Njihova su srca s tobom ali sablje protiv tebe

Njihova su srca s tobom ali sablje protiv tebe

U mjestu Zu Husem^[1] imam Husejn je držao govor u kojem je nakon zahvale i veličanja Svevišnjeg Allaha rekao:

“Vidite šta nas je zateklo. Uistinu, svijet se promijenio i okrenuo se ružnim stvarima, a njegove lijepe stvari su se okrenule od nas. Od vrijednosti i vrlina ostalo je vrlo malo, poput kapi na dnu posude i poput jadnog života na oskudnoj ispaši. Zar ne vidite da se ne postupa u skladu s Istinom i da se ne suzdržava od neistine? U ovakvim okolnostima vjernik treba srce vezati za susret s Bogom, jer ja ne vidim smrt nikako drugačije osim kao sreću, a život s nepravednicima samo kao patnju. Ljudi su postali robovi Ovoga svijeta, a vjera je samo poslastica na njihovim jezicima. Sve dok su u blagostanju, vrte se oko vjere, a kada budu suočeni s kušnjama i teškoćama, istinskih vjernika će ostati vrlo malo…”^[2]

Tada je Zuhejr ibn el-Kajn, jedan od novih Imamovih prijatelja, ustao i pitao ostale:

“Da li da ja govorim ili ćete vi?“ Oni su rekli: “Govori ti!“ Onda je Zuhejr, nakon zahvale i veličanja Svevišnjeg Allaha, rekao: “Sine Allahovog Poslanika, neka ti Allah na Svom putu podari izdržljivost. Čuli smo tvoje riječi. Tako mi Boga, kad bi ovaj svijet za nas bio vječan, i kad bismo na njemu mogli vječno ostati, i kad bi jedino pomaganje i pridruživanje vama značili odlazak i rastanak od njega, mi bismo odabrali odlazak s vama umjesto vječnog života…”

Imam Husejn je za njega uputio dovu i zahvalio mu se.^[3]

Imam Husejn je sve vrijeme razgovarao s ljudima koje je susretao u putu i, pojašnjavajući svoj cilj i nesređenu situaciju u islamskom društvu, pozivao ih da mu se pridruže i pomognu. Neki su mu se priklonili, a ko god bi izbjegavao pomoći, Husejn bi ga upozoravao da se što više udalji na neko drugo područje. U svratištu Uzejb el-Hidžanat sreo je četiri osobe koje su dolazile iz Kufe i raspitao se o situaciji u tom gradu. Tirimmah ibn Adij, jedan od te četverice, odgovorio mu je:

“O, sine Božijeg Poslanika, velikani i poglavari plemena Kufe dobili su najveće i najteže mito od Ibn Zijada, dok su ostali ljudi srcima s vama, ali sabljama protiv vas.”

Potom mu je opisao šehadet Kajsa ibn Mushira, Imamovog izaslanika velikanima Kufe. Imam je, čuvši ovu bolnu vijest, učenjem časnog ajeta obzanio svoju odlučnost da nastavi put:

مِّنَ الْمُؤْمِنِينَ رِجَالٌ صَدَقُوا مَا عَاهَدُوا اللَّـهَ عَلَيْهِ ۖ فَمِنْهُم مَّن قَضَىٰ نَحْبَهُ وَمِنْهُم مَّن يَنتَظِرُ ۖ وَمَا بَدَّلُوا تَبْدِيلًا

Međ’ vjernicima ima ljudi koji ispunjavaju zavjet dat Allahu! Pa ih ima koji su poginuli, a i onih koji to očekuju, i nimalo se promijenili nisu. (El-Ahzab, 23)

Nakon toga je podigao ruke da prouči dovu:

“Bože, tvoj Džennet podari nama i njima, i nas i njih u okrilju Tvoje milosti dovedi do najboljih nagrada koje si sačuvao.”^[4]

 

---

[1]Rečeno je i Zu Husum, a u nekim predajama Zu Hisma, međutim, ovo mjesto nije poznato, možda zbog toga što nije bilo svratište karavana jer, kako se iz predaje vidi, imam Husejn je sišao s puta karavana prema ovom mjestu da bi našao utočište.

[2]Taberi, sv. 5, str. 405; Tarihu-l-islam, sv. 5, str. 13; Subulu-l-huda, sv. 11, str. 78. Dva posljednja izvora su zabilježila da je ovaj govor izrečen drugog dana muharema na Kerbeli. U knjizi Mektelu-l-Husejn je zabilježeno da je ovaj govor izrečen na Kerbeli na dan Ašure ujutro. (Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 2, str. 32) Taberani je također u svojoj knjizi Mektelu-l-Husejn zabilježio ovu predaju. (Mektelu Husejn ibn Ali, str. 58)

[3]Taberi, sv. 5, str. 405.

[4]Ibn Kesir, sv. 8, str. 175; Taberi, sv. 5, str. 406; El-Kamil, sv. 4, str. 51.