Neophodnost odgoja imana/vjerovanja
Neophodnost odgoja imana/vjerovanja
I zapadni naučnici priznaju potrebu za vjerskim podučavanjem i toplo ga preporučuju s ciljem da se postigne dobar odgoj i osigura sreća djeteta.
Raymond Beach kaže:
Bez sumnje, moralno i vjersko poučavanje više od drugih pitanja odgovornost je porodice, jer odgoj bez morala ne donosi ništa osim prepredenog kriminalca. S druge strane, ljudsko srce se ne može okrenuti moralu ako u njemu nema vjere. I ako neko želi podučiti nekoga moralnim načelima bez vjerske osnove, to je kao namjeravati načiniti živo tijelo bez disanja.
Prva predstava i poimanje koje dijete u svom umu stekne o Bogu proističe iz njegovih odnosa sa ocem i majkom. Isto tako, prva njegova svijest o poslušnosti, velikodušnosti i istinoljubivosti prije svega zavisi od djelovanja i ponašanja porodice. Sve ovo dijete treba usvajati u prvim godinama života, jer upravo u ovim godinama djetetov um bolje nego u ostala doba pamti ono što opaža.
Roditelji ne samo da imaju pogodan položaj da obrate naročitu pažnju na djetetovu svijest i misli u prvim njegovim godinama već su obavezni upoznati dijete sa njegovim Gospodarom – Bogom – i svim Njegovim dobročinstvima i moćima te Njegovom voljom i veličinom. Upravo zato se ne može dijete podučavati moralu i moralnim načelima bez vjerske podloge. Stoga se dijete treba podučavati iz dva bogata izvora: jedan je vjera, a drugi je priroda.[1]
Dijete koje se od samog početka odgaja na temelju vjerovanja u Boga posjeduje jaku volju i psihu. Ono je od početka svoga djetinjstva jako i hrabro, a primjetni su sjajni učinci vjere u ispravnom i dobrom govoru i ponašanju. Iskreni Jusuf, a.s., bio je dijete Jakuba, a.s. Ovo ljupko dijete je lekciju obožavanja Boga naučilo od svoga velikog oca te je pod njegovim skutima odgojeno kao vjernik. Njegova starija braća su mu počela zavidjeti te su donijeli odluku da mu naude. Odveli su ga u pustaru i nakon mučenja i ružnog postupanja prema njemu naumiše da ga ubiju. Potom odustadoše od ubistva te ga baciše u bunar i na kraju kao rob on biva prodat egipatskoj karavani.
Ebu Hamza upita Alija ibn Husejna, a.s.: “Koliko je godina hazreti Jusuf imao kada su ga braća bacili u bunar?” Imam, a.s., je odgovorio: “Devet.”[2]
Od djeteta koje ima devet godina, i koje se zatekne u ovako nepovoljnim uvjetima, ne može se očekivati ništa do strah i strepnja. Ali snaga vjere ostvarila je nevjerovatno snažan uticaj na ponašanje ovog djeteta.
Kada su Jusufa izvadili iz bunara i kada su ga prodali kao roba, jedan od prisutnih obratio je pažnju na stanje djeteta te je iz milosti i blagosti kazao: “Budite prema ovome usamljenom djetetu blagodarni!” Čuvši ove riječi, Jusuf tiho i smireno reče: “Onaj koji je s Bogom, nije ni sam a ni usamljen.”[3]
Halima Sa‘dijja, dojilja časnog Poslanika, je kazala: “Kada su hazreti Muhammedu bile tri godine, jednoga dana me je upitao: ‘Majko, gdje idu svakog dana ova moja braća?’ Ona odgovori: ‘Oni tjeraju ovce na pašu.’ ‘A zašto i mene ne povedu?’ Ona upita: ‘A želiš li ići sa njima?’ On odgovori: ‘Da!’” Sutra ujutro ona je hazreti Muhammeda oprala, namazala mu kosu uljem i na oči mu navukla surmu te mu je o vrat objesila jednu jemensku krunu za čuvanje od zla. Mali Muhammed je strgnuo tu krunu i rekao: “Majko, moj Bog, Koji je uvijek sa mnom, dovoljan mi je kao čuvar i zaštitnik.”[4]
Vjera u Boga, koju je dijete od 3 godine imalo, učinila je da ono bude slobodno, hrabro i snažnog karaktera.
Dječija psiha je spremna za primanje vjerskog i moralnog podučavanja poput plodne i spremne zemlje, tako da kada se u nju baci zrno, ona ga “odgoji” i ono proklija. Roditelji su dužni da ojačaju moral svoga djeteta, i to što je prije moguće, te ne bi trebali olahko propustiti nijednu priliku za djelovanje na tom polju. Potrebno je da vrlo rano već u prvim ukazanim prilikama dijete poduče ljubavi i sklonosti ka Bogu i prvacima vjere.
Prenosi se od Imama Sadika, a.s., da je rekao: “Podučite dijete što prije islamskim predajama, prije nego vas preduhitre vaši protivnici te svojim nevaljalim govorom obuzmu dječije srce.”[5]
[1] Ma ve farzandane ma, str. 8.
[2] Tefsir Burhan, str. 495.
[3] Medžmu‘a verram, sv. 1., str. 33.
[4] Biharu-l-envar, sv. 6, str. 92.
[5] Nehdžu-l-belaga, sv. 6., str. 47.
