Prevelika očekivanja roditelja

Prevelika očekivanja roditelja

Jedan od razloga laganja djece jesu teške obaveze i očekivanja koja nadilaze njihovu moć. Strogost i nerealna očekivanja koje djeci nameću roditelji, a koja nadilaze njihovu moć, odvode ih na put laganja i u njima izazivaju i podstiču ovo neželjeno ponašanje.

Raymond Beach je rekao: “Poznajem jednu mladu djevojku koja je sada neizlječivi lažov. Kada je imala sedam godina, redovno je išla na nastavu u razred koji je brojao 25 učenika. Odgajateljica ju je svaki dan vodila u školu, a na kraju nastave svakodnevno bi išla po nju, jer je imala dužnost da pazi djevojčicu kako bi ova radila zadaće i obaveze te naučila svoje predmete. Ukratko, ova žena se brinula za odgoj djeteta.

Tadašnji sistem obrazovanja i odgoja, koji je inače danas prevaziđen i odbačen, đake je razvrstavao u skladu sa svakodnevnim ocjenama iz pismenih ispita i određivao je ko je prvi, drugi, treći učenik itd. Tako bi se djevojčica svakog dana, čim bi se sa svojom školskom torbom pojavila na izlaznim vratima škole, suočila sa svojom odgajateljicom, koja bi je upitala: ‘Koja si danas?’ Kad god bi kazala prva ili druga, nije bilo problema, ali se jednom dogodilo da je ova učenica tri dana uzastopno zauzela treće mjesto. Treba istaći da je biti treći od 25 učenika za pohvalu, ali ova odgajateljica nije bila od osoba koje su mogle shvatiti ovu činjenicu. U prva dva slučaja se suzdržala, ali se treći put nije mogla suzdržati. Dok se djevojčica skamenila od straha, ona je vikala: ‘Uvijek treća, ovo nema kraja! Sutra ima da budeš prva – je li jasno! Prva! Moraš biti prva!’ Ova prijetnja tokom cijelog dana je obuzimala djevojčicin um. Samo o tome je razmišljala. I ujutro, kada je došla na nastavu, bila je zabrinuta i utučena. Svu svoju pažnju i energiju usredsređivala je na nastavne jedinice i predavanja. Sve zadatke sa oduzimanjem je dobro uradila, rješenja svih sabiranja su bila tačna. Sve je prošlo dobro do podneva, kada je na red došao diktat. Dotada je sve bilo uredu, ali je u diktatu načinila četiri greške. U ukupnom zbiru ponovo je bila treća, što je bilo ravno katastrofi. Kada se oglasilo zvono, odgajateljica je stajala u zasjedi uz učionicu, čekajući ovu djevojčicu. Čim ju je ugledala, zavrištala je: ‘Šta ima!?’ Djevojčica, koja nije imala hrabrosti kazati istinu, odgovorila je: ‘Prva sam!’ Na ovaj način je počela njena laž.”

Koliko li je roditelja koji se upravo ovako ponašaju i teški teret grijeha i odgovornosti za laganje kod svoje djece tovare na vlastita pleća.[1]

Jedno od islamskih naučavanja jeste umjerenost u robovanju Bogu. Znalci hadisa, u poglavlju o umjerenosti u ibadetu, prenose nekoliko predaja:

Imam Bakir, a.s., prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., kazao: “Ova vjera islam je čvrsta i postojana. Uđite u nju smjerno, s umjerenošću, i robove Božije silom ne nagonite na ibadete Bogu.”[2]

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Ne namećite sebi ibadete Bogu!”[3]

Imam Sadik, a.s., također je kazao: “Mnogo sam se trudio u ibadetu (dodatnim nafilama) dok sam bio mladić, pa kada me je vidio, otac mi je rekao: ‘Sine moj, umanji to, jer kada Allah nekoga zavoli, On je zadovoljan njim i ukoliko su mu djela malobrojna.’”[4]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “O Ali, ova vjera je čvrsta, ulazi u nju umjereno i ne pretjeruj, da ne bi sebi omrazio robovanje svome Gospodaru.”[5]

Imam Ali, a.s., je rekao: “Zaista srca nekada hrle, a nekada osjećaju odbojnost, pa kada ti je srce susretljivo, optereti ga dobrovoljnim ibadetima, a kada osjeća odbojnost, svedi ibadete samo na farzove.”[6]

Neki neuki roditelji, u pokušaju da svoje dijete učine pobožnim, nameću mu nepodnošljive obaveze u vidu dobrovoljnih ibadeta (nafila) te ga neprekidno prisiljavaju na noćne nafile, učenje Kur’ana i dova. Tako oni svom djetetu nameću npr.: “Nakon sabaha ne zaboravi proučiti jedan džuz Kur’ana, uoči petka ne ostavljaj dove (Kumejl dovu), dove pojedinih dana u sedmici obavezno moraš učiti, taj i taj zikr 1000 puta na dan prouči…!”, i slično ovome. Majka i otac ne znaju da ovako teški zadaci nisu pohvalni u islamu, štaviše oni na ovaj način svoje dijete udaljavaju od Božije vjere i u njegovom srcu stvaraju zlobu i srdžbu prema islamu.

Osim toga, dijete će se u ovom slučaju naći u ćorsokaku. S jedne strane, stalno izvršavanje svih ovih dobrovoljnih ibadeta nadilazi njegovu moć i ono to ne može podnijeti, a s druge strane, ono se plaši roditeljskog kažnjavanja te ih ne želi izazivati. Ono je prinuđeno da pribježište nađe u laži pa će, tako, iako je prespavalo cijelu noć, svojim roditeljima, da bi ih zadovoljilo, kazati: “Sinoć sam do sabaha vrijeme provodio u ibadetu, klanjao te i te namaze, učio Kur’an i učio te i te dove.”

Roditelji pak trebaju djelovati po uputi Poslanika, s.a.v.a., koji kaže: “Njihovo malo prihvatite, i ne tražite od njih ono što nisu u stanju učiniti da ne bi postali lašci i da ne bi imali loše mišljenje o vjeri Božijoj.”

Pored naučnih i vjerskih pitanja, roditelji u svim poslovima trebaju imati u vidu moć i sposobnost svoje djece te im ne smiju nametati obaveze koje nadilaze tu moć, jer se dijete plaši da razočara roditelje. Ono se plaši da će ga odgajatelj smatrati lijenim i nesposobnim. Kada nije u stanju da obavi posao koji je iznad njegovih mogućnosti, radi očuvanja svoje ličnosti, dijete pribjegava laganju, a zbog ponavljanja takvih postupaka postaje lažov. Dakle, jedan od razloga dječijeg laganja jesu nametanje djetetu obaveza koje nadilaze njegove moći i sposobnosti te nerazumna očekivanja roditelja i odgajatelja.

[1] Ma ve farzandane ma, str. 61.

[2] Kafi, sv. 2., str. 86.

[3] Isto, str. 86–87.

[4] Isto.

[5] Kafi, sv. 2., str. 86.

[6] Gureru-l-hikem, str. 251.