Obaviještenost o vjeri i sustezanje od ovog svijeta

“O Ebu Zerre, kada Allah Uzvišeni želi dobro Svome robu, učini ga poznavaocem i znalcem vjere, učini da se susteže od Ovog svijeta i učini da bude svjestan svojih nedostataka.”

Nasuprot ovim osobinama, najgora stvar za čovjeka je neznanje o vjeri, privrženost Ovome svijetu i samozadovoljstvo te bavljenje nedostatcima drugih.

Dakle, ako neko u svome srcu osjeća da nema želje za Ovim svijetom, njime se koristi samo u mjeri zadovoljavanja svojih potreba i ovosvjetske poslove obavlja s ciljem izvršavanja obaveze, neka zna da mu Bog želi dobro.

Svakako, u jednom smislu Bog svima želi dobro. Ipak, na osnovu Svoje zakonodavne volje, učinio je sve ljude nečim obavezanim, zabranio neka djela, pa ako čovjek koji odabire bude odabrao ispravni put – iako se preduvjeti izabiranja ispravnog puta ostvaruju pomoću Uzvišenog Boga – put robovanja, te ako bude volio ono što Bog voli, bude prijatelj prijateljima Božijim i bude koračao na Božijem putu, to znači da se posebna stvaralačka volja Božija odnosi na to da ga učini uspješnim.

A onaj koji želi Onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti.[1]

S druge strane, Bog nije ni s kim u neprijateljstvu i nikog ne baca u Džehennem bez razloga. Dakle, ako neko, na osnovu svog lošeg odabira i volje, izabere put nevjerništva i pobune, onda se stvaralačka volja Božija na takvog čovjeka odnosi na takav način da on bude ponižen i da nema uspjeha u činjenju dobrih djela:

Onome koji želi Ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo šta hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći.[2]

Dakle, ako Bog nekom želi dobro, uputit će ga na tri stvari: podarit će mu uspjeh u stjecanju znanja, a ako Bog nekome ne želi dobro, njega će lišiti mogućnosti stjecanja znanja, kako je rečeno i u predaji:

“Kada Bog nekog roba udalji od sebe, sprečava mu stjecanje znanja.”[3]

Zahvaljujemo se Bogu što je između Svojih bezbrojnih robova Svojom dobrotom nama omogućio stjecanje vjerskih znanosti. Moramo znati cijeniti vrijednosti ove velike časti koja nam je udijeljena, jer nam je, zahvaljujući ovoj velikoj Božijoj pomoći, omogućeno da se krećemo ka savršenstvu. U jednoj predaji stoji:

“Cjelokupno savršenstvo sastoji se od triju stvari: (1) dubokog poznavanja vjere, (2) planiranja i programiranja svakodnevnog života i (3) strpljivosti u poteškoćama.”[4]

Druga Božija pomoć je da čovjek ne žudi za Ovim svijetom i da njegovo srce nema želju za ukrasima Ovog svijeta. Nažalost, kod većine nas ne postoji ova osobina. Manje-više, srcima smo vezani za ovosvjetske užitke. Ukoliko čovjek pored korištenja blagodati života po svojim mogućnostima i položaju bude tražio i više od toga i krene za boljim autom, kućom i odjećom, on je privržen Ovom svijetu i bit će lišen sreće postizanja džennetskih blagodati, kao što Kur'an ističe:

Taj Drugi svijet dat ćemo onima koji se ne žele na Zemlji oholiti i nered činiti.[5]

U komentaru ovog ajeta navodi se predaja u kojoj stoji: “Čak ako čovjek želi da mu pertla obuće bude bolja od drugih, on je od onih koji se ohole i od onih koji se žele hvalisati time da su bolji od drugih.”[6] Zato se čovjek treba truditi da mu srce ne bude vezano za Ovaj svijet čak ni toliko. Srce mora biti okrenuto ka Bogu i Budućem svijetu, a ne pertli, kući i autu, zato što je srce mjesto spuštanja Božanske svjetlosti:

“Srce vjernika prijestolje je Milostivog.”[7]

Čovjek će u mjeri u kojoj mu srce odluta od Boga i zabavi se Ovim svijetom biti lišen duhovnih i onosvjetskih savršenstava.

Ali, a.s., u Nehdžul-belagi u vezi sa stavom i odnosom Božijih poslanika prema Ovom svijetu kazuje: “Doista, u Poslaniku Božijem, s.a.v.a., dovoljan ti je primjer za slijeđenje i dokaz za preziranje Svijeta ovog i nedostataka njegovih pred mnoštvom sramota i zala njegovih. Jer, strane njegove bijahu ustegnute za njega, a rastrte za druge. Bio je lišen dojenja njegova i odvraćan od ukrasa njegovih. (…) Ako hoćeš, navest ću ti kao drugo primjer Musaa, a.s., sa kojim je Allah govorio, kada je rekao: ‘Gospodaru moj, potrebna su mi dobra koja mi spuštaš!’ Boga mi, on Ga je molio samo za hljeb svagdašnji, jer je običavao jesti bilje sa zemlje. Zelenilo bilja se ogledalo na koži tanahnoj trbuha njegova, u mršavosti njegovoj i sićušnosti mišića. Ako želiš, mogu ti navesti Davuda, a.s., kao treći primjer za slijeđenje. On je prenosilac pjesama zanosnih o slavi Božijoj i kazivatelj među stanovnicima Dženneta. Rukom je svojom pravio košare od vlakana palme hurmonosne, a zatim bi upitao družinu svoju: ‘Ko će mi od vas pomoći da ih prodam?’ Hranio se hljebom ječmenim od novca dobivenog za košare. Ako želiš, govorit ću ti o Isau, sinu Merjeminu, a.s. On je koristio kamen za jastuk svoj, oblačio odjeću grubo izrađenu i jeo hranu sirovu. Začin njegov bijaše glad. Svjetiljka njegova u noći bijaše Mjesec. Staništa njegova zimi bijahu naprosto prostranstva zemaljska prema istoku i prema zapadu. Plodovi njegovi i bilje mirisno bijahu samo ono što raste iz zemlje za životinje. Nije imao žene da bi ga iskušavala, niti djeteta da bi ga žalostilo, niti imetka da bi ga privlačio, niti pohlepe da bi ga ponižavala. Dvije noge njegove bijahu jahalica njegova, a dvije ruke njegove bijahu sluga njegov.”[8]

Da li to Bog ima neprijateljstvo prema svojim ugodnicima pa ih lišava užitaka Ovog svijeta? Ili su ovosvjetske poteškoće i nedaće njihovo sredstvo za usavršavanje i pokazatelji Božije ljubavi prema njima? Neophodno je naglasiti da se iz ovih riječi ne smije zaključiti da se trebamo hvatati nesramlja i besposličarenja, i povlačiti u izolaciju u neki kutak, odričući se svojih obaveza i dužnosti, ni zaključiti da ne trebamo ići za dozvoljenom zaradom ili da se ne trebamo truditi za očuvanje časti islama i muslimana. Ono što se želi reći jest da svoje srce ne trebamo vezivati za Ovaj svijet i ne trebamo ljubavi prema Ovom svijetu dozvoliti da ulazi u naša srca. Kada bi sve riznice i bogatstva Ovog svijeta bila u rukama jedne osobe i kada bi se ona koristila svim užicima njegovim, to joj ne bi pričinilo nikakvu štetu pod uvjetom da srce svoje ne vezuje za Ovaj svijet. Poput Sulejmana, a.s., sina Davuda, a.s., kojem sve bogatstvo i ogromna moć nisu nanijeli nikakvu štetu položaju njegovog poslanstva i velajeta, zato što svoje srce nije vezao za Ovaj svijet. Jeo je ječmeni hljeb, a bogatstvo i moć je koristio radi uzdizanja Božije vjere. Ako je ratovao ili prijetio ratom vladarici Sabe, to je bilo radi proširivanja Božanske vlasti i da bi se mnogoboštvo iskorijenilo sa Zemlje, a ne da bi se sam on više koristio užicima Ovog svijeta.

Sve mutevatir predaje, koje se prenose u vezi sa isposničkim načinom života bezgrješnih imama, a.s., ne ostavljaju nikakvo mjesto sumnji u to da su oni na Ovom svijetu živjeli teško i da nisu bili privrženi Ovom svijetu. Njihova metoda je bila da ljude odvraćaju od privrženosti Ovome svijetu. Kao što nema sumnje u samo postojanje bezgriješnih imama, a.s., tako isto nema sumnje ni u njihov način življenja. Među izražene odlike njihove spadaju robovanje Bogu, noćni namaz, šapćuće moljenje, moljenje i plač. Prijatelji i neprijatelji, i šiije i sunije priznaju ove istine i napisali su knjige o njima.

Njihova odgojna metoda bila je odvraćanje ljudi od Ovog svijeta i stvaranje mržnje kod ljudi prema privrženosti materijalnim užicima. Oni su stalno druge podsticali na rad, trud i dozvoljenu zaradu, kako ne bi bili teret drugima. Ustvari, ovo znači spajanje Ovog svijeta i Božije želje i zadovoljstva, što ne proizilazi iz običnih ljudi.

Od pojave islama do danas iz predaja koje govore o pokuđenosti Ovog svijeta ili o pohvaljenosti zarade i rada izvlačeni su pogrešni zaključci. Kada je Ovaj svijet kuđen, umišljali su da se više ne trebaju koristiti Ovim svijetom i da trebaju živjeti u pećini i pokrivati se lišćem! S druge strane, kada bi vidjeli da se u nekim predajama hvali rad i trud, umišljali su da treba sve žrtvovati zarad trbuha!

Oni koji su odgojeni u školi Ehli-bejta znali su da rad, trud i korištenje ovosvjetskih blagodati nije u suprotnosti sa privrženošću Budućem svijetu, ali da je ljubav prema Ovome svijetu oprečna ljubavi prema Budućem svijetu i nije ih moguće združiti. Nemoguće je da čovjek voli i Boga i ono što Bog ne voli. Ovaj svijet, koji je sredstvo stizanja do Budućeg svijeta i stjecanja Božijeg zadovoljstva, kod Boga nije omražen ni odbačen.

Za spoznaju mjere naše ljubavi prema Ovom svijetu ili odricanja od njega, kao mjerilo nam ne mogu služiti spoljašnja djela, već samo namjere i nutarnji poticaji. Jasno da se nekada namjera može prepoznati kroz djela, poput toga kada čovjek tvrdi da nije privržen Ovom svijetu, ali u praksi polomi i ruke i noge za Ovaj svijet, a također se ne suzdržava od harama. Sigurno da je namjera ovakvog čovjeka želja za Ovim svijetom. Dakle, problemi se ne rješavaju tvrdnjama. Mora se gledati u namjere i u srca. Neke sufije u jeziku poezije objavljuju da nemaju želju za Ovim svijetom i da ih on ne zanima, ali na djelu nisu spremni ni feninga oprostiti!

[1] El-Isra, 19.

[2] El-Isra, 18.

[3] Biharul-envar, sv. 1, str. 196.

[4] Biharul-envar, sv. 78, str. 182, govor 5.

[5] El-Kasas, 83.

[6] El-Mizan, sv. 16, str. 85.

[7] Biharul-envar, sv. 58, str. 39.

[8] Nehdžul-belaga, govor 159, str. 128.