Kerbela – nesreća neslućenih razmjera
Kerbela – nesreća neslućenih razmjera
U prvim danima šezdeset prve godine po hidžri u Iraku se desio neviđeni događaj. Događaj koji je uzdrmao svijet poput strašnog zemljotresa. Bezbrojna zdanja su razrušena. Mnoge veze su potrgane. na vidjelo su izašle mnoge nesuvislosti.
Žalost tog događaja nije bila u okvirima vremena i prostora. Ona obuhvata sve od zemlje do arša, prevazilazi historiju i pruža se do proživljenja. Meleci prije ljudi i poslanici prije svojih sljedbenika plakali su nad tim događajem, a bezgriješne oči prirode su, prije ljudskih očiju prepunih grijeha, ronile krvave suze. Crvenilo na nebu, dizanje zastrašujuće prašine i pojava svježe krvi ispod svakog kamena svjedočili su o užasu te velike tragedije.
Desetog muharrema šezdeset prve godine po hidžri, u pustinji zvanoj Kerbela u srcu Iraka, imam Husejn ibn Ali, njegova porodica, bližnji i prijatelji na užasavajući i krajnje nemilosrdan način bili su meta napada vojske halife koji je vladao muslimanima u to vrijeme, Jezida ibn Muavije. Svi muškarci, čak i djeca i neke žene, bili su ubijeni. Ovaj pokolj se desio nakon što im je tri dana bio onemogućen pristup vodi, dok su bili žedni. Među ubijenim su bili ljudi najbliži Poslaniku, s.a.v.a., i najčasniji ljudi toga vremena. Žene i djecu Poslanikove porodice halifina vojska je vrijeđala i ponižavala okivajući ih u lance kao ratne zarobljenike. Tako su ih vodili po gradovima i selima da ih gledaju i rugaju im se i djeca i odrasli.
Možda su vladari toga dana mislili da su ovakvim ophođenjem, lišenim svake ljudskosti i morala, ugasili jedan politički pokret koji im je bio suprotstavljen, a da je drugima, koji se možda nisu slagali u mišljenju, poslata jasna poruka te da će se sva priča završiti uz nekoliko dana veselja nakon samog događaja. Sami vladari su više nego bilo ko drugi bili svjesni nekih svojih motiva koji su se krili iza ovih neviđenih ponašanja izvan svih okvira i koje su na vrhuncu svog pobjedonosnog veselja neustrašivo razotkrili. Ipak su manje od bilo koga drugog bili sposobni da shvate širinu i dubinu tog naizgled malog pokreta. Ustvari, oni su razmišljanja i motive drugih ljudi, u najboljem slučaju, posmatrali kroz prizmu svog razmišljanja, motiva i odgojne pozadine i time otišli veoma daleko od shvatanja one istine da historijski zakoni imaju korijene u poretku stvaranja i da se do njih ne može doći zlatom, moći i obmanom.
Naravno, časni Poslanik, s.a.v.a., je otprije više puta jasno upozoravao na ovu bolnu tragediju. Mnogi od istaknutih ljudi toga vremena bili su dobro upoznati s tim upozorenjima i često bi neki od njih otvoreno izražavali svoju zabrinutost. Ipak, bio je i veliki broj onih koji ni za vrijeme Poslanika nisu ostvarili iskrena uvjerenja i vjeru utemeljenu na obaviještenosti ili nisu htjeli da ih ostvare. Oni su tada sva velika dešavanja i promjene tumačili na razini svoga shvatanja i rezonovanja stvari pa su i poslanstvo, Objavu i vjerovjesništvo tumačili kao oblik užurbanog rivalstva različitih arapskih plemena iz predislamskog doba.
Ono što se desilo na Kerbeli, desetog muharrema šezdeset prve godine po hidžri, umnogome je prevazilazilo ono što ne samo vlast već čak ni povlašteni krugovi toga vremena nisu mogli ispravno sagledati niti steći uvid u sve njegove vidove. Poruke Kerbele su govorile da je treba staviti u kontekst pokreta kojeg je započeo Poslanik, s.a.v.a., i zapravo smatrati je posljednjim njegovim dijelom. Ono što je uslijedilo nakon tragedije na Kerbeli pokazalo je da su i muslimani u vezi s ispravnim tumačenjem i shvatanjem temeljnih islamskih pojmova imali potrebu za ovakvom neviđenom požrtvovanošću Poslanikove, s.a.v.a., porodice.
Kao da je Poslanik, s.a.v.a., kad je na bolan način govorio o budućnosti svoje porodice, znao da veliki broj ljudi u zajednici toga vremena nije došao do te razine zrelosti da shvati islam, njegove spoznaje i poruke na odgovarajući način:
“… Poslije mene moja porodica će biti suočena s ubistvom, prognanstvom i raznim nedaćama od strane moga ummeta.”[1]
Razmatranje historije događaja koji su se desili na dan Ašure, preduvjeta koji su doveli do toga, kao i razloga, poruka i posljedica otvara mogućnost shvatanju mnogih vjerskih pojmova. U ovom se događaju s jedne strane može vidjeti zašto i u kakvim historijskim okolnostima treba iščekivati jednu tragediju takvih razmjera, jer šezdeset prva godina po hidžri je bila samo pedeset godina nakon perioda Poslanikovog života – još uvijek su brojni njegovi prijatelji bili živi koji su svojim očima gledali na kakav se način Poslanik ophodio prema svojoj porodici i svojim potomcima. Kako se onda desilo da za ovako kratko vrijeme dođe do tako velike promjene u shvatanju i ponašanju muslimana!? S druge strane, može se shvatiti na koji način velike vođe, prevazilazeći svoje vrijeme i prostor, razborito i, preciznije rečeno, kao liječnici liječe bol svoga društva.
U svakom slučaju Ašura nije ostala u šezdest prvoj hidžretskoj godini, niti je Kerbela otišla u zaborav u srcu suhe pustinje Ninave. Vječnost je jedna od karakteristika istinitosti, jer sve što je istina, od Boga je i Njemu se vraća. Vječnost Ašure i Kerbele svjedoče o istinitosti njihovog puta i poruke. Ljudska historija je preplavljena pokretima koji su se dizali zbog istine i pravde, ustanci poslanika su je ukrasili, ali nikada nijedan jezik nije ovakvom razgovjetnošću i ljepotom dostavio riječi svih poslanika do ušiju tragalaca za istinom.
[1]Es-Seva'iku-l-muhrike, str. 334.
