Nesvjesni govor

Nesvjesni govor

Da bi pitanje nevoljnog i nesvjesnog govora bilo jasnije, vratit ćemo se ponovo priči o djevojci, koja će nam poslužiti kao primjer.

Budući da djevojka nosi gorko sjećanje iz grada Karadža i živi u stalnoj strepnji od otkrivanja tajne, ona donosi odluku da o svemu što se tiče Karadža i onoga što je tamo vidjela ne govori. Stoga ulaže mnogo napora i usredotočenosti da svoj govor ograniči.

Jednog dana slučajno je otac i majka pozovu da idu kod amidže. Njen amidža se upravo vratio iz Mešheda, iz zijareta hazreti Ridi. Većina porodice se okupila kod njega. Najednom, soba je bila puna i svi su mu čestitali na njegovom povratku sa zijareta. Ova djevojka je, također, u svojoj čestitci trebala progovoriti dvije-tri rečenice. U pogodnom trenutku, kada se amidža okrenuo prema njoj, ona diže glas i s punom učtivošću izgovara: “Dragi moj amidža, dobrodošao, svi smo obradovani, neka ti zijaret bude primljen i neka ti je sve u Karadžu dobro prošlo.” Amidža se nasmiješio te rekao: “Hvala, ali ja nisam išao u Karadž, ja sam se vratio iz Mešheda.” Boja njenog lica se promijeni, ona se onespokoji i traži izvinjenje riječima: “Izvini, pogriješila sam.” Možda bi ovo izgovaranje riječi Karadž umjesto riječi Mešhed kod običnih ljudi prošlo nezapaženo kao omaška u govoru, ali to ne bi bio slučaj sa jednim stručnim psihoanalitičarom. Riječ „Karadž“, koju je ona nepotrebno izgovorila, ima svoje psihološko utemeljenje. Treba istraživati, naći njen izvor i ustanoviti zašto je djevojka postala nespokojna nakon što je izgovorila riječ Karadž umjesto riječi Mešhed. Njene uznemirene oči i neuobičajen izraz lica ukazuju na oluju koja se upravo odvija u njenoj nutrini.

Ponekad ispod pepela sijevne iskra koja pokazuje da je u srcu pepela skrivena vatra. Nesvjesne i nekontrolisane riječi te neprirodni pokreti su poput iskre koja sijevne iz skrivene vatre. I pomoću ovih riječi i pokreta moguće je otkriti skrivenu ljudsku podsvijest.

Jedan od zamršenih puteva koje je Freud izučavao na početku svog otkrića jesu nesvjesne radnje. Nesvjesne radnje, u terminologiji stručnjaka, označavaju one radnje koje čovjek čini, a kojima u početku ne pridaje nikakav značaj. Naprimjer, kada su u pitanju omaške u upotrebi neke riječi ili izraza, prijašnja psihologija je ove omaške pogrešno pripisivala slučajnosti i zamorenosti mozga ili smetenosti. Freud se nije ovim zadovoljio, nego je otišao dalje. Želio je saznati šta uopće znači smetenost. Da li je smetenost nešto osim ispoljavanja nekih misli i pojašnjenja, koje se ne žele ispoljiti u određenom vremenu? Zašto se jedno voljno djelo ne dogodi, a namjesto njega se odigra nešto što čovjek ne želi? Nešto htjednemo kazati, a najednom iz nas “izađe” nešto što nismo željeli. Zašto? Mora da postoji jedan poseban mehanizam koji će umjesto namjeravane riječi postaviti drugu riječ – koja je veoma daleko od naše svijesti – i koji će je poput lažne kovanice staviti u naša usta. Mora, dakle, postojati poseban mehanizam koji će baš u tom trenutku kada svjesno želimo izreći neku riječ izazvati skretanje u našoj memoriji.

Nesvjesni i nesuvisli postupci, nasuprot onome što se najčešće misli, ne proističu iz smetenosti i iz nesvrsishodnosti misli, već je u pitanju jedan od onih primjera kada misao koja je ranije zaustavljena najednom provri iz dubine podsvijesti i izađe na površinu. Ove omaške predstavljaju primjere stvari koje naša svijest želi stalno držati skrivenim.

Na osnovu toga zaključujemo da gotovo uvijek nesvjesna radnja otvara pesnicu govornika.^[1]

Djevojka je htjela upotrijebiti riječ Mešhed, a umjesto nje “izletjela” joj je riječ Karadž. Imajući u vidu prošlost ove djevojke i činjenicu da ona već duže vrijeme živi sa uznemirenošću i boli, te da je već zahvaćena psihološkom bolešću i da uprazno izmišlja razloge za odbijanje udaje – izricanje ove riječi postaje zanimljivo. Roditelji na ovaj način mogu zaviriti u njenu nutrinu i otkriti njenu tajnu.

Neki pojedinci su umislili da je Freud prvi čovjek koji je ukazao na ovo pitanje te da je ustvrdio da je nesuvisao govor ključ riznice tajni. Felisin Šale o omašci, pogrešci, nepažnji i gafovima kaže sljedeće:

Freud svim ovim činovima, koji su na prvi pogled slučajni i obični, daje onaj vid koji nikome dosada nije naumpao, da bi u njihovoj pozadini otkrio jednu potisnutu priču, nedostatak želje ili uzajamnu želju.^[2]

Imam Ali, a.s., je posve jasno u ovome vidio i istakao psihološki vid:

مَا أضْمَرَ أحدٌ شَيئاً إلاّ ظَهَرَ في فَلَتَاتِ لِسانِهِ و صَفَحاتِ وَجْهِهِ

“Niko neće u svojoj nutrini kriti neku tajnu, a da ona neće izaći na vidjelo kroz njegov nesvjestan govor (feletat), ili kroz promjenu boje njegova lica.”^[3]

Feletat se u rječniku predstavlja kao nesvjestan i nekontrolisan govor, tj. govor kojeg ne prati svjesna misao.

I sam Freud za nesvjestan i nekontrolisan govor donosi nam sljedeći primjer:

Učitelj o jednoj pismenoj vježbi koju mu je donio jedan od učenika, s namjerom da je pohvali, greškom kaže: “Ja ne znam koliko da te korim!” Učitelj je, u skladu sa svojom voljom i sviješću, jer je bio u položaju da hvali, htio kazati “pohvalim”, no u svojoj nutrini, budući da je bio uvjeren u bezvrijednost napisane učenikove vježbe, imao je namjeru upravo da kori.

Prema tome, nesvjestan govor je zapravo otkrio stvarnu namjeru i skriveno učiteljevo mišljenje o učenikovom radu. Upravo onu namjeru, koju je svjesno naumio prigušiti i iznijeti u vidu pohvale, on nesvjesno izbacuje u prvi plan. Ukratko, prilikom činjenja pogreške izrekao je upravo ono u šta je vjerovao, ali to nije htio jezikom iskazati. Znači, stvari koje je htio iskazati na iskrivljen način je zaboravio, a iskazao ih je u njihovom izvornom vidu.^[4]

Ako bi neko pokušao ove misli iskazati na arapskom jeziku, sadržajnije i sažetije od Imama Alija, a.s., ne bi mogao. Neka je mir na Alija, koji je prije 14 stoljeća izrekao ovako sadržajnu i smislenu rečenicu.

A gospodin Felisin Šale je očigledno pogriješio kad je ustvrdio da niko prije Freuda ovakvo šta nije kazao. Nije, dakle, Freud prvi koji je ukazao na nesvjestan čovjekov govor. Naš vjerski prvak je ovu istinu u veoma sažetom obliku i na krajnje jasan način izrekao i učinio je sredstvom razotkrivanja skrivene svijesti (i to je tako davno iskazao na jedan izrazit i upečatljiv način, čime je obznanio da u ljudima može postojati i to drugo, skriveno i tajnovito biće).

U vjerskim knjigama donose se i druge ovoj slične predaje, iako se u njima izravno ne spominje nesvjestan govor, ali se iz njih može i to dokučiti:

إن أحبَبْتَ سَلامةَ نَفْسِكَ و سَتْرَ مَعايِبِكَ فَأَقْلِلْ كَلامك و أكثِرْ صَمْتَكَ

“Ukoliko želiš biti zdrav i sakriti svoje mahane, umanji svoj govor, a uvećaj šutnju.”^[5]

Čovjek nikada voljno i svjesno ne otkriva svoje nutarnje mahane, ali kada puno priča, njegove tajna i mahane se razotkrivaju preko nesvjesnog i nevoljnog govora.

قِلَّةُ الكلامِ تَسْتُرُ العِوارَ و تُؤْمِنُ العِثارَ

“Malo govora pokriva sramote i čuva čovjeka od pogrešaka.”^[6]

Imam Dževad, a.s., je prenio hadis od svoga djeda Imama Alija, a.s., koji je kazao:

المَرْءُ مَخْبوءٌ تَحْتَ لِسانِهِ

“Čovjek je skriven ispod svoga jezika.”^[7]

Ovim se hoće kazati da jezik, svjesno ili nesvjesno, može razotkriti čovjeka i njegove tajne.

Imam Ali, a.s., je kazao:

إيّاكَ و فُضُولَ الكَلامِ فَإِنَّهُ يُظْهِرُ مِنْ عُيُوبِك ما بَطَنَ و يُحَرِّكُ عليكَ مِن أعدائك ما سَكَنَ

“Kloni se govora koji nije neophodan, jer on otkriva tvoje skrivene mahane i pokreće neprijatelje koji su inače mirni prema tebi.”^[8]

 

 

[1] Frojd, str. 35.

[2] Frojd ve frojdizm, str. 48.

[3] Nehdžu-l-belaga, str. 518.

[4] Frojd, str. 37.

[5] Gureru-l-hikem, str. 534.

[6] Gureru-l-hikem, str. 537.

[7] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 101.

[8] Gureru-l-hikem, str. 155.