Kako je palestinski otpor srušio mit o izraelskom moralu?

Kako je palestinski otpor srušio mit o izraelskom moralu?

Mohamed A. Al-Husseini

Ratovi, često pod humanitarnim kišobranom, pokreću niz problema vezanih za zakone i pravila, postavljaju ograničenja i uvjete u pogledu upotrebe određenih vrsta oružja i municije, zabranjujući ona koja se smatraju međunarodno zabranjenim, jer su oružja za masovno uništenje, ili što mogu dovesti do nepodnošljivog broja žrtava. Među tim zakonima i pravilima su ona koja se odnose na postupanje sa zarobljenicima i pritvorenicima i na uvjete zatvora i pritvora, i postavljaju stroge specifikacije u pogledu načina postupanja sa tim ljudima pod nazivom „ratni zarobljenici“. Što se tiče civila, nijedan zakon ne dozvoljava njihovo hapšenje ili diranje sve dok ne izvode ratna djela ili aktivnosti koje utiču na tok bitaka, posebno žena, djece i staraca.

Ženevska konvencija

Možda se Konvencija potpisana u Ženevi 12. avgusta 1949. smatra jednim od najpoznatijih dokumenata koji su precizirali odredbe vezane za zaštitu civila u „proglašenom ratnom stanju ili bilo kakvom oružanom sukobu koji izbije između dvije ili više strana, čak i ako niko od njih ne priznaje ratno stanje.“ Ovaj sporazum se primjenjuje i u „svim slučajevima djelimične ili potpune okupacije teritorije jedne od strana, čak i ako ta okupacija ne nailazi na oružani otpor. Konvencija nabraja radnje koje su zabranjene u „svako vrijeme i na svakom mjestu“ nad „osobama koje ne učestvuju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje“ i zahtjeva od „zaraćenih strana da se prema njima ponašaju ljudski bez ikakve štetne diskriminacije“ na osnovu rase, boje kože, vjere ili uvjerenja, ili spola, rođenja, bogatstva ili bilo kojeg drugog sličnog kriterija”, pored ostalih odredbi koje se odnose na humano postupanje sa ranjenicima i bolesnicima, bogomoljama, bolnicama i ekipama hitne pomoći.

Mit o izraelskom moralu

Nema potrebe nadugačko nabrajati i objašnjavati odredbe ovog sporazuma, kao i drugih sporazuma ratificiranih poveljama Ujedinjenih naroda i Poveljom o ljudskim pravima, od kojih svi naglašavaju poštovanje ljudskih bića kao grupe koja uživa prava, koja su nametnuta upravo jer jesu ljudska bića u smislu stvaranja, a to je princip od kojeg su zakoni počeli da grade okvire. Etika koja se mora slijediti i poštovati na osnovu simetrije i ljudske sličnosti. Međutim, sve navedeno ne nalazi ni na kakav oblik verbalnog ili praktičnog priznanja od strane “Izraela”, posebno u pogledu obzira prema Arapima i muslimanima općenito, a prema Palestincima posebno, a ovo pitanje je povezano sa principom Talmudizma kojeg cionisti usvajaju kao standard za gledanje na narode i klasifikujući ih prema izreci „Bogom izabrani narod“, pored „moralnog mita“ koji su izmislili i dali mu karakteristike i specifikacije koje se odnose samo na njih same. Za njih je ubijanje opravdano na osnovu „moralnog” principa koji ih stavlja na vrh hijerarhije ljudske klasifikacije, na način koji im omogućava da počine bilo koje djelo koje drugi smatraju sramotnim, dok je za njih taj čin dozvoljen, sve dok spada u sistem njihovog opstanka i dominacije.

Izgovori za ubistvo i terorizam

Cionisti su oduvijek smatrali da su sveobuhvatni genocidi koje su počinili nad cijelim selima, raseljavanja i progoni palestinskog naroda, od prije 1948. do danas, vršenje atentata i bombardovanja u raznim dijelovima svijeta, i kuhanje međunarodnih zavjera, predstavljaju “čiste radnje” koje su po nužnostima datih okolnosti. Ako ubijanje grupe ljudi ne vodi raseljavanju ostalih, onda to zahtijeva ubijanje većeg broja da bi se postigao cilj. U suprotnom, nema izbora nego ubiti sve kako bi im zemlja bila odobrena. Stoga, nesputano istrajavanje u ratu istrebljenja ljudi, kamenja i prirode u pojasu Gaze, te teroristički napadi koje su izvršile snage okupatora na Zapadnoj obali, prirodni je prijevod principa „moralnog mita“ čije su izgovore cionisti ugradili u umove samih Jevreja, a promovisao ih Zapad, koji se poistovećuje sa ovim mitom. Međutim, ovaj mit je katastrofalno pao pred palestinskim otporom u “Oluji Al-Aksa” u raznim dimenzijama, od kojih su najvažnije:

Moral ubijanja

Prva dimenzija: Moral ubijanja, jer je cionistima bilo lahko da izmisle lažnu historiju koja iskrivljuje činjenice, prikazujući Arape-Palestince kao divljake koji zaslužuju da budu ubijani, i tvrdeći da su Jevreji „narod“ koji je kroz historiju mnogo patio od ubijanja i raseljavanja u evropskim zemljama, reklamirajući navodni holokaust od strane nacista kao primjer ovih patnji… Možda su se uzastopne neprijateljske vlade pomirile sa ovim pristupom, misleći da je svijet već prihvatio ideju “čistog ubijanja” i razumio razloge zbog kojih Sjedinjene Američke Države otvaraju svoje riznice međunarodno zabranjenog oružja i municije za upotrebu u ratu istrebljenja, ali nisu obraćale pažnju na gubitak sposobnosti da se nastavi iskrivljavanje činjenica u svjetlu nepokorivosti info-medija. Cionisti više nisu u stanju da falsifikuju činjenice suočeni s vjerodostojnošću činjenica i autentičnošću slike. Nisu se pojavljivale slike tijela palestinskih boraca sa oružjem, dok su slike dijelova tijela djece i žena i varvarskog uništavanja odjekivale u svijestima ljudi. Tako “izraelski” rat više nije bio čisto vojni koliko je bio kukavički rat, kukavnog rasističkog režima i kukavičke vojske protiv čovjeka i čovječanstva. Stoga je izgubila bitku na frontu svjetskog javnog mnjenja na koji se uvijek oslanjala u opravdavanju svojih zločina kroz historiju.

Moralnost zarobljavanja

Druga dimenzija: Moral zatočeništva, jer cionisti imaju mračnu historiju u ovom kontekstu, i oni opravdavaju nasumične racije i hapšenja i rušenje palestinskih domova, i njihova kršenja prava zatvorenika i mučenje u pritvorskim centrima, tvrdnjom da je Arap-Palestinac uvijek u poziciji agresora, a da je “Izrael” uvijek u poziciji samoodbrane, čak i ako to zahtijeva izvođenje neopravdanih preventivnih operacija, u tome ih podržava američki veto, koji je “pripitomio” zemlje Svjetske skupštine (Ujedinjenih naroda) i doveo ih u stanje beznađa u mogućnost da se preduzme bilo kakva akcija koja će stati na kraj cionističkom terorizmu, dok je palestinski otpor pokazao najviše razine humanog ophođenja prema cionističkim zatvorenicima, uprkos osjećaju bijesa koji ovi borci otpora gaje u sebi, gledajući kako njihovi domovi bivaju uništavani, njihove porodice zatrpane pod ruševinama, a njihove majke i djeca raskomadani američko-izraelskim terorističkim projektilima. Ono što se vidi kroz operaciju razmjene zarobljenika u danima privremenog primirja, a što potvrđuju i sami jevreji, pokazuje najviši nivo moralne sofisticiranosti koji otpor usvaja u ophođenju sa zatvorenicima, do te mjere da javnost može pomisliti da oni napuštaju zatočenička mjesta, dok im srca ostaju sa saosjećajnim borcima Hamasa.

Moral konfrontacije

Treća dimenzija: Moral konfrontacije, kako historija bilježi cionisti nisu postigli nikakav uspjeh u toku arapsko-cionističkog sukoba, osim, kroz zavjeru i izdaju nekih arapskih režima, koji danas idu putem normalizacije odnosa i tajno i otvoreno podržavaju “Izrael” u njegovoj agresiji na pojas Gaze i podstiču ga protiv palestinskog otpora i Hamasa. Iako je ravnoteža bila vojno u korist “Izraela”, zbog finansijske podrške i vojnih zaliha Amerike i Zapada općenito, naspram skromnog arsenala pokreta otpora. Međutim, dosije otpora i njegove Osovine koji su se borili protiv cionističkog neprijatelja od 1982. godine pa sve do “Oluje Al-Aksa”, koja se sprema da zaključi poglavlje svoje pobjede, iscrtava silaznu liniju za tačke izraelske propasti, i time otpor nameće svoj moralni sistem u ravnoteži konfrontacije na bazi „protivnik protiv protivnika“ usprkos nedostatku vojnog pariteta, i insistira na rušenju mita o izraelskoj superiornosti, kako bi se poremetila ravnoteža odvraćanja i očitovao se egzistencijalni ćorsokak koji prijeti sudbini privremenog entiteta i kontinuitetu njegovog postojanja.