Postavljanje Imama

Postavljanje Imama

U prethodnom poglavlju objasnili smo da je okončanje vjerovjesništva bez postavljenja bezgrješnog imama suprotno Božijoj mudrosti te da savršenost svjetske i vječne religije islama zavisi od toga da se nakon Poslanika odredi njemu dostojan zamjenik, koji će biti takav da raspolaže svim njegovim položajima, osim poslanstva i vjerovjesništva. Ovo se može razumjeti iz časnih ajeta i brojnih predaja koje prenose i šiije i sunije. Između ostalog, u trećem ajetu sure Ma’ide kaže se:

Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. Ovaj ajet je objavljen na Oprosnom Hadžu, o čemu se slažu svi komentatori Kur’ana, što se dogodilo tek nekoliko mjeseci pred smrt Božijeg poslanika, s.a.v.a. U ajetu se, nakon ukazivanja na činjenicu da su nevjernici izgubili nadu da će moći nanijeti štetu islamu: Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere, naglašava da je islam savršena vjera i da je Božija blagodat upotpunjena. Uzevši u obzir brojne predaje koje govore o povodu objavljivanja ovog ajeta, postaje sasvim jasno da je ovo usavršavanje i upotpunjavanje, koje ide ukorak sa gubljenjem nade nevjernika da se islamu može nanijeti šteta, ostvareno određivanjem Poslanikovog nasljednika od strane Uzvišenog Gospodara. Neprijatelji islama očekivali su da će islam nakon smrti Božijeg poslanika, posebno uzevši u obzir da on nije imao sina, ostati bez staratelja i vođe, i tako biti meta slabljenja i nestajanja. Međutim, postavljanjem nasljednika islam postiže mjeru savršenosti, Božija blagodat biva upotpunjena, a nade nevjernika propadaju.

Postavljanje nasljednika dogodilo se na sljedeći način. Poslanik je pri povratku sa Oprosnog Hadža sve hadžije okupio na mjestu koje se zove Gadir Hum i u sklopu podrobnog govora upitao je prisutne:

“Nisam li preči vama od vas samih?”[1]

Drugim riječima: Nemam li ja od Boga dato starateljstvo nad vama? Svi su uglas dali potvrdan odgovor. Nakon toga uzeo je Alija za ruku, podigao je visoko pred ljudima i rekao:

“Kome sam ja zaštitnik, i Ali mu je zaštitnik.”

Na taj način obznanio je zaštitništvo Božije koje je dato Aliju, a.s. Nakon toga, svi prisutni su mu dali prisegu. Između ostalog, drugi halifa je dajući mu prisegu rekao:

“Blago tebi, blago tebi, o Ali, postao si moj staratelj i staratelj svakog vjernika i vjernice.”[2]

Toga dana objavljen je časni ajet:

Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.

Tada je Poslanik izgovorio tekbir i rekao:

“Alijevim zaštitništvom (vilajet) nakon mene upotpunjuje se moje vjerovjesništvo i vjera Božija.”

U predaji koju također prenose neki od sunijskih velikana kaže se da su nakon toga ustali Ebu Bekr i Omer i upitali Poslanika da li vilajet, tj. zaštitništvo pripada samo Aliju. Poslanik je rekao: “Pripada samo Aliju i mojim opunomoćenicima do Sudnjega dana.” Upitaše: “Ko su tvoji opunomoćenici?” On reče:

“Ali, moj brat, i pomagač, i nasljednik, i opunomoćenik, i namjesnik u mome ummetu, i zaštitnik svih vjernika nakon mene, zatim moj sin Hasan, pa moj sin Husejn, zatim devetero potomaka moga sina Husejna, jedan nakon drugog. Kur’an je s njima i oni su s Kur’anom; neće se razići sve dok ne dođu kod mene u Havd (džennetski izvor).”[3]

Na temelju onoga što se da zaključiti iz brojnih predaja, Poslanik je ranije bio zadužen da javno ozvaniči Alijev vilajet, tj. starateljstvo. Međutim, imao je bojazan da će ljudi pomisliti kako je to njegovo lično mišljenje i da se neće složiti i neće htjeti prihvatiti. Stoga je čekao odgovarajuću priliku, kako bi bili spremni preduvjeti za takvo šta, sve dok nije objavljen sljedeći ajet:

O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi.[4]

Uz potvrdu o obaveznosti dostavljanja ove Objave – što važi i za sve ostale Božije objave i poruke, tako da je nedostavljanje jednako tome kao da uopće nije dostavio svoju poslanicu – daje mu se obećanje da će ga Allah sačuvati od nepovoljnih posljedica. Objavom ovog ajeta Poslanik uviđa da je stiglo pogodno vrijeme i da odgađanje nije dozvoljeno. Usljed toga, u Gadir Humu je pristupio obavljanju svoga zadatka.[5] Svakako, ono što se posebno tiče ovoga dana jeste zvanično objavljivanje i uzimanje prisege od naroda. Inače, Božiji poslanik je u toku cijeloga poslanstva više puta, na različite načine, ljudima ukazao da je njegov nasljednik hazreti Ali. Na samom početku poslanstva, kada je objavljen ajet:

I opominji rodbinu svoju najbližu,[6] u prisustvu svih rođaka Poslanik je kazao: “Prvi čovjek koji se odazove mome pozivu bit će moj nasljednik.” Oba mezheba se slažu da je prva osoba koja se odazvala bio hazreti Ali ibn Ebi Talib. Isto tako, kada je objavljen ajet:

O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i dostojnima naredbe među vama,[7] u kojem je na apsolutan način naređeno da se pokorava i onima koji su dostojni naredbe (ulu-l-emr), stavivši pokoravanje njima u istu ravan s pokoravanjem Poslaniku. Džabir ibn Abdullah Ensari je upitao Poslanika: “Ko su ulu-l-emr, kada je pokoravanje njima stavljeno uz pokoravanje tebi?” Poslanik reče:

“To su moje halife, o Džabire, imami muslimana nakon mene. Prvi od njih je Ali ibn Ebi Talib, zatim Hasan, zatim Husejn, pa Ali ibn Husejn, zatim Muhammed ibn Ali, poznat u Tevratu kao Bakir, ti ćeš ga zateći, o Džabire, pa kada ga sretneš prenesi mu selam od mene, zatim Sadik Džafer ibn Muhammed, zatim Musa ibn Džafer, zatim Ali ibn Musa, zatim Muhammed ibn Ali, zatim Ali ibn Muhammed, zatim Hasan ibn Ali, zatim moj imenjak i nadimenjak, dokaz Božiji na Zemlji i najbolji među Njegovim robovima Ibn Hasan ibn Ali…”[8]

U skladu sa Poslanikovim riječima, Džabir je živio do vremena hazreti Bakira i prenio mu je Poslanikov selam.

U drugoj predaji prenosi se od Ebu Basira da je kazao: “Upitao sam Imama Sadika u vezi s ajetom o ulu-l-emru. On mi reče: ‘Objavljen u vezi sa položajem Alija ibn Ebi Taliba, Hasana i Husejna.’ Rekoh: ‘Ljudi pitaju: Zašto časni Kur’an nije predstavio Alija i njegov Ehli-bejt imenima?’ On odgovori: ‘Reci im da ajet koji je objavljen o namazu ne spominje ni tri ni četiri rekata, već je Poslanik taj koji je objasnio ljudima, isto kao i ajete o zekatu i Hadžu… Poslanik je taj koji treba objasniti ovaj ajet ljudima, a on je rekao:

“Kome sam ja zaštitnik i Ali mu je zaštitnik.”

Također, rekao je: “Oporučujem vam Knjigu Božiju i moju porodicu. Jer, zaista, tražio sam od Allaha da se oni (Kur’an i Ehli-bejt) ne razdvajaju sve dok ne dođu kod mene u Havd, i On mi je to dao.”

Također, rekao je: “Nemojte ih učiti, jer zaista su oni učeniji od vas. Oni vas neće izvesti iz okvira upute, niti će vas uvesti u okvir zablude.”[9]

Također, više puta, pa i u posljednjim danima života, rekao je: “Među vama ostavljam dvije vrijedne stvari, Božiju knjigu i moj Ehli-bejt, zaista se oni neće razdvojiti sve dok mi ne dođu u Havd.”[10]

Također je rekao: “Znajte da je primjer moga Ehli-bejta među vama poput Nuhove lađe, ko se na nju ukrca, spašen je, ko je napusti, utopi se.”

Mnogo puta je Aliju ibn Ebi Talibu rekao: “Ti si zaštitnik svih vjernika nakon mene.”[11]

Izvor – Amuzeše akaid, Muhammed Teki Misbah Jazdi

[1] Ukazuje se na 6. ajet sure Ahzab: Vjerovjesnik je preči vjernicima negoli oni samima sebi.

[2] Da bi se ustvrdila istinitost lanca prenosilaca prenesenih riječi te na šta one aludiraju, pogledati knjige ‘Abekatu-l-envar i El-Gadir.

[3] Pogledati: Gajetu-l-meram, pogl. 58, hadis 4, preneseno iz Faraida od Hamuina.

[4] El-Ma’ide, 67. Za više objašnjenja o značenju ovog ajeta pogledati El-Mizan.

[5] Ovaj događaj sunijski velikani prenose od sedam ashaba Božijeg Poslanika: Zejda ibn Erkama, Ebu Seida Hudrija, Ibn Abbasa, Džabira ibn Abdullaha Ensarija, Bera’a ibn Aziba, Ebu Hurejre i Ibn Mesuda. Pogledati El-Gadir, sv. 1.

[6] Eš-Šu‘ara’, 214.

[7] El-Nisa’, 59.

[8] Gajetu-l-meram, staro izdanje, sv. 10, str. 267; Isbatu-l-mehdati, sv. 3, str. 123; Jenabi‘ul-meveddeh, str. 494.

[9] Gajetu-l-meram, sv. 3, str. 265.

[10] Ovo je mutevatir hadis, kojeg prenose i Tirmizi, i Nesai, a autor Mustedreka ga od Poslanika prenosi preko nekoliko lanaca prenosilaca.

[11] Mustedrek Hakim, sv. 3, str. 134; Sava‘ik Ibn Hadžer, str. 103; Musned Ibn Hanbel, sv. 4, str. 331.