Obaveza prema Imamu u skrivenosti
Obaveza prema Imamu u skrivenosti
Mikjalu-l-mekarim fi favaidi-d-du'ai lil Kaim, je knjiga koju je napisao ajetullah Sejjid Muhamed Teki Musavi Isfahani, s namjerom davanja do znanja kakve obaveze imamo prema svome Mevli, tj. da ukaže na to da prema Imamu imamo više obaveza nego li prema drugima, a prema drugima imamo itekako dosta obaveza i dužnosti.
U uvodnoj riječi autor kaže: “Pošto ne možemo zadovoljiti njegova prava niti mu se zahvaliti kako treba na postojanju i dobrima, obaveza nam je, dakle vadžib, da to učinimo u mjeri u kojoj možemo… najbolje stvari u vremenu njegove skrivenosti su čekanje dolaska, dova za ubrzanje dolaska, i prakticiranje onog u čemu leži njegovo zadovoljstvo i čime mu se približavamo.”
Davanje sadake u njegovo ime
To je kao prvo pokazatelj ljubavi i prijateljstva prema njemu, njegovom vilajetu, a opravdanost nalazimo u pohvalnom govoru o udjeljivanju sadake i obavljanju namaza u ime drugih vjernika. A s obzirom da je Mevla najbolji od vjernika to znači da je davanje sadake u njegovo ime bolje od davanja sadake u ime ostalih vjernika.
Sejjid Ali ibn Tavus, savjetujući svog sina o obavezama prema Mevli između ostalog kaže: “U slijeđenju, lojalnosti, vezanosti za njega budi onakav kako to od tebe traže Allah, Poslanik, i očevi tvoga Imama. Njegovim potrebama daj prvenstvo nad svojim potrebama. Kada obavljaš namaz potrebe i udjeljuješ sadaku u tome daj prednost njemu nad sobom i svojim bližnjima, dovi za njega daj prednost nad dovom za sebe. U svakom dobrom djelu koje je povod ispunjavanja njegovog prava, njemu daješ prvenstvo, a to će biti povod da obrati pažnju na tebe i da ti učini dobro.”
U islamu se mnogo pridaje pažnja održavanju rodbinskih veza, održavanju prijateljskih veza, održavanju veza s onima do kojih ti je stalo.
U jednoj predaji Ali ibn Hamza pita Musa ibn Džafera, a.s.: “Da li da obavim hadž, namaz i udjelim sadaku u ime svoje žive i mrtve rodbine i prijatelja?” On reče: “Da, daj sadaku u njihovo ime, obavi namaz i zbog takve veze s njima ti ćeš imati drugu nagradu za to.”
Ma koliko da je pitanje vezano za rodbinu i prijatelje, ali bez sumnje njihovo spominjanje je otuda što čovjek takve stvari čini za one do kojih mu je stalo, za onog s kim ima posebnu vezu. To možemo zaključiti iz života. Dakle možemo zaključiti da je pitanje bilo o tome da li je dozvoljeno takvo šta raditi u ime živih i mrtvih vjernika i vjernica.
Imam je odgovorio “Da” pa to objasnio riječima “daj sadaku u njihovo ime, obavi namaz.” Ali ne samo da je dozvoljeno, već tu postoji i nagrada, pa pošto je ona spomenuta to znači da ga je Imam poticao da postupa na takav način.
Dakle, obratimo pažnju, kada imamo nagradu zbog poklona i povezivanja na ovaj način sa vjernikom dajući u njegovo ime sadaku, pa kako čovjek koji u ime svoga Imama to učini, da nema nagradu za to.
Naravno da zaslužuje nagradu i to najbolju nagradu, jer taj ibadet je učinio u ime najboljeg živog stvorenja na svijetu. Nema sumnje da što je veza između njega i Imama bolja i jača to je i nagrada za takvo djelo od Imama bolja i obilnija.
