Odgovor Amru ibn Kajsu i njegovom amidžiću

Odgovor Amru ibn Kajsu i njegovom amidžiću

Kada su u isto svratište kod imama Husejna, s.a., došli Amr ibn Kajs i njegov amidžić, Imam, s.a., ih je upitao: “Jeste li došli da mi pomognete?”, a oni su odgovorili:

“Nismo, jer imamo mnogo djece, a kod nas je i tuđa trgovačka roba. Ne znamo kako ćete vi završiti, a nije dobro ni da imovina ljudi propadne u našim rukama.”

Imam Husejn im je onda rekao:

“Krenite i odmaknite se da ne čujete moje vapaje za pomoć i nemojte da vidite ni moga traga, jer doista, ko čuje naše zapomaganje i vidi naše stanje pa se ne odazove i ne pritekne u pomoć, Allah će ga sigurno licem baciti u Vatru.” [1]

فَقُلْتُ إِنِّي رَجُلٌ كَبِيرُ السِّنِّ كَثِيرُ الدَّيْنِ كَثِيرُ الْعِيَالِ وَ فِي يَدِي بَضَائِعُ لِلنَّاسِ وَ لَا أَدْرِي مَا يَكُونُ وَ أَكْرَهُ أَنْ أُضَيِّعَ أَمَانَتِي وَ قَالَ لَهُ ابْنُ عَمِّي مِثْلَ ذَلِكَ قَالَ لَنَا: فَانْطَلِقَا فَلَا تَسْمَعَا لِي وَاعِيَةً وَ لَا تَرَيَا لِي‏ سَوَاداً، فَإِنَّهُ مَنْ سَمِعَ وَاعِيَتَنَا أَوْ رَأَى سَوَادَنَا فَلَمْ يُجِبْنَا وَ لَمْ يُعِنَّا كَانَ‏ حَقّاً عَلَى اللَّهِ، عَزَّ وَ جَلَّ، أَنْ يُكِبَّهُ عَلَى مَنْخِرَيْهِ فِي النَّارِ

Žestoka kazna

Iz ovog govora i govora upućenog Ubejdullahu ibn Hurru može se zaključiti da će oni koji ne se budu odazvali i pritekli u pomoć svojim vjerskim poglavarima kada oni imaju potrebu za tim biti kažnjeni najvećim i najtežim kaznama praćenim njihovim poniženjem.

Imam Husejn u oba slučaja nije rekao samo da će biti u Džehennemu, već je njihovu kaznu i patnju opisao rekavši da će ih Allah licem baciti u Džehennem, što znači da će njihova žestoka biti popraćena poniženjem. Jasno je kakvi ljudi zaslužuju takvu vrstu kazne jer vapaj za pomoć imama i vođe zapravo je vapaj Kur'ana islama i puta Istine.

Zar ovaj vapaj nije i Poslanikov, s.a.v.a., i zar zanemarivanje njegovog vapaja ne izaziva najveću Božiju kaznu? Ne treba zanemariti činjenicu da kazna koja je spomenuta u govoru imama Husejna nije lično pitanje već je vezana za poziciju i ulogu vođstva, koju u jednom periodu obavlja časni Poslanik, u drugom njegovi nasljednici, imami Upute, a u sljedećem periodu će tu ulogu obavljati nasljedici imama Upute, što je zapravo položaj vladavine fekiha.

Još jedan primjer lišenosti sreće

Ako je Ubejdullah ibn Hurr otjerao pticu sreće koja je bila sletjela na njegov šator, odbio priteći u pomoć svom imamu i šehadetom dostići izbavljenje i sreću pa zbog toga do kraja života lio suze kajanja i sročio stihove, historija Ašure pamti da je Amr ibn Kajs, izgubivši istu takvu jedinstvenu priliku, bio još veći nesretnik od njega.

Kao što je spomenuto, ovosvjetski kratki život toliko je bio zavarao Ubejdullaha da se on, odbijajući savjet imama Husejna, rečenicom: “Tako ti Allaha, oslobodi me ove odgovornosti jer ja bježim od smrti” otvoreno sklonio s puta odgovornosti.

Međutim, Amr ibn Kajs se, nakon traženja dopuštenja da mu se ne pridruži, ali i Imamovog upozorenja da ide što dalje kako ne bi čuo vapaje za pomoć, pod uticajem njegovih riječi odvojio od svog amidžića Malika ibn Nadra Erhabija i pridružio prijateljima imama Husejna, pod uvjetom da ga brani onoliko dugo koliko on sam bude smatrao svoju pomoć od koristi i uticaja na pobjedu, a da bude slobodan i napusti ga ako uvidi da njegova pomoć dalje nema koristi.

Imam Husejn je prihvatio ovaj uvjet i Amr ibn Kajs je u posljednjim satima života imama Husejna, čuvši njegov vapaj za pomoć i ugledavši kako njegovi prijatelji jedan po jedan padaju u krvi na zemlju, uzjahao svog konja i pobjegao s bojnog polja. On je napustio imama Husejna upravo u ono vrijeme kada je malo trebalo da se pridruži šehidima i postigne vječnu sreću.

Taberi[2] je zabilježio ovaj događaj susreta Amra ibn Kajsa s imamom Husejnom i njegovo napuštanje na kraju. Ovdje ćemo ukratko navesti ono što je on sam ispričao:

“Kada sam na dan Ašure vidio da je Kufska vojska počela ubijati konje prijatelja Husejna ibn Alija, ja sam svog konja svezao u jedan prazan šator i pješice napao neprijatelja. U jednom okršaju sam ubio dvojicu, a trećem odsjekao ruke. Husejn ibn Ali me stalno ohrabrivao ovim riječima: ‘Ruke ti se pozlatile. Neka ti ruke budu sačuvane i neka te Allah nagradi.’” Amr dodaje: “Kada sam vidio da su svi Imamovi prijatelji osim Suvejda ibn Amra i Bišra el-Hadremija poginuli, prišao sam Imamu i rekao mu: Sine Allahovog Poslanika, znaš da je između mene i tebe postojao jedan uvjet? On je rekao: ‘Znam, ali kako ćeš se izbaviti odavdje? Ako možeš, slobodan si.’” Amr je nastavio: “Kada mi je Imam dozvolio i oslobodio me zavjeta vjernosti, ja sam izveo svog konja iz šatora, uzjahao ga i udario bičem pa s jednog kraja neprijateljskih redova žurno otišao. Petnaest neprijateljskih vojnika me pratilo i stiglo u blizini Šifne, sela u blizini Eufrata. Kada sam se osvrnuo, trojica su me prepoznali pa zatražili od svojih saboraca da me ostave i tako sam se izbavio.”

[1] ‘Ikabu-l-a'mal, str. 409; Ridžalu Kešši, str. 74.

[2] U knjigama Ikabu-l-e'amal, Ridžalu Kešši i Ridžalu Huji ime ovog čovjeka je zabilježeno kao Amr ibn Kajs Šerki, ali ga je Taberi na više mjesta zabilježio Dahhaka ibn Abdlullaha Šerkija. Iako bi se iz konteksta riječi ovih autora moglo zaključiti da se radi o dvojici ljudi, ipak se, po našem mišljenju, radi o istom čovjeku, samo što je negdje spomenut po svom imenu i imenu oca, a negdje po svom nadimku i po nadimku svog oca.