Vjerniku ne dostoji laž

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj II
Share

Vjerniku ne dostoji laž 

وَاللَّـهُ يَشْهَدُ إِنَّ الْمُنَافِقِينَ لَكَاذِبُونَ

A Allah svjedoči i da su licemjeri pravi lašci…[1]

Jedna od pohvalnih ljudskih odlika, koja je u skladu sa izvornim ljudskim nutarnjim bićem, jeste sklonost ka istinitom govoru. Svaki čovjek je po svojoj iskonskoj prirodi sklon ispravnom i istinitom govoru, a isto tako voli da od drugih sluša takav govor. Govoriti laž je skretanje sa Pravog puta iskonske prirode i stvaranja.

Ukoliko dijete u igri slučajno loptom razbije staklo na sobnim vratima te ako poslije ovog čina ne bude imalo straha, ukoliko ga upitate: “Jesi li ti razbio staklo?” – ono će s potpunom smirenošću i sigurnošću, bez ikakvog straha i zabrinutosti, prenijeti kako se to desilo, odgovarati na pitanja i objasniti kako je u igri razbilo staklo. Ali, ako se dijete boji kazne i posljedica ovog djela, ono će biti prinuđeno da u prilog svojoj nevinosti pribjegne lažima. U toj prilici jasno se vidi neuobičajenost stanja djeteta: neusklađeno kretanje očiju, potištenost, sušenje usta, jako kucanje srca, isprekidan i nepovezan govor – sve su to dokazi djetetovog lažnog govora koji je suprotstavljen njegovoj iskonskoj prirodi.

Božiji poslanici, a.s., čiji je važan dio misije oživljavanje iskonskih sklonosti u ljudima, ljude su pozivali ka istinoljubivosti i ispravnom govoru i ozbiljno su ih odvraćali od izricanja laži. Islam je laž označio kao uzročnik uništavanja vjere i ubrojio ju je u grijeh veći od mnogih drugih velikih grijeha.

Imam Bakir, a.s., je kazao: “Zaista laž uništava vjerovanje.”[2]

Imam Ali, a.s., je rekao: “Niko neće osjetiti slast vjere sve dok se ne ostavi laži, bilo u šali ili u zbilji.”[3]

“Neki čovjek je pitao Božijeg poslanika, s.a.v.a.: ‘Može li vjernik počiniti blud?’ On odgovori: ‘To je moguće.’ ‘A može li vjernik ukrasti?’ On odgovori: ‘I to je moguće.’ Potom upita: ‘Božiji poslaniče, a može li vjernik slagati?’ Poslanik odgovori: ‘Ne, Uzvišeni kaže: Laži izmišljaju samo oni koji u Allahove riječi ne vjeruju.’”[4]

Prenosi se od Imama Ride, a.s., da je Božiji poslanik, s.a.v.a., upitan: “Može li vjernik biti strašljiv?” Odgovorio je: “Da!” “Može li biti škrt?” Reče: “Da.” “A može li biti lažov?” On reče: “Ne!”[5]

Od Imama Džafera Sadika, a.s., prenosi se da je Imam Ali, a.s., kazao: “Nijedno djelo nije ružno kao što je laž ružna.”[6]

Izgovaranje laži, bez ikakve sumnje, protivno je kako iskonskoj moralnoj savjesti, tako i odgojnoj moralnoj savjesti. U očima svih naroda i nacija, u pisanim poslaničkim učenjima, laž je pokuđeno i osuđeno djelo.

Nažalost, ova opasna bolest nije nešto od čega obolijevaju samo stariji. I mala djeca obolijevaju od ove razarajuće bolesti te se još od malehna navikavaju na laž. Ponekad se toliko srode s ovom bolešću da uživaju u izricanju laži i raduju se svaki put kada prevare druge svojim lažima.

Laž prlja čovjeka i drugim grijesima. Lažljivac istovremeno čini raznovrsne grijehe. Kada o njima bude upitan, on posve besramno to poriče i sebe predstavlja čistim i nepovezanim s tim. Zapravo, on laganje smatra utočištem za spas od svojih zlodjela.

Imam Askeri, a.s., je kazao: “Sve nečistote su sakupljene u kući, a laž je učinjena ključem te kuće.”[7]

Znači, laganjem se čovjek uprlja svim grijesima.

Laž je jedna od mahana koja je jasno i očigledno pokuđena i moguće ju je koriti i osuđivati, jer ona za sobom povlači sve druge niskosti i otvara vrata za sve druge mahane. Naša nemoć da spriječimo pojavu ove osobine i naša moguća slabost u njenom sprečavanju i odbacivanju neoprostiv je grijeh.[8]

Alkoholiziranje i opijanje su izuzetno jak činilac vezan za griješenje. Koliko je ljudi koji u normalnom stanju ne čine neke grijehe i ne prljaju se njima, ali u alkoholiziranom stanju, kada im se skine zastor stida i kada im se zamrači oko razuma, upuštaju se u svaku nepoćudnost i grijeh.

Međutim, mračni uticaji i učinci laži na um i dušu čovjeka neuporedivo su štetniji od alkohola. Onaj ko se navikne na laž i bez zazora govori šta god hoće, sigurno je bestidniji od pijanice i praktično se ne ustručava počiniti bilo kakav grijeh.

Imam Bakir, a.s., je rekao: “Zaista je Uzvišeni Allah stvorio brave za sva zla (kako bi ljude sačuvao od njihove opasnosti). Alkohol je ključ tih brava, ali opasnost od laži veća je nego od alkohola.”[9]

Upravo kao što laž prlja čovjeka raznim grijesima, isto tako istinsko pokajanje (tevba) zbog laži i uzdržavanje od nje odvraćaju čovjeka od mnoštva grijeha.

Došao je čovjek Božijem poslaniku, s.a.v.a., i kazao mu: “Ja sam čovjek koji ne klanja, a i bludničim, i lažem, pa od kojih od ovih grijeha da se pokajem?” Poslanik mu reče: “Od laži!” Čovjek to s punom skrušenošću prihvati i sebi se zavjetova da neće nikada lagati. Ali ostavljanjem laži on je napustio i druge grijehe. Jer, kada je došao u priliku da počini blud, reče sebi: “Ako ovo učinim, pa me Božiji poslanik, s.a.v.a., bude upitao jesam li od našeg dogovora počinio blud, ako kažem da nisam, slagao sam, a ako kažem da jesam, bit ću kažnjen.”[10]

Čovjek reče Božijem poslaniku, s.a.v.a.: “O Božiji poslaniče, posavjetuj me o djelu koje će me približiti Uzvišenom Allahu.” Poslanik mu reče: “Ostavi se laži!”

To je bio razlog da je čovjek ostavio sve grijehe, jer za svaki grijeh koji je namjeravao počiniti, ili je u njemu vidio laži, ili da će ga na kraju odvući u laž. Da se ne bi uvukao u laž, čovjek je ostavio svekoliko griješenje.[11]

Među najveće dužnosti oca i majke pri odgoju djeteta spada odgajanje urođene istinoljubivosti i govorenja istine. Roditelji su se u porodici dužni ponašati tako da se djeca naviknu na istinu i istinoljubivost i da ne skreću s Pravog puta iskonske prirode na stazu laži. Postići ovu osobinu kod djece teže je nego postizanje mnoštva drugih odlika. Za ostvarivanje ovakvog postignuća potrebno je mnogo naučne i praktične pažnje!

Stiče se dojam da roditelji po pitanju laži nemaju moć ni prodornost kao što je imaju u borbi protiv neposlušnosti, lijenosti i srdžbe. Ukratko, od svih nedostataka koje nastojimo odagnati od svoje djece, laž je jedan od onih koji nas više od ostalih naljute. Razlog je taj što čovjek teško može steći jasnu i zbiljsku percepciju o laži, a posebno o lažovu.

Dječiju laž ne treba smatrati nevažnom i prostom stvari, jer u normalnim uvjetima i kod zdrave i prirodne djece laž ne bi trebala postojati. Naša pogreška i nemoć u borbi protiv laži leži u tome što o toj pojavi sudimo na osnovu nje same, ne ulazeći u razlog, cilj, vrstu laži te uvjete, stanje i narav osobe koja laže.[12]

 

[1] El-Munafikun, 1.

[2] Kafi, sv. 2., str. 339–340.

[3] Isto.

[4] Sefine (kizb), str. 473; En-Nahl, 105.

[5] Vesail, sv. 3., str. 232.

[6] Mustedrek, sv. 2, str. 100.

[7] Isto.

[8] Ma ve farzandane ma, str. 59.

[9] Vesail, sv. 3., str. 232.

[10] Mustedrek, sv. 2., str. 101.

[11] Isto, str. 100.

[12] Ma ve farzandane ma, str. 59.

  • 8 Aprila, 2019