Životno okruženje

Životno okruženje 

Jedan od najvažnijih činilaca odgoja urođene istinoljubivosti kod djece jeste životno, porodično ozračje. Ondje gdje su roditelji istinoljubivi i nikada ne lažu i ne govore neistinu, prirodno je da i dijete ide ispravnim putem i da bude istinoljubivo, a prepreke koje mu se sa psihološkog stanovišta pojave na putu moguće je s lahkoćom ukloniti. Nasuprot ovome, ondje gdje su roditelji i sami skloni laganju i zaraženi ovom nepoćudnom osobinom, njihovo dijete sigurno će rasti s ovom lošom moralnom osobinom. U ovakvoj porodici stvaranje uvjeta za sprečavanje laži je neučinkovito.

Životno okruženje predstavlja najvažniji činilac i najveću moć koja izgrađuje dijete i nemoguće ga je upoređivati sa bilo kakvim psihološkim činiocem. Dijete se bez svjesne pažnje i volje usklađuje sa sredinom u kojoj živi. Sve što vidi i sve što čuje, ostavlja traga u njegovoj svijesti.

Sredina koja odiše istinoljubivošću i neupitna odvažnost osnovni su činioci u borbi protiv laži. Ukoliko u porodičnom okruženju ili u školi uvijek vlada istina i istinoljubivost, tada se dijete neće ni upoznati sa laganjem, a ako se i dogodi da nekad slaže, iskustvo je pokazalo da će to biti slučajna laž i nikada se neće u biću djeteta ukorijeniti do razine izdajstva i prevrtljivosti.

Osjetljive svijesti ovih mladih bića su poput proljetne biljčice vrlo podložne oštećenju i lomu, i da bi mogli odrastati u odgovarajućoj sredini, mo raju biti zaštićene od neugodnih vjetrova i prohtjeva, koji im možda mogu zadati opasan udarac. Ali, uprkos svemu tome, koliko smo puta bili svjedocima kako se ove mlade biljčice u svom okolišu ipak nose i sučeljavaju sa suprotstavljenim vjetrovima.

Koliko li se samo puta desilo da se između naših djela i naših savjeta pojavi duboka pukotina! Velika je udaljenost između onoga što dijete u našim postupcima i ponašanju vidi i onoga što mu naređujemo i zabranjujemo kao ružno i nepoželjno.

Mnogi imaju naviku da djeci kažu: “Radi ono što ja kažem, ne obraćaj pažnju na to šta ja radim.” A ne znaju da ovaj savjet donosi veliku nesreću. Dijete nikada neće poslušati naredbu i savjet u kojem njegovi roditelji nisu dosljedni. Pa čak, ako bi dijete nekim rasuđivanjem na osnovu ovog vašeg postupka došlo do zaključka: Pa dobro, dobra djela djece i odraslih se razlikuju – znajte, prvom prilikom kada se osjeti slobodnim, odbacit će sva moralna naučavanja koja je steklo u djetinjstvu, dok su oni koji su ga podučavali radili drugačije, brzo će ih zaboraviti i slijedit će onu metodu koju je vidjelo u praksi.[1]

Prva škola odgoja djece jeste porodično okruženje. Ponašanje i govor roditelja i njihov stil života određuju dobro i loše u porodici i čistotu odnosno nečistotu njene sredine. Jedna osoba, muškarac ili žena, nevezano za to da li su otac ili majka, kada izreknu laž, učine jedan veliki grijeh i za to zaslužuju stanovitu kaznu. Ali kada su taj muškarac i žena otac i majka, i kada u porodičnoj atmosferi budu nastupali u ulozi glave i staratelja pred osjetljivim ušima i radoznalim očima svoje djece te nešto slažu, ne može se kazati da su počinili samo jedan grijeh i izrekli samo jednu laž. U ovom slučaju, osim učinjenog grijeha, oni su počinili i drugi grijeh, a taj grijeh je odgoj lažljivca. Zasigurno, ovaj drugi grijeh je mnogo veći. Laž oca i majke, sa jednog stanovišta predstavlja griješenje, a sa drugog predstavlja navođenje na grijeh. Laž oca i majke je zagađivanje sebe i svoje djece.

Otac i majka koji u kući govore laži, svojim ružnim postupkom stvaraju pokvarenu i otrovnu sredinu i svoju djecu skreću sa Pravog puta iskonske prirode i na taj način izdaju sebe, svoju djecu, Boga i ljude. Djeca su amanet Božiji, a laganje pred njima predstavlja lošu lekciju i izdaju velikog Božijeg amaneta.

Bez sumnje, jedna od velikih bolesti našeg društva – od koje je, nažalost, u manjoj ili većoj mjeri oboljela većina stanovnika – jeste laganje. Ova loša moralna osobina razlog je ovosvjetske bijede i ahiretske patnje. Sve nevaljale osobine i nedolični postupci, sa naučnog i vjerskog stanovišta, predstavljaju mentalne bolesti, ali laganje je od svih njih najgore.

Imam Ali je u svojoj oporuci sinu Hasanu kazao: “Bolest laganja je najružnija od svih bolesti.”[2]

Laganje podriva moralnu, sudsku i ekonomsku sigurnost. Laganje čini ljude sumnjičavim jedne prema drugima i uništava njihovo međusobno povjerenje. Laganje iskorjenjuje ljudske osobine i moralne vrline.

Imam Bakir prenosi da je Božiji poslanik kazao: “Lažovi su osobe sa najmanjim udjelom u osobinama čovječnosti.”[3]

[1] Ma ve farzandane ma, str. 65.

[2] Mustedrek, sv. 2, str. 100.

[3] Isto.