Elegija ljubavi i hrabrosti
Elegija ljubavi i hrabrosti
Tih dana u Medini je bilo veoma toplo, ali baš toga dana je bilo toplije nego ikad. Vatra je izbijala iz Zemlje i neba i bilo je isto kao i tog krvavog dana na Kerbeli. Nikoga nije bilo na ulicama. Svuda je vladala tišina. Mogla se vidjeti samo jedna velom pokrivena žena kako nosi vodu na svom ramenu i u sjeni zidova ide prema zapadu. Grad je bio poput grada mrtvih.
Iznenada, zvuk konjskih kopita se približavao sve bliže i bliže. Od gradskih zidina konjanik je jahao želeći stići što prije do džamije i glas čovjeka, koji je zvučao kao da recitira pjesmu i plače, čuo se svuda. Imao je prepoznatljiv glas. Da! Svi su ga poznavali. To je zaista bio njegov glas. On je bio poznati pjesnik, vrstan baš i kao njegov otac. Bio je to Bešir, Bešir ibn Džezlem.
Šta je to govorio?
Zašto je bio uznemiren i potresen?
O Bože! Da li je iko čuo ove riječi? Volio bih da ih nisam čuo kada sam se probudio.
“O stanovnici Medine! Medina nije više mjesto u kojem bi se moglo ostati, jer je Husejn najokrutnije ubijen! I zato lijem ove krvave suze! Husejnovo mrtvo tijelo leži u prašini i krvi Kerbele, dok je njegova glava nabijena na koplje i pokazuje se kao trofej u gradovima i pustinjama!”
Najednom se sa svih strana začuo glasan plač. Vrata i prozori su se otvarali i muškarci, žene i djeca su počeli plakati i glasno uzvikivati.
Izgledalo je kao da je zemljotres pogodio cijeli grad. Žene koje nikada nisu izašle iz svojih kuća bez vela sada su to učinile, udarajući se po glavama i licima. Povrijedile su svoje obraze i krv im je potekla, pokazujući time njihovu veliku nesreću i tugu. Svi su trčali prema Poslanikovoj džamiji glasno plačući: “Teško nama! Teško nama! Kakva nesreća!”
Svako je pokušavao prestići drugoga. Sve ulice i sokaci Medine su bili puni užasnutih ljudi. Izgledalo je kao da niko ne vidi nikoga. Mala djeca, koju su majke ostavile na pragovima kuća, plakala su i uzaludno dozivala svoje majke da im se vrate…
* * *
Sve ulice oko džamije bile su prepune ljudi. Svako je nastojao da uđe u džamiju prije drugog. Bešir je sjedio na svome konju okružen mnoštvom ljudi. Svi su gorko plakali. Bešir je pogledao oko sebe i podigao je ruke. Iznenada, teška tišina zavladala je među prisutnim ljudima. Niko nije ni šaputao. Čak se ni disanje nije moglo čuti.
Bešir je počeo govoriti. Glasno je uzviknuo: “O ljudi! Ubili su…”
Ali poslije ovoga nije mogao više izustiti ni riječ, jer mu suze nisu dozvoljavale da govori. Počeo je glasno plakati, a muškarci i žene različitih životnih dobi ponovo su počeli plakati i udarati se. Bešir je još jednom podigao ruke pozivajući ih da se stišaju, a neko iz gomile povika: “Molim vas, budite tihi! Dajte da čujemo šta nam to Bešir ima reći!” Ljudi su opet utihnuli.
Bešir, koji je plakao, počeo je govoriti slomljenim glasom. Rekao je: “O ljudi! O stanovnici grada našeg časnog Poslanika! Ubili su Husejna! Ubili su sina vašeg Poslanika, ne dozvolivši mu da popije ni kap vode i ugasi žeđ! I sada, naš zaštitnik i predvodnik Ali ibn Husejn, Imam Zejnu-l-Abidin, zajedno sa skupinom žena i djece koja su pratila Husejna, čeka izvan gradskih zidina da im se pridružite…”
Dok je Bešir govorio, ljudi su se raspršili. Svi su potrčali prema gradskim zidinama svome zaštitniku i predvodniku. Niko nije ostao pored Bešira. Bio je sam. Samo je jedna sredovječna žena tu stajala. Četiri mala dječaka i jedna djevojčica su je okružili. Bešir je upitao: “Majko! Ko si ti? Zašto stojiš ovdje? Zar ne želiš vidjeti Alija ibn Husejna? Zašto si izvela ovu malu djecu po ovako vrelom danu?”
Žena je odrješitim glasom odgovorila: “Ja sam Ummu-l-Benin, majka djece Allahova lava. Majka Abbasa, Abdullaha, Džafera i Osmana! Ova djeca koju vidiš Abbasova su dječica. Ostala sam da ti postavim neka pitanja.”
Bešir je sjahao s konja. Približio se plemenitoj ženi. Dok je plakao, teško je šaputao: “Na usluzi sam ti, gospođo!”
Ummu-l-Benin reče: “Rekao si da su ubili Husejna?! Kako da povjerujem? Ko bi se mogao usuditi da ubije mog voljenog Husejna? Zar moj Abbas nije bio s njim?!”
Bešir, ne mogavši se suzdržati, odgovori, ne pogledavši lice Ummu-l-Benin: “Šta… Šta mogu… reći… Šta da kažem? Ubili su Ebu-l-Fadla i prije nego su ubili Husejna.”
Majka je pala na koljena plačući: “O moj Husejne! O moj Husejne!” Plakala je za Husejnom, spominjući samo njegovo ime. Nije ni spomenula imena svoja četiri sina koja su rado prigrlila smrt želeći zaštititi svoga voljenog brata Husejna, mir s njim.