Mladost, doba živahnosti i raspoloženja

“O Ebu Zerre, iskoristi pet stvari prije drugih pet stvari: mladost prije starosti…”

Kratko doba mladosti, koje prate raspoloženje i živahnost, smatra se najboljim razdobljem čovjeka i zauzima poseban položaj. Iako život i vijek čovjeka u potpunosti predstavljaju jednu veliku blagodat, doba mladosti je dvostruka blagodat. Zbog toga Poslanik, s.a.v.a., na početku spominje doba mladosti, da bi na kraju ukazao na vrijednost samog života. Jasno je da životni vijek obuhvata i period mladosti, ali zbog posebne važnosti koju ovaj period ima kod Poslanika prvo je ukazao na njega.

Imam Homeini je stalno govorio: “Mladi ljudi, znajte cijeniti svoju mladost.” Zašto? Zato što je blagodat mladosti najveća blagodat. Ako se ona ispravno i kako treba koristi, čovjek može ostvariti razvoj i uzdizanje, a to je teško ostvarivo u doba starosti. Na ovu činjenicu se jasno ukazuje u govorima imama, a.s., pa Imam Sadik, a.s., kazuje:

“Svakom mladiću vjerniku koji uči Kur'an – Kur'an se miješa s njegovim mesom i njegovom krvlju.”[1]

Doba mladosti je doba promjenjivosti i doba prihvatanja istine. U ovom razdoblju čovjek može sebe izgraditi i očistiti od loših navika. U doba mladosti čovjek:

–           više nego u drugim razdobljima života spreman je prihvatiti riječi istine,

–           posjeduje zdravo tijelo i u stanju je obavljati svoje društvene obaveze,

–           s obzirom da raspolaže jakim tijelom i dušom, svoje ibadete može obavljati na najbolji način,

–           posjeduje veliku moć otklanjanja i izbjegavanja loših moralnih svojstava,

–           služeći se svojim tijelom i dušom može postići velike uspjehe i visoke razine u naukama,

–           može imati snažnu odlučnost i čeličnu volju,

–           u stanju je bez osjećaja umora ispravno promišljati i razmišljati bez prestanka satima,

–           može pohvaljene navike i duhovna svojstva u sebi učvrstiti, i to na najvišem nivou.

Nasuprot tome, doba starosti je doba slabosti, skromnosti i doba u kojem čovjekova ličnost dobiva svoj konačan oblik. U ovom razdoblju nemoguće je mijenjati se i nema snage za duhovne promjene. Riječju, to je doba u kojem tijelom i dušom vlada slabost i nemoć.

U Časnom Kur'anu u trima slučajevima za starost je upotrijebljen izraz šejb i šejbeh, a na četirima drugim mjestima upotrijebljeni su izrazi šejh i šujuh. U većini tih slučajeva putem ukazivanja ili na jasan način aludira se na prirodnu slabost čovjeka u ovom periodu. U vezi sa hazreti Zekerijjaom, a.s., kaže se:

Reče: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela…”[2]

Također vezano za životna doba čovjeka, kazuje se:

…A poslije snage iznemoglost i sijede vlasi daje.[3]

(I putem drugih izraza Kur'an ukazuje na slabost i nemoć u doba starosti.)

Prema tome, doba mladosti je veoma skupocjen i vrijedan period za otklanjanje loših moralnih svojstava, što je u doba starosti veoma teško uraditi, ali čovjek, nažalost, dok nešto ne iskusi i ne osjeti, on i ne vjeruje u to. Naime, dok ne ostari i ne opazi bol starosti, bez obzira što mu se govori o problemima tog doba, u istinitost toga ne povjeruje onako kako bi trebao.

Viđali smo velikane koji su posjedovali veoma visoka savršenstva, ali kod kojih je ostala jedna slaba tačka što se tiče moralnih kvaliteta još iz vremena njihovih mladosti, koju u to vrijeme ili nisu spoznali ili nisu mogli otkloniti. U svakom slučaju, te slabe tačke pretvorile su se u neku neizlječivu bolest.

[1] Biharul-envar, sv. 7, str. 305.

[2] Merjem, 4.

[3] Er-Rum, 54.