Kompleks niže vrijednosti i lažljivost
Kompleks niže vrijednosti i lažljivost
Dužnik koji nije u mogućnosti da isplati dug u svojoj nemoći sjedi u kući, a kada se na vratima pojavi zajmodavac, on djetetu naređuje da slaže da mu otac nije u kući. Nepismen čovjek, koji se u društvu učenih osjeća poniženim i nemoćnim u pogledu naučne rasprave, neće se upuštati u naučnu polemiku, već će naći neki lažni izgovor, naprimjer: “Bolestan sam!” Uposlenik koji se bez opravdanog razloga ne pojavi na radnom mjestu u strahu od kazne naći će lažni izgovor da mu je umro brat i da je bio zauzet. Ukratko, lažljivci, zbog slabosti, nemoći i vlastite niskosti koju osjećaju u svojoj nutrini, pribjegavaju laži da bi se na ovaj način oprali od opasnosti i poniženja.
Snaga muslimana u Medini je bila dostigla zenit. Vjernici su živjeli u najvećoj časti i veličini te su se njihove sjajne pobjede nizale jedna za drugom i uživali su sve zakonske i materijalne blagodati. Skupina koja nije vjerovala postala je omražena i odbačena od društva. Ljudi su ih prezirali i smatrali ništavnim. To su ljudi koji su u duši postali jadni i bijedni. S jedne strane, osjećali su u sebi jad i poniženje, a s druge strane, nisu željeli prihvatiti vjeru. Izlaz su našli u pribjegavanju lažima te su, suprotno stvarnosti, tvrdili da su prihvatili vjeru, ne bi li se ovim izbavili iz poniženja i bijede koju su trpjeli. Kur’an Časni ukazuje na njihove laži i obmane, riječima:
إِذَا جَاءَكَ الْمُنَافِقُونَ قَالُوا نَشْهَدُ إِنَّكَ لَرَسُولُ اللَّـهِ وَاللَّـهُ يَعْلَمُ إِنَّكَ لَرَسُولُهُ وَاللَّـهُ يَشْهَدُ إِنَّ الْمُنَافِقِينَ لَكَاذِبُونَ اتَّخَذُوا أَيْمَانَهُمْ جُنَّةً
Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!” I Allah zna da si ti, zaista, Njegov Poslanik, a Allah svjedoči i da su licemjeri pravi lašci. Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju…[1]
Laž je odraz i zamjena oblika kompleksa niže vrijednosti i straha sa ostalim duševnim stanjima. Drugim riječima, ovi kompleksi niže vrijednosti i unutarnje slabosti ljudi ispoljavaju se kao laži u različitim oblicima. U onoj mjeri u kojoj se neka osoba, porodica, nacija bude više osjećala slabom i poniženom, ona više laže. Onaj ko je na političkom ili privrednom planu doživio pad i slom, koga ljudi gledaju s prezirom i omalovažavanjem – on više laže. Porodica koja je zbog svog nemorala i nepoštenja omražena u društvu, i koja zbog toga u svojoj nutrini osjeća ojađenost i poniženost, da bi nadoknadila svoje nedostatke, više se odaje laganju. U zemljama u kojima nema slobode i pravde i kojima upravljaju diktatorski i samovoljni režimi, gdje su ljudi neprestano izloženi strahu i bojazni od kazni, tamo je više laži.
Narodi koji su godinama i vjekovima bili pod jarmom ovoga i onoga i koji dugo nisu osjetili blagodati neovisnosti, skloniji su laganju. U najkraćem, upravo kao što časni Poslanik kaže: “Lažljivac laže samo zbog osjećaja manje vrijednosti koji ima u svojoj nutrini.”
Laganje je opasna nevolja koja se može pojaviti još u djetinjstvu i može se desiti da osoba od tada do kraja svog života ostane njom zaražena. Na nesreću, neke porodice ovu razarajuću bolest smatraju malom i nevažnom i uopće ne razmišljaju o njenom sprečavanju i liječenju. Takvi roditelji kada vide da im dijete jedne noći iznenada dobije groznicu ili počne kihati, postanu uznemireni, ali kada im dijete nešto slaže, to na njih ne ostavlja nikakav utisak. Postoje i druge porodice, koje manje-više vode računa o značaju i opasnosti laganja i koje se uznemire kada kod svoje djece ustanove laž, ali ne znaju put i način liječenja i sprečavanja laganja. Kao posljedica toga, laž je poput kuge zarazila većinu porodica i stanovnici neprekidno pate od štetnih i pogubnih posljedica ove bolesti, bilo neposredno ili posredno.
Da bi roditelji pri odgoju svoje djece obratili pažnju na ovo važno pitanje i da bi svoju djecu odgojili u skladu s njihovom prirodnom istinoljubivošću, iznijet ću nekoliko uzroka dječije laži koji potiču od neprihvatljivih metoda njihovih roditelja. Nadam se da će ovo biti od koristi.
Imam Sadik prenosi sljedeći Poslanikov, s.a.v.a., govor: “Neka se Allah smiluje čovjeku koji pomogne svome djetetu u dobročinstvu!” “A kako da mu pomogne u dobročinstvu?” – upita čovjek. Poslanik je u odgovoru dao četiri upute. “Neka prihvati od djeteta ono što je ono, u skladu sa svojim mogućnostima i snagom, učinilo, neka ne traži od djeteta ono što je teško i izvan njegove moći, neka ga ne navraća na griješenje i neka mu ne laže i pred njim ne čini nedolična i glupa djela.”[2]
[1] El-Munafikun, 1–2.
[2] Kafi, sv. 5., str. 50.
