Posljedice podudarnosti i nepodudarnosti riječi i djela

“O Ebu Zerre, čije god se riječi slažu sa njegovim djelima postigao je svoj udio u sreći, a onaj čije se riječi ne slažu sa njegovim djelima, kada bude kažnjavan, korit će samo sebe.”

Većina ljudi prilikom govora navede dobre stvari, kaže da se te stvari moraju raditi, koliko su važne, vrijedne i koliko utjecaja imaju na čovjekovo savršenstvo, ali kada dođe red na djelovanje, njihovo djelovanje se ne slaže sa njihovim govorom. Samo kod malog broja ljudi sve što govore slaže se sa njihovim djelima.

Ako podudarnost riječi i djela smatramo ovisnom o stupnjevima vjerovanja, razumjet ćemo da su ljudi koji imaju potpunije vjerovanje vjerodostojniji i da između njihovih riječi i djela postoji više slaganja. Ustvari, njihovo djelovanje je potvrda njihove riječi.

U komentaru časnog ajeta:

Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone[1], rahmetli Allame Tabatabai, neka je Allah njime zadovoljan, kazuje: “Vjernost i iskrenost je atribut koji obuhvata sve vrline što postoje u znanju i djelu jer je bivanje govora istinitim (sidk) ćud koja ide zajedno sa svim moralnim vrijednostima i vrlinama kao što su čednost, hrabrost, mudrost i pravednost, zato što je nemoguće čovjeka odvojiti od njegovog vjerovanja, riječi i djela. Za čovjeka bivanje vjernim i iskrenim (sâdik) znači da se njegova vjerovanja, riječi i djela slažu jedni sa drugim. On govori o onome u šta vjeruje i po tome djeluje. Čovjek po svojoj primordijalnoj prirodi prihvata istinu i ukazuje nutarnju poniznost spram nje čak i kada djeluje suprotno njoj. Dakle, ako prizna istinu i bude iskren u ovom priznanju, onda govori o onom u šta vjeruje i djeluje po onom što govori. U ovom slučaju njegovo vjerovanje je postalo čisto (halis) i njegov dobar (salih) moral i djela su postigli razinu potpunosti.”[2]

Allame je govorio: “To što je Bog neke nazvao jako iskrenim (siddik), što je u obliku uveličavanja, jest zbog toga što su djela jako iskrenih (siddîkîn) potvrda njihovih riječi.” Onaj kome se riječi slažu sa vjerovanjem također je iskren (sadik), ali se jako iskren nalazi na višoj razini i termin se upotrebljava za osobu kojoj se slažu ne samo riječi sa vjerovanjem, već i sa djelima njenim, i to u svim slučajevima.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., je govorio: “Onaj kome se djela slažu sa riječima postići će sreću.” Ako se ovakav čovjek potrudi da mu se stalno riječi, djela i vjerovanja međusobno slažu, dostići će položaj jako iskrenih. Nasuprot tome, čovjek koji ne radi po onome što govori licemjer je i lažac, kao što Kur'an Časni licemjere, koji jezikom svjedoče poslanstvo Poslanika, ali u srcima svojim ne vjeruju u njega, naziva lašcima:

Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov Poslanik!” I Allah zna da si ti, zaista, Njegov Poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci.[3]

Riječi licemjera lažne su zbog sljedećeg:

…Ustima svojim govore ono što nije u srcima njihovim, a Allah dobro zna ono što oni kriju.[4]

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., kaže da onaj koji ne djeluje po onom što govori treba koriti samo sebe pošto njegov govor pokazuje da je spoznao istinu i svoje dužnosti. Kao rezultat toga, nad njim se dokaz upotpunio. Prirodno da ovakva osoba, koja je spoznala istinu, koja je čak preporučuje i drugima, ali ne izvršava svoja djela, može i mora samo samu sebe koriti.

Ove riječi Poslanika, više nego bilo kome drugom, upućene su govornicima i vaizima da se oni sami pridržavaju svojih riječi te da njihova djela budu ogledalo njihovih vjerovanja i riječi. Bog Uzvišeni u Kur'anu ovu skupinu kori riječima:

Zar od drugih tražite da dobra djela čine, a pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?[5]

(“Zaboravljanje” nije u značenju smetanja sa uma, već je u značenju nedjelovanja po svojim riječima budući da je moguće da se neko sjeća svojih riječi, ali da ne radi po njima.)

Ovdje Kur'an pun sažaljenja savjetuje ljude i kazuje im: Uradite ovaj posao a prođite se tog posla! Kako možete sebe zaboraviti? Da li prema stanjima drugih čovjek ima više sažaljenja nego što ima prema sebi? Da li druge voli više od sebe? U ovakvo šta ne može se povjerovati.

Ali, a.s., kazuje:

“Bojte se Boga, bojte se Boga u vezi sa najomiljenijom i najvoljenijom od osoba kod vas.”[6]

Imam, a.s., želi reći da vi sebe volite više nego što volite druge, a ako druge i volite, to je zbog toga što oni vama služe, pribavljaju vam sredstva za uživanje, lagodan život, sreću te uživate u druženju i razgovoru s njima. Dakle, vi sami ste primarni, a druge želite radi sebe. Pošto je tako, kako puni sažaljenja druge savjetujete, a sebe zaboravljate i ne sažalijevate se zbog svoga stanja i ne radite po onome što govorite?

Uzvišeni Bog kaže:

O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O kako je Allahu mrsko da govorite ono što ne radite![7]

[1] El-Bekare, 177.

[2] El-Mizan, sv. 1, str. 430.

[3] El-Munafikun, 1.

[4] Ali ‘Imran, 167.

[5][5] El-Bekare, 44.

[6] Nehdžul-belaga, Fejzul-islam, govor 156, str. 494.

[7] Es-Saff, 2-3.