Govor imama Husejna nakon ikindije u svratištu Šaraf

Autor: Muhammed Sadik Nedžmi
Izvor: Vječna poruka
Share

Govor imama Husejna nakon ikindije u svratištu Šaraf

Na taj način je podne namaz okončan Imamovim riječima. I ikindiju namaz je predvodio Husejn ibn Ali, a za njim su klanjali njegovi prijatelji i Hurrovi vojnici. Nakon namaza Imam je održao drugi govor na koji ćemo ukazati na narednim stranicama.

Nakon ikindije namaza, obraćajući se Hurrovim vojnicima, Imam je rekao sljedeće:

“Ljudi! Ako se Boga bojite i prihvaćate da su pravo i istina s onima koji je slijede, to će obradovati Boga. I mi, Poslanoikova porodica (Ehli bejt) zaslužniji smo i dostojniji da budemo predvodnici i vladari ljudima nego oni (Beni Umejja) koji su to nepravedno prisvojili i uvijek odabirali put nasilja, pokvarenosti i neprijateljstva s Bogom. I ako ustrajete na tom putu kojim ste krenuli, okrenete se od nas, ne priznate naše pravo i ako se trenutni vaši zahtjevi razlikuju od onoga što se nalazi u vašim pozivima, ja ću se iz ovih stopa vratiti.”

Pošto je Imam završio s govorom, Hurr je izjavio da oni ništa ne znaju o tim pismima i pozivima pa je Imam naredio Ukbeu ibn Sim'anu da donese dvoje bisage koje su bile pune pisama stanovnika Kufe, ali Hurr je ponovo izjavio da o tome ništa ne zna. [1]

ثُمَّ صَلَّى بِهِمُ الحُسَينُ العَصْرَ، ثُمّ اسْتَقبَلَهُم بِوَجْهِهِ فَحَمِدَ اللهَ وَ أَثْنَى عَلَيهِ، ثُمَّ قَالَ: أَمَّا بَعْدُ أَيُّهَا النَّاسُ، فَإِنَّكُمْ إِنْ تَتَّقُوا اللَّهَ وَ تَعْرِفُوا الْحَقَ‏ لِأَهْلِهِ‏ يَكُنْ أَرْضَى لِلَّهِ عَنْكُمْ وَ نَحْنُ أَهْلُ بَيْتِ مُحَمَّدٍ وَ أَوْلَى بِوَلَايَةِ هَذَا الْأَمْرِ عَلَيْكُمْ مِنْ هَؤُلَاءِ الْمُدَّعِينَ مَا لَيْسَ لَهُمْ وَ السَّائِرِينَ فِيكُمْ بِالْجَوْرِ وَ الْعُدْوَانِ،‏ وَ إِنْ أَبَيْتُمْ إِلَّا كَرَاهِيَةً لَنَا وَ الْجَهْلَ بِحَقِّنَا وَ كَانَ رَأْيُكُمُ الْآنَ غَيْرَ مَا أَتَتْنِي بِهِ كُتُبُكُمْ …انْصَرَفْتُ عَنْكُمْ

 فَقَالَ لَهُ الْحُرُّ: أَنَا وَ اللَّهِ، مَا أَدْرِي مَا هَذِهِ الْكُتُبُ وَ الرُّسُلُ الَّتِي تَذْكُرُ! فَقَالَ الْحُسَيْنُ، عَلَيهِ السَّلامُ، لِبَعْضِ أَصْحَابِهِ: يَا عُقْبَةَ بْنَ سِمْعَانَ، أَخْرِجِ الْخُرْجَيْنِ اللَّذَيْنِ فِيهِمَا

Tri važne stvari u ovom govoru

Imam Husejn u ovom govoru ukazuje na tri vrlo važne stvari: predstavlja Poslanikovu porodicu, ističe njihovu svetost i čistotu zbog kojih su od strane Svevišnjeg Allaha i odabrani za položaj vilajeta i zaštitništvo ummeta te predstavlja svoje protivnike kao pokvarene i tlačitelje koji su nepravedno i nasilnički preuzeli vlast nad muslimanima. U oba govora Imam kao razlog i motiv svog putovanja prema Kufi, a ne razlog i motiv svog ustanka, izričito spominje poziv Kufljana te da nije on sam i bez poziva pošao, i dodaje da je, ukoliko stanovnici tog grada koji su i prisutni nisu više pri svom pozivu, on spreman da se vrati istim putem odakle je i došao.

Bi li se Imam vratio u Medinu

Postavlja se pitanje: da su Kufljani i Hurrova vojska ostavili imamu Husejnu na volju, bi li se on vratio u Medinu i odustao od započete borbe. Odgovor na pitanje treba potražiti u govoru imama Husejna, a posebno u onom održanom u svratištu Šaraf, jer je iz ta dva govora jasno da je on želio samo upotpuniti dokaz protiv njih i ne ostaviti nikakvo opravdanje i izgovor kod prisutnih Kufljana, jer je jasno rekao: “Doista je ovo upotpunjenje dokaza protiv vas i izvršenje obaveze pred Bogom.” Husejn im je ovim govorom želio objasniti da njegov dolazak u njihov grad nema za cilj napad na grad i stanovnike te ako službenici emevijeske vlasti žele širiti tako ružne glasnine, da bude jasno da je to laž i suprotno od stvarnosti. To putovanje je bilo samo zbog poziva kojeg je Imam dobio od stanovnika Kufe. Što se tiče pitanja nastavka borbe ili odustajanja i povratka s tog mjesta – pa odustajanje Kufljana od poziva ne bi značilo da će se Imam vrati svojoj kući i odustati od borbe, već je Imam želio reći da, ako stanovnici Kufe odustanu od svog poziva i obećanja, on neće ući u njihov grad, ali to ne znači da će prihvatiti Jezidovu vlast i prestati se boriti protiv njega, makar će se to završiti i njegovom pogibijom. Da se nije povela u Kufi, ova borba bi se vodila negdje drugo – da imam Husejn to nije želio i da je vlast samo osjetila da je on popustio u svojoj odlučnosti i koleba se da nastavi borbu, nikad ne bi započela sukob s njim, jer je znala da će taj sukob skupo koštati emevijsku vlast. Ukratko, sukob Jezidove vojske s Imamom i krvoprolića koja su se desila čvrst su dokaz da imam Husejn nikad nije odustao od borbe. Pored toga, svaki Imamov govor, od Medine do same pogibije, svjedočenje je njegove čvrste odluke o nastavku borbe. On je taj koji je govorio: “Pogibija čovjeka sabljom na Božijem putu je vrjednija”, “Ja ću nastaviti jer smrt nije sramota velikodušnom”, “Daleko je od nas poniženje”, “Ne dam im ruku kao poniženi, niti bježim od njih kao rob”, “A Jezid je pijanica… a neko poput mene neće dati zavjet nekome poput njega”, “Tako mi Allaha, neću pokazati poniženje”.

Naravno, on, koji je ovako gledao na stvari, nipošto nije bio spreman da odustane od borbe koju je započeo i od cilja za koji se zalagao. Prema tome, da su ga Kufljani i pustili, to ne bi imalo ni pozitivan ni negativan uticaj na njegovu borbu, kao što ni njihov poziv nije bio razlogom niti glavnim uzrokom njegove borbe i ustanka.

 


[1] El-Iršad, sv. 2, str. 79; I'lamu-l-vera, str. 232; Biharu-l-envar, sv. 44, str. 377.

  • 24 Septembra, 2019