Ko čuje naš vapaj a ne odazove se…
Ko čuje naš vapaj a ne odazove se…
U svratištu Kasr Beni Mukatilu su ga izvijestili da je i Ubejdullah ibn Hurre el-Džu'fi došao u isto svratište. Prvo je po njega poslao Hadždžadž ibn Masruka. Hadždžadž je došao kod njega i rekao:
“O, Ubejdullah, donio sam ti skupocjen poklon i dragocjen dar, ako ćeš prihvatiti. Sada je ovdje došao Husejn ibn Ali i traži da mu pomogneš. Ako se prikloniš njemu, obezbijedit ćeš sebi vječnu sreću …”
Ubejdullah ibn Hurr je odgovorio:
“Kada sam izašao iz Kufe, većina njenih stanovnika se spremala da ubije Husejna i njegove sljedbenike. Meni je jasno da će ga ubiti. Ja mu ne mogu pomoći i ne želim da me uopće vidi.”
Hadždžadž se onda vratio do Imama i prenio mu Ubejdullahov odgovor. Imam je zatim s nekoliko prijatelja otišao do njega. Ubejdullah je poslije pričao o tome:
“Kada sam ga ugledao, shvatio sam da u životu nisam vidio ljepšeg čovjeka i ni za kim mi nije srce nije izgaralo kao za njim. Sjećam se, kad je došao, nekoliko mališana se bilo okupilo oko njega…”
Imam je sjeo da s njim razgovara i ispričao mu za pisma njegovih sugrađana. Budući da je on bio jedan od poznatijih odmetnika, Imam mu je rekao:
“Mnoge si grijehe činio u prošlosti, zar ne želiš da se pokaješ i očistiš od tih grijeha?”
Ovaj ga je upitao:
“Kako ću učiniti tevbu?” Imam mu je odgovorio: “Pomozi sina kćerke tvoga Poslanika i ratuj s njim protiv neprijatelja.” Na to je Ubejdullah uzvratio: “Tako mi Boga, znam da je onaj ko slijedi tvoju naredbu stigao do vječne sreće, ali ne mislim da će moja pomoć tebi biti od koristi… Molim te, oslobodi me ovoga jer ja bježim od smrti, a dat ću vam svog najboljeg konja.”
Imam mu je odgovorio:
“Sad, kad se ustežeš da žrtvuješ s nama dušu svoju, ni mi ne trebamo ni tvoju dušu, ni tvog konja, jer Za pomagače nisam uzimao one koji na krivi put upućuju. (El-Kahf, 51) Isto kao što ti mene posavjetovao, i ja imam jedan savjet za tebe. Udalji se što možeš dalje, da ne bi čuo kako vapimo za pomoć i da ne vidiš kako se borimo. Jer, tako mi Boga, ako neko čuje naše zapomaganje i ne pohita nam u pomoć, Bog će ga naglavačke spustiti u Džehennem.”[1]
Na istom svratištu Imam se sreo i s Amrom ibn Kubejsom i njegovim amidžićem. I njih je, također, pozvao da mu se pridruže. Oni su kao izgovor iznijeli mnoštvo djece i stvari koje su im ljudi povjerili na čuvanje. Imam im je na to rekao:
“Udaljite se odavde da ne čujete moj vapaj i ne vidite moj trag. Jer uistinu, ako neko čuje naš vapaj ili vidi neki trag naš, a ne pohita nam u pomoć, Bog će ga licem spustiti u vatru.”[2]
[1]Ensabu-l-ešraf, sv. 5, str. 290; Taberi, sv. 5, str. 408; El-Kamil, sv. 4, str. 52; Biharu–l–envar, sv. 44, str. 315; Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 119; El-Futuh, sv. 5, str. 72. On se nakon tragedije na Kerbeli pokajao što se nije pridružio imamu Husejnu i u žaljenju za njim ispjevao je puno stihova. U trećem dijelu će biti dodatni detalji o njemu.
[2]Biharu–l–envar, sv. 27, str. 204 i sv. 45, str. 84; Ridžalu–l-Kešši, str. 113; Śevabu–l–e‘mal, str. 259.
