Navika laganja

Navika laganja

Ne želim reći da ako porodica na valjan način vodi računa o djetetu moguće je dijete tako odgojiti da ono nikada u toku cijelog svog života ne izusti nijednu laž. Možda je ovakvo nešto, u osnovi, za običnog čovjeka nemoguća misija. Cilj mi je taj da se roditelji, koji žele odgojiti urođenu iskrenost svoga djeteta i žele ga sačuvati od zastranjenja u laž, nužno trebaju držati svojih vjerskih i naučnih obaveza te cijelu porodicu trebaju od početka ustrojiti na duhovno i moralno čistoj i čvrstoj osnovi, kako bi na taj način izvršili obavezu odgoja svoje djece i svoju roditeljsku zadaću.

Jasnije rečeno, veliki je grijeh lagati, bilo tog laganja mnogo ili malo. Ali, postoji razlika između onoga ko je odgojen u ozračju laži i ko je postao lažov i onoga koga životni uvjeti i okolnosti natjeraju da povremeno posrne i da mu se omakne nekoliko laži. Velika je opasnost za ove koji pripadaju prvoj skupini. Cilj ispravnog odgoja je taj da se ne izgrade djeca lažovi i da se ova bolest ne ukorijeni u njihovoj naravi.

Ova važna odgojno-psihološka tema obznanjena je u islamskim predajama, a savremeni učenjaci su joj također posvetili punu pažnju. Radi dodatnih činjenica, ukratko ću vas obavijestiti o stavovima obje ove skupine.

Ibn Mesud prenosi Poslanikove, s.a.v.a., riječi: “Božiji rob laže, nastavlja s lažima i na tom putu se trudi sve dok ga Uzvišeni Bog ne upiše među lažove.”[1]

Prenosi se od Abdurrahmana ibn El-Hadžadža da je kazao: “Upitao sam Imama Sadika, a.s.: ‘Da li je lažac (kezzab) onaj koji nešto slaže?’ Reče: ‘Ne, ne postoji niko, a da nije slagao, ali se lašcem smatra onaj u čijoj prirodi i biću je ukorijenjena laž.’”[2]

Ebu Basir prenosi da je Imam Sadik, a.s., kazao: “Zaista će čovjek lagati sve dok ne bude upisan u lažljivce.”[3]

Iz navedena tri hadisa jasno se razaznaje razlika između onoga ko je slagao (kazib) i lašca (kezzab). Onaj koji je slagao (kazib) jeste onaj koji zbog posrnuća i različitih okolnosti izrekne jednu ili nekoliko laži. Svi ljudi, manje ili više, podložni su ovoj vrsti pokliznuća. Međutim, lažljivac (kezzab) je onaj u čijem mentalnom sklopu je ukorijenjena laž i ovo nepoželjno ponašanje poput hroničnog oboljenja ušlo je u dubinu njegove duše. Savremeni učenjaci, također, u svojim knjigama govore o ovoj zbilji.

Pogledajte ovaj citat:

Prosta je i očigledna stvar da djeca na temelju slabosti i nemoći pred odraslim, pri čemu se tu ne radi ni o kakvoj neispravnosti, raskalašenosti ili namjeri, pribjegavaju laganju. Djeca lažu zato da bi se sačuvala i zaštitila od neposrednih napada za koje pretpostavljaju da će uslijediti. Jer, da bi neko bio lažljivac i pokvaren, nužno je da otprije posjeduje neke planove, da ima namjeru da obmane i da svjesno želi izazvati neku zabludu. Nije dovoljno da nekoga ko jednom nešto nekome iz nužde slaže proglasimo pokvarenim.

Umijeće laganja, ili, ako više volite, “umjetnost laganja” usavršava se vježbanjem laganja. Stoga dolazimo do zaključka da trud i nastojanje roditelja i odgajatelja treba da bude usmjeren na to da se djeci ne pruži prilika za oslanjanje na laž. Osnova naših riječi i djela ne smije biti takva da oni utočište moraju tražiti u laganju. Prvo moramo prepoznati i razlikovati istinskog lažova, tj. osobu koja laže zbog vlastite pokvarenosti, od onoga koji slučajno slaže. Sporadični lažov to čini da bi izbjegao neke kazne za djelo koje i sam smatra grijehom. On naivno preko usta prevaljuje prvu laž koja mu padne na pamet i nije svjestan posljedica tog čina i to u okolnostima kada ga, u većini slučajeva, nesvjesno izdaje njegova suštinska i prirodna iskrenost. Glas mu je nesiguran, lice mu je pocrvenilo, oči mu u strahu od sučeljavanja s očima onoga kome laže bježe čas tamo, čas ovamo. Sve to su pokazatelji koji otkrivaju ovakvu laž. U njegovoj nutrini, njegova zbiljska savjest zbog riječi koje izgovara vrišti, usne mu sagorijeva i on, uz sve svoje napore, ne može prikriti stvarnost. Pogledom na ovakvo biće s lahkoćom možemo zaključiti da ono još uvijek nije postalo zbiljski lažac. On može izreći samo naivne laži. Ali, da bi to dobro naučio i postao vješt u smišljanju laži, dovoljno je da se nađe u pokvarenoj sredini i da ima posla sa bezvrijednim odgajateljima.

Da bismo jedno ovakvo dijete spasili od utapanja u ovoj opasnoj močvari, potrebno je njegovu savjest usmjeriti na put istine i hrabrosti. U tom slučaju lažljivost se neće ukorijeniti duboko u njegovoj prirodi te ono neće oboljeti od ove hronične bolesti. Ali kada je u pitanju stvarni, originalni lažov, metoda djelovanja nije ovakva. Lažljivac, čiji posao je obmanjivanje i varanje, na samom početku je vrlo naivno i blesavo počeo sa laganjem, a onda usrdno nastavio s tim, tako da danas s lahkoćom, pod velom iskrenosti i istine, prosipa laži i zbog toga je potrebno biti zabrinut i neraspoložen.

On više ne iznosi jednostavno laži, nego ih osmišlja i gradi osnovu za njih. Zato on sada s lahkoćom, predstavljajući stvarnost, činjeničnu zbilju mijenja, čini je ružnom ili lijepom. Shodno svojim prohtjevima, stvarnost poput mađioničara predstavlja drugačijom. Jer, on dobro zna, ako svoju laž ukrasi nekim činjenicama, to će pomoći da se ona ne razotkrije. Što god je situacija opasnija i teža, lažljivac pribjegava prefinjenijim i prepredenijim lažima, a ako osjeti da je to nužno, može načiniti začuđujuće prizore, a zatim otići kod ljudi i ružno govoriti o prevarantskim metodama djelovanja, kojim se, inače, on stalno koristi. Jer, on u svom dvoličnom svijetu smatra da je to najbolji način prikrivanja tragova.[4]

Jusufova braća bili su vješti i spretni lažljivci. Kada su Jusufa bacili u bunar, došli su ocu plačući, lili su suze i još su ocu donijeli košulju umazanu krvlju. Ukratko, po uređenom planu napravili su prizor da čovjek povjeruje kako je vuk pojeo Jusufa. Ova vrsta laži je veoma opasna i zavodljiva. Božiji poslanik, s.a.v.a,. je ovakve nazvao imenom lažljivac (kezzab).

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nemojte navoditi na laž i ne podučavajte dijete izmišljanju laži. Zaista Jakubovi sinovi – dok nisu čuli od svoga oca – nisu znali da vuk jede čovjeka.”[5]

Časni roditelji, koji odgajaju svoju djecu u ispravnim i valjanim uvjetima, i koji ih podučavaju čistoti i vrlinama, mogu savjetima spriječiti eventualne posrtaje svoje djece te ih tako sačuvati i od jedne ili više laži u koje bi ona mogla zapasti.

Imam Bakir, a.s., je kazao da je Imam Sedždžad, a.s., svojoj djeci savjetovao: “Čuvajte se kako malih tako i velikih laži, kako onih u zbilji tako i onih u šali, i ne približavajte im se, jer kada se čovjek upusti u malu laž, dobija ohrabrenje za veliku laž.”[6]

[1] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5., str. 239.

[2] Kafi, sv. 2, str. 340.

[3] Vesail, sv. 3, str. 232.

[4] Ma ve farzandane ma, str. 62.

[5] Sefine (kezzab), str. 474.

[6] Vesail, sv. 3., str. 232.