodeće položaje. Usljed toga je povratak običajima i tradiciji paganstva, putem okupljanja oko zakonitog vođe tek uspostavljenog islamskog društva koje je bilo izloženo opasnostima sa svih strana, dok osnovni centri još uvijek nisu bili dovoljno zreli – bio ne samo moguć nego i očekivan za svakog predvodnika koji bi imao minimum političke i društvene obaviještenosti, a kamoli za nekog kao što je to bio časni Poslanik, s.a.v.a.!

Ako je poslanica islama za jedan od ciljeva uzela promjenu paganskog društva kao realnosti, morala je sve probleme i pologe te realnosti uzeti u obzir i zarad promjene i obrata širih razmjera, bilo u kratkom vremenskom periodu ili pak dugoročno gledano, skicirati plan djelovanja, što je i učinjeno. Poslanstvo je skiciralo liniju prirodnog toka, sa zakonske strane gledišta neophodnu, za razvoj inovativnog islamskog kretanja. Stoga je ummet usmjerila prema predvodnicima, čistim od svake vrste paganske nečistoće. Ovo je sprovedeno u praksu kada je časni Poslanik na Gadir Humu postavio hazreti Alija kao predvodnika pravovjernih, uzevši prisegu od svih muslimana za njeg, kada su i učvršćene stope njegove vlasti.

Ovo inovativno skiciranje plana suočilo se s onim na što je Poslanik računao. Suočilo se s rušilačkim tokom, koji je bio neprimjetan za tek utemeljeni ummet, koji je i osnovan kao važna podrška mudrom vođstvu. Ummet to nije primijetio, iako je pokret bio protiv njih i protiv islamske revolucije, zato što glavno pitanje nije bilo zamjena jednog vođe drugim, već je u pitanju bila promjena linije islama koji je Muhammed, s.a.v.a., utemeljio, dakle revolucionarnog islama, u paganstvo u odori islama.

Na taj način Sekifa je, nakon što je mjesto časnog Poslanika upražnjeno, uklonila Poslanikov plan islamskog vođstva prije nego što je on bio i sazreo, a Kur’anska opomena se realizirala:

وَمَا مُحَمَّدٌ إِلَّا رَسُولٌ قَدْ خَلَتْ مِن قَبْلِهِ الرُّسُلُ أَفَإِنْ مَّاتَ أَوْ قُتِلَ انقَلَبْتُمْ عَلَى أَعْقَابِكُمْ

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?[4]

 

Časni Poslanik je hazreti Aliju povjerio svoju poslanicu, ummet i vlast i kao što ga je odabrao da odgaja i čuva državu čiji temelji i stupovi još uvijek nisu bili čvrsti, također ga je obavezao na čuvanje poslanstva i vjere.

Imam je pokušao da osudom Sekife i njenih posljedica i učinaka, suzdržavanjem od davanja prisege i pobunom protiv te zavjere stvari vrati na svoje mjesto, međutim, taj napor nije urodio plodom; Imam je morao birati jednu od dvije opcije: ili rušenje države s političkog i međunarodnog aspekta ili njeno očuvanje i pored nedostojnih upravitelja.

Imam Ali ibn Ebu Talib, a.s., u tom slučaju zauzima principijelan stav koji povijest bilježi uz njegovo ime, tamo gdje govori:

فَأَمْسَكْتُ‏ يَدِي حَتَّى رَأَيْتُ رَاجِعَةً النَّاسِ قَد رَجَعَتْ عَنِ الْإِسْلَامِ، يَدْعُونَ إِلَى مَحْقِ دِينِ مُحَمَّدٍ، صَلَّى اللهُ عَلَيهِ وَآلِه، فَخَشِيتُ إِنْ لَمْ أَنْصُرِ الْإِسْلَامَ وَأَهلَهُ، أَنْ أَرَى فِيهِ ثَلْمًا وَهَدْمًا، تَكُونُ مُصِيبَةُ به عَلَيَّ أَعْظَمَ مِنْ فَوْتِ وِلَايَتكُمُ الَّتِي إِنَّمَا هِيَ مَتَاعُ أَيَّامٍ قَلَائِلَ، ثُمَّ يَزُولُ مِنْها مَا کانَ کَما یَزُولُ السَّرَابُ أَوْ كَمَا يَنْقَشِعُ السَّحَابُ

“Povukao sam se kada sam vidio ljude kako izlaze iz islama pozivajući na uništenje dina Muhammedovog, s.a.v.a.; u tom se uplaših da ću, ako ne pomognem islam i muslimane, morati svjedočiti njihovoj propasti i raskolu, a ta je nesreća za mene teža od prepuštanja hilafeta i vlasti vama, jer je korist kratkotrajnog života poput fatamorgane ili poput oblaka koji brzo nestaju.”[5]

Pozicija ovog hrabrog i ambicioznog predvodnika cijelih dvadeset pet godina bila je muka i briga – koje su, po njegovim riječima, bile takve da je ispijao pehar trpljenja i patnje gorči od gorke tikvice – za očuvanje jedinstva islamskog ummeta i sprečavanja sloma novonastale poslaničke države, pa makar i privremenim odricanjem od svoga prava, a zapravo pokazivanjem ispravnih metoda i savjetom halifama.

Pored njegove usredsređenosti na sakupljanje časnoga Kur’ana i tefsira i upoznavanje i obavještavanje ljudi o značenjima i zbiljama Božije Knjige te skidanje koprene sa zbilje zavjere pred kojom su mase spustile glave u znak predaje, on je i sprečavao greške vladara u shvatanju i provođenju vjerskih propisa, a posvetio se i okupljanju pronicljivih i dostojnih ljudi koji će, pored vjere u inovativni plan Poslanika i islamskog vođstva, također obratiti pažnju na širenje i požrtvovanost praktične izvedbe.

Nakon dvije i po decenije Imamovog strpljenja i nedaća i nakon što je s istine skinuta koprena, njegovi napori su urodili plodom te je dvjema prvim generacijama muslimana i tabiina postalo jasno da je Ali, a.s., zaslužniji za hilafet od drugih jer je sposoban sprovesti reformu i popraviti stanje i pored postojećih uvjeta i složene i zbunjujuće situacije te sve većeg otklona od pravog puta, kao što i sam kaže:

وَاللهِ مَا كَانَتْ لِي فِي الْخِلَافَةِ رَغْبَةٌ وَلَا فِي الْوِلَايَةِ إِرْبَةٌ وَلَكِنَّكُمْ دَعَوْتُمُونِي إِلَيْهَا وَحَمَلْتُمُونِي‏ عَلَيْهَا

“Tako mi Allaha, nemam želju za hilafetom, niti volju za vlašću nad vama, međutim, vi me k tome pozvaste i to mi dadoste u zadatak.”[6]

 

Imam Ali, a.s., svoju politiku počinje proglasom:

وَاعْلَمُوا أَنِّي‏ إِنْ‏ أَجَبْتُكُمْ‏ رَكِبْتُ‏ بِكُمْ مَا أَعْلَمُ وَلَمْ أُصْغِ إِلَى قَوْلِ الْقَائِلِ وَعَتْبِ الْعَاتِب‏

“Znajte, ako prihvatim vaš poziv, s vama ću postupati onako kako ja znam i neću slušati riječi ni ovog ni onog niti kritike kritičara.”[7]

 

Također je rekao:

اللّهُمَ‏ إِنَّكَ‏ تَعْلَمُ‏ أَنَّهُ‏ لَمْ‏ يَكُنِ‏ الَّذِي‏ كَانَ‏ مِنَّا مُنَافَسَةً فِي سُلْطَانٍ وَلَا الْتِمَاسَ شَيْ‏ءٍ مِنْ فُضُولِ الْحُطَامِ وَلَكِنْ لِنَرِدَ الْمَعَالِمَ مِنْ دِينِكَ وَنُظْهِرَ الْإِصْلَاحَ فِي بِلَادِكَ فَيَأْمَنَ الْمَظْلُومُونَ مِنْ عِبَادِكَ وَتُقَامَ الْمُعَطَّلَةُ مِنْ حُدُودِك‏

“Bože! Ti znaš da ono što smo učinili nije zbog suparništva u vlasti, niti zarad sakupljanja prolaznih dobara ovog svijeta, već da bismo povratili znamenja Tvoje vjere i popravili stanje u Tvojim gradovima, kako bi Tvoji napaćeni robovi dostigli mir i sigurnost, te da bismo ponovno pokrenuli Tvoje odložene kaznene mjere.”[8]

Imam je zaista ulagao krajnje napore u to da na miran i bezbolan način ljudima pokaže društvenu i političku pravdu i da čuvanjem jedinstva i cjelovitosti ummeta, ukorak sa zalaganjem za odgoj, obrazovanje i ostvarivanje svačijeg potpunog prava, ustoliči sigurnost i slobodu, blagostanje i mir.

On je sve one koji se bijahu okupili oko raskalašenog upravnog aparata sklonio sa scene, a dostojne i iskusne naredbodavce i radnike te vrijedne ljude postavio na zaslužena mjesta, uzevši ih da budu njegove oči, čime su pohlepni oportunisti udaljeni s odgovornih pozicija, a u rad na svim poljima uneseni su direktnost, pravo i poštenje. Nije se služio prevarama i spletkama, već je slijedio upravo onaj put i onaj metod kojim je išao njegov brat i amidžić, hazreti Muhammed, s.a.v.a.

Zbog toga su pohlepni oportunisti, koji su izgubili svoja društvena, politička i ekonomska uporišta, započeli aktivnosti protiv Imama. Sve snage, koje su još jučer pozivale u borbu protiv Osmana i huškale protiv njega, udružile su se i povezale i pod maskom traženja osvete za Osmanovu krv počele kritikovati mudru i čistu politiku hazreti Alija. Tako je jedan dio onih koji su mu bili dali prisegu pogazio tu prisegu, drugi su se nepravedno pobunili protiv njega, a treći čak izašli iz pravilnog shvatanja vjere, što je rezultiralo time da ovaj Imam, nakon neprekidne borbe u noći Kadra, 40. godine po Hidžri Poslanika, u mihrabu kufske džamije padne kao šehid, plemenite brade natopljene krvlju, ali istovremeno svojom ustrajnošću na putu promicanja neusporedivih islamskih vrijednosti, postojanošću na putu jasne istine, borbom na stazi jačanja temelja i oslonaca vjere i konačno svojim šehadetom postigne spas, koji se može računati kao vapaj Božanskih vrijednosti protiv vrijednosti džahilijjeta u svim dimenzijama.

O Emiru-l-mu’minine! O predvodniče lijepa primjera, neka je selam na tebe, od onog trenutka kada si otvorio oči na ovom svijetu, preko dana kada si odgojen u okrilju poslanika, kada si u smjeru vihorenja islamskog bajraka poveo borbu i bio strpljiv pokazujući dobronamjernost, i kada su ti pružili ruku prisege i postavili te za vladara, i kada si sklonio koprenu s kandži i očnjaka džahilijjeta što se bijaše krio iza odore islama, i kada si ispio pehar šehadeta i svojom čistom krvlju natopio razgranato stablo islama, do momenta kada budeš proživljen noseći sa sobom orden postignuća na najvišem stupnju uzvišenosti.

 

[1] Dirar ibn Damra bio je jedan od bliskih drugova Alija ibn Ebu Taliba. Murudž ez-zeheb, sv. 2, str. 421.

[2] Abdulberr El-Maliki, El-Isti‘ab, sv. 3, str. 44, Daru ihja et-turasi-l-arabi, Bejrut.

[3] Dio poznatog govora hazreti Fatime, s.a.

[4] Ali Imran, 144.

[5] Biharu-l-enwar, Babu-l-fiteni, el-hadisetu bimisri, ćape vezarete ferhang ve eršade islami, sv. 33, str. 596.

[6] Biharu-l-enwar, Babu bej‘ati Emiri-l-mu’min, sv. 32, str. 50.

[7] Ibid., sv. 32, str. 36.

[8] Biharu-l-enwar, sv. 32, str. 11.