Poštivanje prava i obezvređivanje Ovoga svijeta

 

Iz cjeline islamskih propisa o prevarama, nanošenju nepravde, obavezama vladstodržaca, suđenju i sudiji i teškoćama obaveze koju izvršava sudija, te u vezi sa svjedocima na sudu, biva jasno u kojoj su mjeri s gledišta vjere poštovana prava ljudi i koliko ih se ljudi moraju pridržavati. Ovdje se nameće sljedeće pitanje i nedoumica: Kako je moguće da u islamu prava budu toliko poštovana kada je, kao što znamo, logika islama utemeljena na omalovažavanju Ovoga svijeta i onoga što je vezano za njega? Međusobna prava ljudi tiču se različitih aspekta života na Ovome svijetu, kao što je, naprimjer, zabrana otuđivanja imetka drugoga. Ako je nešto s nečijeg gledišta bezvrijedno, sve ono što ga prati također će biti bezvrijedno. Prema tome, ako je Ovaj svijet i život na njemu s gledišta islama bezvrijedan i ne zavređuje poštovanje, onda bi i prava koja stoje u vezi s ovosvjetskim bezvrijednim životom trebala biti bezvrijedna i ne bi trebala zasluživati poštovanje.

U odgovoru ćemo reći da, prije svega, treba razjasniti smisao bezvrijednosti Ovoga svijeta s gledišta vjere. Nepravilno shvatanje ovog pitanja izvor je mnogih sumnji i pitanja sličnih navedenom. Ako se pitanje vrijednosti ili bezvrijednosti bude razmatralo iz aspekta sāme te stvari, onda će sve stvari biti vrijedne, tj. svaka stvar kada se posmatra sāma za sebe je vrijedna. To je zbog toga što je svaka stvar razina postojanja, a postojanje neke stvari je za sāmu tu stvar istovjetno s vrijednošću. Rečeno terminologijom filozofa: “Postojanje je istovjetno dobru.”

Međutim, ako posmatramo neku stvar, ali ne iz aspekta sāme te stvari, već iz aspekta njenog odnosa s drugom stvari i iz aspekta njenog utjecaja na neku drugu egzistenciju, moguće je da neka stvar u odnosu na neku drugu bude bezvrijedna, da ne utječe na njenu korist i štetu, kao što je moguće i da ostavlja pozitivan ili negativan trag na nju. Ako bude pozitivno utjecala na nju, reći ćemo da je ona vrijedna za tu drugu stvar. Ova vrsta vrijednosti, koja se naziva relativna vrijednost – odnosno vrijednost neke stvari za neku drugu stvar – je dvojaka. Ponekad se uzima u obzir vrijednost te stvari ponaosob, kao kada kažemo: novac je vrijedan za čovjeka, dok se ponekad gleda vrijednost te stvari za nešto u usporedbi s nekom trećom stvari. Naprimjer, kakvu vrijednost ima novac za čovjeka u usporedbi s vrijednošću zdravlja, znanja ili morala?

Sada kažemo da vrijednost šake pijeska, komarca ili muhe s gledišta jednog čovjeka nije nikakva, jer njihovo postojanje ili nepostojanje nema nikakvog učinka na njegovo stanje. Naravno, prava koja se odnose na tako bezvrijedne stvari također su bezvrijedna. Međutim, novac je za čovjeka vrijedan, jer mu može biti koristan i može mu riješiti probleme. Ipak, isti taj novac u usporedbi sa zdravljem, čašću i velikodušnošću gubi svoju vrijednost i biva bezvrijedan. Novac ne postaje manje vrijedan, već bezvrijedan. Znači, nije tako da se neka suma novca, ako je velika, može usporediti s čašću, pa makar i u nekom neznatnom obliku. Stoga, ako neko voli novac, a, s druge strane, ima prefinjenu ćud i plemenitu dušu, taj čovjek će ići za zaradom sve dok mu čast, ugled i dostojanstvo budu očuvani. Ali, čim dođe u situaciju da mu čast i dostojanstvo budu ugroženi, on ostavlja novac, bilo da se radi o maloj ili velikoj sumi. Čak da mu daju sve bogatstvo svijeta, on to neće biti spreman prihvatiti po cijenu gubitka ljudske časti i dostojanstva. U njegovim očima položaj ili novac imaju vrijednost, ali ne naspram časti, ugleda i dostojanstva. U toj usporedbi novac u potpunosti gubi svoju vrijednost. Tu se ne može reći da se mala suma ne može porediti, ali velika može. Čak se ni velike sume novca ne mogu porediti s malo časti i dostojanstva. Imam Ali, mir s njim, svoje stanje i svoju narav opisuje na sljedeći način:

وَ اللَّهِ لَوْ أُعْطِيتُ الْأَقَالِيمَ السَّبْعَةَ بِمَا تَحْتَ أَفْلاَكِهَا، عَلَى أَنْ أَعْصِيَ اللَّهَ فِي نَمْلَةٍ أَسْلُبُهَا جُلْبَ شَعِيرَةٍ مَا فَعَلْتُهُ

“Boga mi, čak da mi se daje svih sedam prostranstava s onim što je ispod nebesa njihovih da bih otkazao poslušnost Bogu otimanjem makar jednog zrna ječma mravu, ne bih to učinio!”[1]

To znači da cio svijet u njegovim očima nema tu vrijednost da jednom mravu nanese nepravdu. Imam Ali ovim govorom nije unizio vrijednost Ovoga svijeta. Ustvari, on je njime uzdigao vrijednost istine i pravde. Hazreti Ali ne želi reći: budući da je Ovaj svijet i sve što se nalazi pod nebeskim svodom bezvrijedno, ja ga ne želim u zamjenu za jedno malo djelo kao što je nepravda prema mravu, već želi reći da je nepravda toliko velika da se sav svijet ne može porediti s najmanjim bićima kojima je učinjena nepravda, kao što je nepravda prema mravu uzimanjem ljuske ječma iz njegovih usta. Sa‘di Širazi s tim u vezi kaže:

Ovaj svijet nema vrijednost da bi nečije srce uznemirio;

Nemoj da misliš loše jer ga ni jedan pametan nije činio.

Sa‘di Širazi ne želi reći kako je Ovaj svijet toliko bezvrijedan da ne vrijedi koliko jedno uznemiravanje ljudskog srca koje je veoma malo i neznatno. On želi reći da je uznemiravanje srca toliko važno da se ne treba prihvatiti ni po cijenu cijeloga svijeta. Ovo je smisao bezvrijednosti koja nastaje u usporedbi s nečim.

Ovaj svijet je s gledišta vjere bezvrijedan u smislu da njegova bezvrijednost nastaje u usporedbi. To znači da Ovaj svijet nije vrijedan da se zbog njega pogaze moralni i društveni principi i izgubi čovječnost i velikodušnost. Ne zavređuje da se zbog ovosvjetskih i materijalnih interesa i koristi laže, vara, krše ugovori, nanosi nepravda i gaze prava drugih ljudi. Ne priliči da se zbog ovosvjetskih želja i koristi uznemiravaju ljudska srca, čak ni se pogaze prava jednog mrava.

 

Uzvišena ljudska logika

Ova logika je uzvišena. Pogrešno je reći da vjera Ovaj svijet smatra toliko bezvrijednim da nije vrijedan izgovaranja jedne laži radi njega, da se ne treba učiniti ni jedna izdaja i nepravda. Ispravno je tumačenje da vjera pridaje toliki značaj principima, pravima, akaidu, vjerovanju i moralu da kaže: zbog ovih se stvari prođite Ovoga svijeta i svega što je na njemu.

Uistinu tako i jest. Ako shvatimo čovjeka, čovječnost i duhovne vrijednosti, nećemo moći reći ništa drugo osim ovoga. Svi ljudi svijeta, čak i materijalisti, primorani su pridavati značaj principima i pravima te ovosvjetske želje i interese smatrati malim i nevažnim naspram uvjerenja, ideologije, principa i prava. Ovo se u jeziku vjere, koji je jedan poseban jezik, tumači kao bezvrijednost i nevažnost Ovoga svijeta. Jedino se na temeljima vjere može čovjeku podariti ta logika i čovjek može povjerovati da su vjerovanje, ideologija, principi i prava iznad materijalnih interesa i ovosvjetskih želja. Ako čovjeku oduzmemo temelje vjere, neće mu ostati nikakve osnove ni temelja za dokazivanje zbilje da je čovječnost uzvišenija od interesa. Ako uzmemo u obzir samo Ovaj svijet, pritom ne imajući na umu želju da zbog njega počinimo grijeh, da se usprotivimo nekim principima, da pogazimo nečija prava, shvatit ćemo da je, iz tog aspekta gledano, Ovaj svijet za nas veoma dragocjen i vrijedan. Kako to časni Poslanik u jednoj predaji kaže:

أَلدُّنْيا مَزْرِعَةُ الْآخِرَةِ

“Ovaj svijet je onosvjetska (ahiretska) njiva.”[2]

Ili, kako to Imam Ali, mir s njim, u vezi s Ovim svijetom kaže:

مَسْجِدُ أَحِبَّاءِ اللَّهِ، وَ مُصَلَّى مَلاَئِكَةِ اللَّهِ، وَ مَهْبِطُ وَحْيِ اللَّهِ، وَ مَتْجَرُ أَوْلِيَاءِ اللَّهِ.

“On je mjesto činjenja sedžde onih koji vole Boga, mjesto molitve meleka Božijih, mjesto silaska Objave Božije i mjesto trgovine prijatelja Božijih.”[3]

Za takvo mjesto ne može se reći da je beskorisno i bezvrijedno. Vjera ovako uzvišenom logikom nije unizila vrijednost Ovoga svijeta kakav on uistinu jest i kakvog ga svi shvataju. Vjera je zapravo predstavila i uzdigla vrijednost duhovnosti, bogobojaznosti, vrlina i društvenih prava koje ljudi manje shvataju. Prema tome, bezvrijednost Ovoga svijeta je bezvrijednost koja nastaje u usporedbi. Bezvrijednost koja nastaje u usporedbi nije oprečna s iskazivanjem poštovanja pravima koja su u vezi s Ovim svijetom, štaviše to je samo poštivanje prava. Kao što sam i rekao, upravo te islamske čvrste pravne odredbe dokaz su da je bezvrijednost Ovoga svijeta bezvrijednost nastala na usporedbi. To bi bio prvi odgovor.

 

Društvena logika

Kao drugi odgovor na pitanje našeg zanimanja reći ću sljedeće: Zar islam ne želi da islamsko društvo opstane? Jasno je da želi. Ako već želi, zar je moguće da jedno društvo opstane bez pridržavanja pravde i bez očuvanja prava ljudi u njemu? Zar naš časni Poslanik nije rekao:

الْمُلْكُ يَبْقى مَعَ الْكُفْرِ وَ لا يَبْقى مَعَ الظُّلْمِ

“Vlast opstaje s nevjerstvom, ali ne opstaje s nepravdom.”

To znači da, samo ako jedno društvo bude pravedno i uravnoteženo, ono može opstati, čak i da su njegovi pripadnici nevjernici. Ako se u društvu jave nepravda i otimačina kao posljedica različitosti, viših i nižih položaja i neusklađenosti, to društvo neće opstati, čak i da njegovi pripadnici prema svojim vjerovanjima budu muslimani. Kur'an je pun ajeta koji govore da je razlog stradanju različitih naroda nepravda koju su činili. Na jednom mjestu se kaže:

وَ مَا كَانَ رَبُّكَ لِيُهْلِكَ الْقُرَى بِظُلْمٍ وَ أَهْلُهَا مُصْلِحُونَ

“Nije Gospodar tvoj nikada uništavao nepravedno naselja ako su stanovnici njihovi dobročinitelji bili!”[4]

Većina mufesira je rekla da se pod nepravdom misli na mnogoboštvo, jer je mnogoboštvo jedna vrsta nepravde.

“Mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.”[5]

إِنَّ الشِّرْكَ لَظُلْمٌ عَظِيمٌ

To znači da Svevišnji Gospodar ne uništava narode zbog nevjerstva i mnogoboštva ako oni u pogledu društvenih odnosa i društvenih prava budu pravedni.

 

Uloga istine i društvene pravde u duhovnim stvarima

Kao treći odgovor na pitanje našeg zanimanja reći ću sljedeće: Pretpostavite da bezvrijednost Ovoga svijeta nije relativna i da nije nastala usporedbom. Pretpostavimo da je Ovaj svijet s gledišta vjere apsolutno zlo. Međutim, ako budemo u sve sumnjali, u jednu stvar ne možemo sumnjati, a to je pitanje razloga dolaska Božijih poslanika. Šta je bio cilj njihovog dolaska? Došli su da poduče ljude čistoj vjeri, da očiste duše ljudi[6], da podstaknu ljude na činjenje dobra i odvrate ih od loših postupaka. S gledišta vjere niz stvari se smatra dobrim. Poslanici su došli da pozovu ljude u to dobro. Niz stvari se smatra lošim. Poslanici su došli da se bore protiv njih. Vjerske naredbe dijele se u tri kategorije: uvjerenja, moral i praktične naredbe. Naredbe koje se tiču uvjerenja odnose se na vjerovanje u Boga, Božije poslanike i Njegove evlije, vjerovanje u proživljenje i vjerovanje u nagradu i kaznu. Naredbe koje su u vezi s moralom su naredbe koje nam nalažu da trebamo biti čedni, bogobojazni, zadovoljni Njegovom odredbom, strpljivi, blagi, da trebamo praštati, da trebamo međusobno biti prisni i graditi odnos na ljubavi i poštovanju, da trebamo biti složni i saglasni, da nam duša treba biti čista, da ne zavidimo, da ne gajimo zlobu, da ne škrtarimo, da ne budemo nepravedni i zlonamjerni. Praktične naredbe su jasne. To su naredbe koje su propisane u obliku ibadeta, kao što su namaz, post, hadž, džihad, naređivanje na dobro i odvraćanje od zla itd. Postoje i propisi o ophođenju s ljudima poput dobročinstva, održavanja rodbinskih veza ili nekih zabrana, kao što je zabrana laganja, ogovaranja, psovanja, ubijanja, opijanja, kockanja, kamatarenja, licemjerstva.

Na koncu, ako u sve budemo sumnjali, u ove stvari ne možemo sumnjati. Nema spora oko činjenice da Zakonodavac u islamu želi da se desi ono što On smatra dobrim i da na svaki način spriječi ono što smatra lošim.

Razmislimo sada i pogledajmo je li za pročišćenje duše i neporočnost bolje da prava ljudi budu očuvana, društvo pravedno i uravnoteženo, da među ljudima na bude diskriminacije, obespravljenosti i osjećaja obmanjenosti, da bude više čistog vjerovanja, čistog morala, čistih srca i dobrih djela, manje prostora za griješenje, za iskvaren moral i za širenje neispravnog vjerovanja ili je, pak, bolje da društvo ne bude uravnoteženo, tj. da bude što više pretjerivanja, otimanja, obmanjivanja, nesređenosti i sukoba? Šta je bolje? Postoji li možda treće rješenje, a to je da društvena situacija, ma kakva ona bila, ne utječe na navedene stvari i da su one potpuno odvojene od tih zbivanja?

Nijedan razuman čovjek neće reći da što društvo u pogledu prava i pravde bude nesređenije, to će biti više prostora za čisto vjerovanje, pročišćenje duše i činjenje dobrih djela. Najviše što se može očekivati jeste da neko kaže kako postojanje i nepostojanje pravde te poštivanje i nepoštivanje prava nema nikakvog utjecaja na navedene stvari. Možda su mnogi vjernici danas uvjereni kako su ovo dvije različite teme koje međusobno nisu povezane. Onima koji tako budu razmišljali treba reći: kako li je samo to pogrešna pretpostavka i kako li je samo to nemoguća umišljotina! Sasvim je sigurno da opća situacija i postojanje i nepostojanje društvene pravde utječu na ljudska djela, moral, čak i na razmišljanja i vjerovanja. Dakle, ostavljaju traga i utječu na sve tri razine: na razinu razmišljanja i uvjerenja, na razinu svojstava duše i na razinu djelovanja.

 

Utjecaj društvene pravde na razmišljanja i uvjerenja

Kada pogledamo našu poeziju i razmišljanja velikih pjesnika, a u vezi s načinom razmišljanja i uvjerenja, uviđamo da su oni dobro poznavali postojeće zbilje svijeta, shvatali mudrosti i posjedovali prefinjena razmišljanja, ali da se ponekad u njihovim umovima istovremeno javljalo nešto što izaziva čuđenje. Naprimjer, vidimo da su pridavali veliki značaj pitanju sreće. O njoj su govorili više nego o bilo čemu drugom. Rekli su: ti spavaj, a neka ti je sreća budna. Po njihovom shvatanju, kada bi se došlo do pitanja sreće, sve drugo gubilo bi svoju vrijednost, bilo da se radi o znanju, razumu, zalaganju, trudu, stručnosti, umijeću, snazi, sve je bilo bezvrijedno. Govorili bi: sreća može učiniti nešto, a ne razum.

 

Dešavalo se u svijetu mnogo puta

Da glup bude uvažen, a pametan ponižen.

 

Neka je sreća dobra. Šta mogu učiniti umijeće, sposobnost i stručnost?

 

Da ti je na svakoj dlaci na glavi dvije stotine umijeća,

Ništa ti neće koristi ukoliko ti je loša sreća.

 

Šta znači trud, djelovanje i zalaganje? Osnovno i presudno je kakva ti je sreća.

 

Sreću zalaganjem i trudom nećeš da postigneš,

Lijek je u tome da manje izgaraš i da se manje zalažeš.

 

U jednom stihu se kaže:

 

Čuj riječi od ovih zanimljivije,

bez sreće trud ni kolik’ dva zrna ječma vrijedan nije.

 

Koliko smo mogli trčali smo u potrazi;

Kakve koristi od truda, ako se sreća uz tebe ne nalazi.

 

Sreća je važna, šta imaš od mišića i snage?

 

Šta da radi snažan čovjek koji lošu sreću ima;

Bolji su mišići sreće, već snaga u mišićima.

 

***

 

Beskorisnim trpljenjem muka ne možeš do blaga doći,

Jer je vrlina u sreći, a ne u mišića moći.

 

Pjesnici su često govorili o sreći. Međutim, ako bismo upitali te iste cijenjene mislioce da nam pojasne šta je sreća i da nam je definiraju, kad je već toliko spominju, oni ne bi imali odgovora. U najmanju ruku se očekuje da su je spoznali, da poznaju njene učinke i imaju neke njene znakove. Ipak, oni nemaju odgovora. Ovo razmišljanje nastalo je tako što su oni vidjeli neki nejasan znak i neizvjestan trag i otuda se u njima javilo vjerovanje u sreću. A šta su vidjeli? Živjeli su u društvu u kojem su ljudi provodili cijeli život u radu i zalaganju, ali su bili obespravljeni. S druge strane, vidjeli su besposličare i bez razloga omiljene ljude koji su se okoristili dobrima društva i koji su živjeli u blagostanju. Sve što su vidjeli svodilo se na to da su nerazumni bili uvaženi, dok su razumni bili poniženi. Mogli su vidjeti samo to da ne postoji srazmjernost između umijeća, dostojnosti, stručnosti s onim što se zauzvrat dobija, pravom koje se ostvaruje i koristi koju priskrbljuje. Takvo je bilo sve što su u svom društvu vidjeli. Malo-pomalo ovakvo shvatanje koje je nastalo kao rezultat njihovih društvenih promatranja prešlo je u filozofiju koja se naziva filozofija sreće. Sve ove neusklađenosti i okrutnosti, bilo da su shvatili to ili ne, nazvali su srećom. Ponekad su ih nazivali i nedoličnim nazivima. Razmišljanje o sreći i filozofija sreće nema nikakav uzrok osim društvenih nepravdi i neusklađenosti. Društveni nered i nepravda je ta koja nadahnjuje ovu šejtansku misao.

Zanemarimo li ovaj izvor nadahnuća, vidjet ćemo da nam ostaju još samo dva izvora. Jedan od njih je vjera. Pjesnici su ponekad uzimali nadahnuće iz časnih kur'anskih ajeta, Poslanikovih riječi i riječi čistih Imama. Sagledavanjem čitavog Kur'ana, riječi Poslanika i Imama, vidimo da se nigdje ne spominje sreća. Sljedeći izvor su razum, znanje i filozofija. Kada se u starim filozofskim knjigama raspravljalo o pojmu sreće, ona je spominjana kao imaginaran pojam. Pa otkud se javila ova pogrešna predstava pojma sreće s tako izvanrednom snagom da se mislilo kako je moć sreće veća od svega, počevši od znanja, rada, zalaganja, umijeća, sposobnosti, snage?

Nadahnjujući izvor ovog šejtanskog razmišljanja nije ništa drugo do društvena nesređenost, postavljanje ljudi na položaje koji im ne doliče bez opravdanog razloga te davanje prednosti nekima bez zasluge. Kada se poljulja društvena pravda, kada se ne daje prednost po zaslugama, kada se ne poštuju prava, a umjesto toga na scenu dođu ljudi zaokupljeni ličnim interesima, preporuke i veze, tada jača razmišljanje o sreći i sličnim stvarima i ono se širi. Smisao sreće je da ništa nije uvjet ničemu.

Zamislite kolika je razlika između osobe koja vjeruje da zalaganje i trud imaju učinka i da čovjeku pripada samo ono za šta se sam potrudi,[7] i osobe koja kaže da se možeš truditi koliko želiš, ali sve je uzalud. Ništa nije uvjet ničemu. Kolika je razlika između vjerovanja u to da:

إِنَّ اللّهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ

“Allah ne mijenja ono na čemu jedan narod jeste, sve dok taj narod ne izmijeni sebe!”[8], i vjerovanja u sreću. Ovo je bio jedan primjer.

 

Pesimizam prema vremenu

Također, u našim poetskim djelima vidimo jednu logiku koja se zove “kukanje” na vrijeme. Kakve sve pogrdne i nedolične riječi nisu upućene vremenu! Nazivali su ga izdajicom, tlačiteljem, nasilnikom. Svaki pogrdan izraz koji upućuje na nepravdu, nevjeru, izdaju i prevaru uputili su vremenu, do te mjere da su povjerovali da vrijeme ima jednu vrstu posebne zlobe i neprijateljstva prema dobrim ljudima.

Vrijeme kojem se prigovara nije vrijeme koje je rezultat kretanja nebeskih tijela, već vrijeme u kojem živi onaj ko prigovara, tj. njegovo društveno okruženje. To je posebno okruženje osobe koja to govori, a ne vrijeme u širem smislu. Ove riječi odraz su ličnih, duhovnih i unutarnjih stanja onih koji govore o tome. Ono što jedan pjesnik kazuje ne odražava samo njegovo lično stanje i osjećaje, već je to jezik stanja cjelokupnog društva i njegovog vremena. Kada neko sve oko sebe vidi kao nepravdu i izdaju, a ne shvata i ne pronalazi pravi razlog takvog stanja ili ga pronalazi ali ga ne može izreći, sve svoje probleme iznosi pred sve ljude. Kao rezultat takve situacije i takvog stanja javlja se pesimizam prema stvaranju. Postaje sve raširenija iluzija da je vrijeme stvoreno na takav način da čini nepravdu dobrim ljudima i da odvajkada postoji jedna vrsta neprijateljstva između vremena i dobrih ljudi. Ljudi tada neminovno pesimistički gledaju na vrijeme. Iskazuju svoj pesimizam prema stvorenom svijetu, štaviše prema izvoru postojećeg svijeta, kao što je Ibn Ravandi koji kaže:

 

Koliko je samo veoma razumnih ljudi koje su životni putevi učinili nemoćnim,

a koliko li je samo glupih neznalica koje vidiš kako posjeduju sve.

Upravo je to zbunilo i učinilo smetenim razumne ljude,

a oštroumne znalce odvelo u nevjerstvo.

 

 

Šta znači: Koliko je samo veoma razumnih ljudi koje su životni putevi učinili nemoćnim? Ma koliko išli naprijed, ne dolaze do sreće i ugodnosti, a koliko li je samo glupih neznalica koji posjeduju sve. Upravo je to zbunilo i učinilo smetenim razumne ljude, a oštroumne znalce odvelo u nevjerstvo.

U svakom slučaju, jedan od direktnih učinaka poremećaja društvene uravnoteženosti, diskriminacije i neutemeljenih razlika jeste poremećaj u sistemu razmišljanja i vjerovanje u nered i neučinkovitost stvarnih uzroka sreće, tj. znanja, razuma, bogosvjesnosti, zalaganja, djelovanja, umijeća i sposobnosti koji se očituje u obliku filozofije sreće. U našem pjesništvu nalazimo tragove takvog razmišljanja. Drugi učinak je pesimizam prema stvaranju i Svetom izvoru postojećeg svijeta. Ove je učinke na vjerovanje i razmišljanje ostavila nepravda.

 

Društvena pravda i individualni moral

Što se tiče utjecaja rasprostranjenosti društvene nepravde na iskvarenost morala i duševne nemire, možemo reći da dobar i loš moral, kao i sve drugo u svijetu, ima svoj uzrok. Ne javlja se bez razloga. Priroda i urođeni karakter, stanje i okolnosti društva, kao i ono što mu društvo nameće djeluju na moral. Jedna od stvari koja zasigurno utječe na kvarenje morala, koja truje duh i čini ga bolesnim jeste uskraćenost i osjećaj prevarenosti. Zavist, zloba, neprijateljstvo, zlonamjernost i sve ostale loše stvari javljaju se upravo ovdje.

Naravno, postoje i izuzeci na koje ne utječu obespravljenost i uskraćenost. Oni posjeduju izuzetnu snagu zbog toga što su u duhovnom pogledu zaštićeni i sačuvani. Jaka vjera sprečava utjecaj mnogih faktora na njihovu dušu. Takvi izuzeci su na razini koja nadilazi razinu razmišljanja običnog naroda. Ovdje ću navesti jedan primjer kako bih pojasnio ovu temu.

Roditelji se nalaze među svojom djecom. U njihovoj kući među ukućanima dijeli se hrana, voće, slatkiši i odjeća. Postoji razlika u načinu razmišljanja roditelja i djece, načinu donošenja sudova i utjecajima koji se u takvim slučajevima javljaju. Oni se ne nalaze na jednoj, već na dvije razine. Što se tiče osjećaja koja djeca imaju međusobno, može se primijetiti da svako dijete biva uznemireno kada primijeti da mu je pripalo manje voća, hrane, slatkiša ili odjeće. Ono se ljuti i plače, jer osjeća da mu je nanesena nepravda i da je oštećen. Nastoji se osvetiti. Stoga je neophodno da roditelji, koji žele sreću svojoj djeci i koji žele da im djeca odmalena budu psihički zdrava, trebaju od samog početka izbjegavati pravljenje bilo kakve razlike među njima. Diskriminacija je sađenje sjemena raskola, zavisti i osvete. Diskriminacija biva razlogom da, s jedne strane, oštećeno dijete bude pod pritiskom, povrijeđeno i obespokojeno, a da, s druge strane, dijete kojem je ukazano više pažnje nauči da se oslanja na druge, da postane slabašno, preosjetljivo i razmaženo. Kada se dijete razboli, roditelji ga vode doktoru, a ne obraćaju pažnju na zdravlje duše. To smatraju nevažnim, a, ustvari, važnost zdravlja dječije duše nije manja od važnosti zdravlja tijela, štaviše umnogome je veća.

Htio sam reći da na djecu, s obzirom da razmišljaju na istom nivou, zasigurno oštećenost jednog u odnosu na drugog ostavlja loš trag. Međutim, roditelji čija su razmišljanja i umna zrelost na višoj razini, razmišljaju na drugi način i imaju drugu vrstu ljubavi. Oni ne pate zbog ovakvih lišenosti i davanja u manjim ili većim količinama. Ne bivaju uznemireni kada im ne zapadne voća, slatkiša i hrane, ili im zapadne manje nego drugima. Ne osjećaju se omalovaženim.

I u društvu su stvari identične. Izuzeci, kao što su roditelji u porodici, ne zapadaju pod utjecaj tih uskraćenosti. Na njih ne utječu oštećenosti i obespravljenosti. I kada su obespravljeni i oštećeni, oni žele dobro svom narodu, poput očeva koji uvijek žele dobro svojoj djeci. Časni Poslanik, s.a.v.a., na Uhudu je pogođenog čela i slomljenih zuba podigao ruke i rekao:

اللّهُمَّ اهْدِ قَوْمِى فَإِنَّهُمْ لا يَعْلَمُونَ

“Bože moj, uputi moj narod jer zaista oni ne znaju.”[9]

Imam Ali, mir s njim, u vezi s Fedekom kaže:

مَا أَصْنَعُ بِفَدَكٍ وَغَيْرِ فَدَكٍ، وَالنَّفْسُ مَظَانُّهَا فِي غَدٍ جَدَثٌ تَنْقَطِعُ فِي ظُلْمَتِهِ آثَارُهَا

“Šta ću učiniti s Fedekom, i s onim što nije Fedek, kad sutra tijelu ovom valja otići u grob, u čijem će mraku tragovi njegovi biti zatrti i vijesti o njemu nestati?!”[10]

 

Posljedice koje diskriminacija ostavlja na moral

Dosadašnja pojašnjenja ticala su se iznimnih slučajeva. Međutim, ostali ljudi ponašaju se kao djeca u porodici. Diskriminacije i pravljenje razlika u dušama lišenih stvaraju osjećaj pritiska, povrede, želje za osvetom i u njima se rađa zloba, dok oni kojima je bez razloga ukazana pažnja postaju razmaženi, nestrpljivi, preosjetljivi, odaju se besposličarenju, rasipništvu i razuzdanom načinu života. U jednom sloju javlja se zavist, zloba, želja za osvetom, mržnja, neprijateljstvo, a u drugom nezainteresiranost prema radu, nedostatak upornosti, rasipništvo i razuzdanost. Razmislite kakvo će biti cjelokupno stanje i situacija usljed nepravde koja zavlada među ljudima.

Poznata je dova časnog Poslanika, s.a.v.a., koja počinje sljedećim riječima:

اللّهُمَّ اقْسِمْ لَنا مِنْ خَشْيَتِكَ ما يَحُولُ بَيْنَنا وَ بَيْنَ مَعْصِيَتِكَ

“Gospodaru moj, udijeli nam straha prema Tebi onoliko koliko će biti zapreka između nas i griješenja prema Tebi!”[11]

Islamske dove jedan su od najboljih i najpoučnijih načina moralne i duhovne poduke. Kakva se samo vrijedna zapažanja i velike suptilne zbilje u vezi s duhovnim i društvenim životom iskazuju jezikom dove. Postoji jedna rečenica u ovoj dovi koja kaže:

وَاجْعَلْ ثارَنا عَلى مَنْ ظَلَمَنا

“Bože, učini da se osveta naša odnosi na one koji su nam učinili nepravdu!”

Ova rečenica krije u sebi suptilno značenje. Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije rekao: Bože, osveti se našim tlačiteljima, već je rekao: “Bože, učini da se osveta naša odnosi na one koji su nam učinili nepravdu.”

Riječ sār (ثار) označava želju da se neko zasluženo kazni ili, drugim riječima, osvetoljubivost.

Ovim riječima Božiji Poslanik, s.a.v.a., želi reći da, kada se čini nepravda, ljudi će nužno osjećati da su pod pritiskom, povrijeđeni i željet će osvetu. Bilo kada, bilo gdje i na bilo koji način da se ovaj osjećaj javi u ljudima, on će ostaviti svoj trag. Poput vatre bacat će svoj plamen. Danas su učenjaci koji se bave dušom dokazali kako je moguće da mržnja i neprijateljstvo, koji se javljaju na trenutak, prodru u srce i da čovjek zbog svoje prisutne svijesti na njih zaboravi. Međutim, oni ustvari nisu nestali. U dubini duše, skriveni od prisutne svijesti i razuma, rade i djeluju kako bi našli put i izišli van. Božiji Poslanik, s.a.v.a., želi reći: Bože moj, ne dozvoli da ova vatra, koja se nalazi u srcima i koja će jednog dana pružiti svoj plamen, sprži one koji nisu krivi. Ako već hoće da prži, neka sprži onoga ko nam je nanio nepravdu i ko je izazvao tu vatru. Ako čovjek treba da se osveti onako kako mu nalažu razum, volja i prisutna svijest, neće svoju osvetu činiti nad nekim nad kim ne treba. Ako je kovač u Balhu počinio grijeh, neće kidati glavu izrađivaču bakrenog posuđa u Šušteru. Međutim, kada čovjek želi da se osveti, ali ne onako kako mu nalaže slobodni um, već onako kako mu nalažu mržnje i zlobe koje su se nataložile u dubini duše, ne obraća pažnju na ove stvari.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže: Bože moj, učini nas takvim da naše osvete i zlobe budu tačno onolike da savladamo neprijatelja. Pomozi nam da se u dubini naših duša zbog nepravde, potlačenosti i nemoći ne jave zlobe usljed kojih će naša srca postati stisnuta, povrijeđena, buntovna, zlonamjerna i nepravedna. Ne dozvoli da uživamo zbog nepravde i zbog tlačenja ljudi.

 

Uravnotežen moral u uravnoteženom društvu

Izvrstan moral je uravnotežen i odmjeren. Bez ikakve sumnje, ako društvo ne bude uravnoteženo i skladno, ako organizacija društva, društvene odredbe i društvena prava ne budu uravnoteženi i skladni, ni lični, odnosno individualni moral neće biti uravnotežen. Učinci izostanka društvene ravnoteže ne zahvataju samo obični narod koji je lišen i oštećen. Društvena elita, tj. privilegirani sloj koji je sebi priskrbio više blagodati, također trpi štetu. Sloj koji sačinjava obični narod pod pritiskom je i ti ljudi često postaju nervozni, dok povlašteni sloj biva besposlen, bez kreativnosti, neizdrživ, nezahvalan, nestrpljiv i rastrošan.

Imam Ali, mir s njim, u vezi s privilegiranim slojem u naredbi koju piše Maliku Aštaru kaže:

وَ لَيْسَ أَحَدٌ مِنَ الرَّعِيَّةِ أَثْقَلَ عَلَى الْوَالِي مَؤُونَةً فِي الرَّخَاءِ، وَ أَقَلَّ مَعُونَةً لَهُ فِي الْبَلاَءِ، وَ أَكْرَهَ لِلْإِنْصَافِ، وَ أَسْأَلَ بِالْإِلْحَافِ، وَ أَقَلَّ شُكْراً عِنْدَ الْإِعْطاءِ، وَ أَبْطَأَ عُذْراً عِنْدَ الْمَنْعِ، وَ أَضْعَفَ صَبْراً عِنْدَ مُلِمَّاتِ الْدَّهْرِ مِنْ أَهْلِ الْخَاصَّهِ. وَ إِنَّمَا عِمَادُالدِّيْنِ وَ جِمَاعُ الْمُسْلِمِيْن وَالْعُدَّةُ للْأَعْدَاءِ الْعَامَّةُ مِنَ الْأُمَّةِ؛ فَلْيَكُنْ صَغْوُكَ لَهُمْ، وَ مَيْلُكَ مَعَهُمْ.

“Ni jedan od podanika zapovjedniku nije teži od odličnika u ugodnostima životnim, nekorisniji u nevolji, puniji mržnje spram postupanja pravična, odvratniji u traženju naklonosti, manje zahvalan u vrijeme davanja, manje prijemljiv za razloge u vrijeme odbijanja i slabiji u trpljenju u vrijeme neugodnosti životnih. Obični ljudi Zajednice stup su vjere, snaga muslimana i odbrana od neprijatelja. Neka zato naklonost i težnja tvoja budu prema njima.”[12]

Kako je samo dobro opisao hazreti Ali elitu, odnosno sloj privilegiranih koji su bez razloga omiljeni u društvu. Postoji hadis časnog Poslanika u kojem on kaže:

اِسْتَووا تَسْتَوِ قُلُوبُكُمْ

“Budite jednaki i među vama neka ne bude razlika da bi vam se srca približila i bila bliska.”

To znači da među vama treba da vlada uravnoteženost, trebate biti na istoj razini i ne smije biti nesklada i diskriminacije kako bi vam se srca zbližila. Drugim riječima, ako u poslovima i Božijim blagodatima među vama bude razdvojenosti, i vaša će srca prirodno biti udaljena. Tada više nećete moći biti srcima i mislima bliski. Nećete se moći naći u istom safu. Sigurno ćete se naći u dva različita safa. Časni Kur'an kaže:

وَاعْتَصِمُواْ بِحَبْلِ اللّهِ جَمِيعًا وَ لاَ تَفَرَّقُواْ وَاذْكُرُواْ نِعْمَةَ اللّهِ عَلَيْكُمْ إِذْ كُنتُمْ أَعْدَاء فَأَلَّفَ بَيْنَ قُلُوبِكُمْ فَأَصْبَحْتُم بِنِعْمَتِهِ إِخْوَانًا وَكُنتُمْ عَلَىَ شَفَا حُفْرَةٍ مِّنَ النَّارِ فَأَنقَذَكُم مِّنْهَا كَذَلِكَ يُبَيِّنُ اللّهُ لَكُمْ آيَاتِهِ لَعَلَّكُمْ تَهْتَدُونَ

“Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na pravom putu istrajali.”[13]

Tema ovog ajeta, kao što se da primijetiti iz njegovog sadržaja, jeste jedinstvo koje islam daje ljudima.

 

Tajna uspjeha islama

Na prethodnom izlaganju sam rekao: da je, kojim slučajem, islam imao samo moralni aspekt i da je nastupao kao jedna moralna škola učenja koja se bavi samo iznošenjem prijedloga vezanih za moral, davanjem savjeta i moralnih prodika, a da ga se nije ticalo uređenje i organizacija društva, ne bi bilo moguće da izgradi novo ujedinjeno društvo čiji su članovi misaono i duhovno bliski i koje će promijeniti tok historije.

Nema sumnje da su uvjerenje i vjera uzroci međusobnog povezivanja ljudskih srca. Božiji Poslanik uspostavio je najveći faktor jedinstva, tj. jedinstvo u vjerovanju. Ljude je okupio pod zastavom tevhida, ali se nije zadovoljio samo podučavanjem načelima vjerovanja. Obratio je pažnju na prepreke i stvari suprotstavljene jedinstvu. Njih je uklonio. Otklonio je sve ono što udaljava ljudska srca i uništio sve ono što izaziva zlobu, zavist, osvetoljubivost, tj. otklonio je pravne diskriminacije. Naravno, kada se pojave neophodni uvjeti a nestanu prepreke, kada se javi vjerovanje a nestane diskriminacija, rezultat – što je u ovom slučaju jedinstvo, prisnost i sloga – sam će od sebe doći, za razliku od situacije kada postoje svi neophodni uvjeti ali i prepreke, ili su prepreke uklonjene ali i neophodni uvjeti.

Zato ne treba misliti da je islam ujedinio ljude samim tim što je uspostavio jedinstveno vjerovanje. Ne, već je pored toga uklonio sve prepreke, diskriminacije, raskole i razlike. Ako časni Kur'an kaže:

قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْاْ إِلَى كَلَمَةٍ سَوَاء بَيْنَنَا وَ بَيْنَكُمْ أَلاَّ نَعْبُدَ إِلاَّ اللّهَ وَ لاَ نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا

“Ti reci: ‘O sljedbenici Knjige! Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama: da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikoga ne pridružujemo’”, tj. dođite da se okupimo oko jednog uvjerenja koje je za sve dobro i koje je za sve istina i na taj način nam predlaže tevhid, neposredno poslije toga kaže:

وَ لاَ يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضاً أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللّهِ

“I da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!”[14], čime nam predlaže jednakost.

Časni Poslanik je na Oprosnom hadžu održao govor u kojem je rekao:

أَيّها النّاسُ إنَّ رَبَّكُمْ واحِدٌ وَ إنَّ اباكُمْ واحِدٌ. كُلُّكُمْ مِنْ آدَمَ وَ آدَمُ مِنْ تُرابٍ. لا فَضْلَ لِعَرَبِىِّ عَلَى عَجَمِىٍّ إلّا بِالتَّقْوَى.

“O ljudi, zaista je vaš otac jedan, i vaši preci su isti. Svi ste vi od Adema, a Adem je od ilovače. Nema prednost Arap nad nearapom osim po bogosvjesnosti.”

Potom je upitao:

الا هَلْ بَلَّغْتُ؟

“Da li sam vam dostavio poruku?”

قالُوا نَعَمْ

“Rekoše: da.”

Na to je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao:

فَلْيُبَلِّغِ الشّاهِدُ الْغائِبَ

“Pa neka prisutni prenesu poruku odsutnima.”[15]

To znači da i ova generacija treba prenijeti budućim, i tako iz generacije u generaciju.

 

Utjecaj pravde na opće ponašanje

Iz navedenog se može shvatiti da pravda ostavlja utjecaj na ponašanje ljudi, jer kada utječe na razmišljanja, nužno će utjecati i na način djelovanja.

قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ عَلَى شَاكِلَتِهِ

“Ti reci: ‘Svako radi po nahođenju svome.’”[16]

To znači da svako djeluje u skladu s načinom razmišljanja i vjerovanja i u skladu sa stanjima duše. Izvor čovjekovih djela je u njegovoj duši.

Pored toga što nepravda, pravljenje razlike među ljudima, diskriminacija i osjećaj prevare i društvene lišenosti ima navedene učinke, samo siromaštvo i potreba prema drugima, bilo čime da su uzrokovani, bilo nepravdom ili nečim drugim, jedan su od uzroka grijeha. Situacija će biti gora ako se siromaštvo i potreba sjedine s osjećajem prevarenosti i lišenosti. Gore od toga će biti ako se sjedini s osjećajem žaljenja za luksuznim načinom života nekolicine ljudi. Tada će stalno govoriti:

 

Pravo da vam kažem gledat oku ne dam

Da mi rival pije, a ja da ga gledam.

 

Upravo ovo “ne mogu gledati” uzrok je krađa, uzimanja mita, pronevjere tuđih imetaka, brojnih grijeha, obmana i prevara u poslovima. Upravo iz tog razloga ljudi daju mito, kradu, varaju druge kako bi sebe približili nekoj skupini. Imam Ali, mir s njim, svom sinu Muhammedu, poznatom kao Ibn Hanefija, u vezi sa siromaštvom kaže:

يَا بُنَيَّ، إِنِّي أَخَافُ عَلَيْكَ الْفَقْرَ فَاسْتَعِذْ بِاللَّهِ مِنْهُ، فَإِنَّ الْفَقْرَ مَنْقَصَةٌ لِلدِّينِ! مَدْهَشَةٌ لِلْعَقْلِ، دَاعِيَةٌ لِلْمَقْتِ

“Sinak moj, bojim se da te siromaštvo ne pogodi. Traži, zato, zaštitu Božiju od tog jer je siromaštvo umanjenje za vjeru, pometnja za razum i pozivanje mržnji.”[17]

Šta znači to da siromaštvo dovodi do nedostatnosti vjere? Znači li to da je siromaštvo grijeh? Ne, siromaštvo nije grijeh, ali ono veoma brzo odvodi u grijeh ljude koji nemaju jako vjerovanje. Brojni su grijesi koji su proizišli iz siromaštva i potrebe. Zato časni Poslanik, s.a.v.a., kaže:

كادَ الْفَقْرُ اَنْ يَكُونَ كُفْراً

“Samo što siromaštvo ne postade nevjerstvo.”[18]

Siromaštvo čini dušu grešnom, a odlučnost slabašnom. Sljedeći učinak siromaštva spomenut u hadisu jeste da misli čini smetenim i zbrkanim. Razum i misli usljed potrebe, siromaštva i nedostatka sredstava za život gube svoju uravnoteženost. Čovjek tada više ne može dobro razmišljati i ispravno procjenjivati. Kao što nedaće i tragedije dovode do smetenosti misli, i siromaštvo na isti način djeluje na čovjeka.

 

Ispravno planiranje treba od srca radosnog tražiti

Kapital za spas će se prije svega u dovoljnosti skrasiti.

Jaka sablja iz mišića slabih ne dolazi

K'o što se u slomljenom srcu planiranje ispravno ne nalazi.

 

Naravno, opet postoje izuzeci koji nisu takvi. Događaji ne utječu na njih. Nedaće ih ne mogu pokolebati. Međutim, nisu svi takvi.

Sljedeći učinak koji se spominje u hadisu jeste to da siromaštvo uzrokuje prijekor, sputavanje i omalovažavanje ljudi. Kao rezultat javlja se stanje smetenosti, što izaziva komplekse u ljudima. Možda se ovom rečenicom želi reći da ćeš s ljudima biti u neprijateljskom odnosu i da ćeš ih proglasiti odgovornim za svoju nesreću.

Završit ću svoje izlaganje riječima jednog od najvećih ashaba Imama Alija, mir s njim, po imenu Sa‘sae ibn Suhane Abdi. Sa‘sae je bio veoma plemenit čovjek. Bio je jedan od bliskih prijatelja Zapovjednika vjernih. Imam Ali, mir s njim, sa svoje strane gajio je posebnu naklonost prema njemu. Bio je vješt govornik. Džahiz u El-bajānu we tabjīn opisuje ga kao čovjeka s velikom sposobnošću izražavanja i jakom logikom. On kaže:

لَهُ عَلىٍّ اسْتِنْطاقُ شَيْئٍ كُلِّ مِنْ أَدَلُّ وَ

“Najveći među dokazima je to što mu je Ali nalagao da drži govor.”

Dakle, hazreti Ali mu je ponekad nalagao da održi govor. On bi poslušao i u prisustvu Imama Alija bi držao govor. S‘as‘ate je u vezi s Imamom Alijem, mir s njim, rekao jednu kratku rečenicu na početku hilafeta, drugu kada je Imam pao u postelju usljed zadobijenog udarca sabljom te podroban govor o njemu nakon njegovog ukopa. Prvih dana hilafeta okrenuo se prema hazreti Aliju i rekao:

زَيَّنْتَ الخِلافَةَ وَ ما زانَتْکَ وَ رَفَعْتَها وَ ما رَفَعَتْکَ وَ لَهِيَ إلَيْکَ أَحْوَجُ مِنْ إلَيْها

“O Ali, ti si ukrasio hilafet, a nije on tebe ukrasio. Ti si njega izdigao, a ne on tebe. On ima veću potrebu prema tebi nego što ti imaš potrebu prema njemu.”[19]

Drugu rečenicu o hazreti Aliju rekao je nakon što je Imam zadobio udarac. Sa‘s‘ate je, kao i svi ostali bliski prijatelji Imama Alija, bio izuzetno potresen. Došao je ne bi li ga nekako posjetio. Ipak, nije mu se ukazala prilika. Putem čovjeka koji je ulazio u bolesničku sobu prenio je bol svoga srca i poruku ljubavi rekavši: “Prenesi moje selame mome gospodinu i reci mu da mu je Sa‘sa‘e rekao:

يَرْحَمُكَ اللهُ يا أمِيرَ الْمُؤْمِنْينَ حَيّاً وَ مَيِّتاً، فَلَقَدْ كانَ اللهُ فِى صَدْرِكَ عَظِيماً وَ لَقَدْ كُنْتَ بِذاتِ اللهِ عَلِيماً

‘Neka je milost Božija s tobom dok si živ i nakon smrti, o Zapovjedniče vjernih! Bog je u tvojom srcu bio veoma velik i ogroman. Ti si uistinu bio poznavalac Bīti Njegove.’”

S‘as‘atova poruka je stigla do Imama Alija na šta je on rekao: ”Prenesite mu od mene sljedeće:

وَ أنْتَ يَرْحَمُكَ اللهُ، فَلَقَدْ كُنْتَ خَفِيفَ الْمَؤونَةِ، كَثِيرَ الْمَعُونَةِ

‘Neka se i tebi Allah smiluje malo zahtijevan a puno požrtvovan i unosan.’”[20]

Treći govor o Imamu uputio je nakon njegovog ukopa. Blagoslovljeno tijelo Zapovjednika vjernih ukopano je noću. Iz određenih razloga, osim nekolicine bliskih ashaba, niko drugi nije prisustvovao dženazi. Jedan od onih koji su ga ispratili bio je Sa‘s‘ate. Čim je završio s ukopom stao je pored kabura. Jednu ruku je stavio na srce, a drugom rukom je zahvatio šaku zemlje i posuo je po glavi. Pritom je rekao:

بِابِى أنْتَ وَ اُمِّى يا أميرَ الْمُؤْمِنِينَ

“Oca svog i majku bih za te žrtvovao, o Zapovjedniče vjernih!”

هَنِيئاً لَكَ يا ابَا الْحَسَنِ

 

“Neka ti je prijatno i ugodno preseljenje, o Aba-l-Hasane!”

Zatim izgovara jednu rečenicu:

فَلَقَدْ طابَ مَوْلِدُكَ، وَ قَوِىَ صَبْرُكَ، وَ عَظُمَ جِهادُكَ، وَ رَبِحَتْ تِجارَتُكَ، وَ قَدِمْتَ عَلَى خالِقِكَ

Tvoje rođenje je bilo lijepo i čisto, strpljenje jako, zalaganje ogromno, trgovina unosna i ti si došao kod svoga Stvoritelja.

Sve dok ne izgovori sljedeće riječi:

فَأسْألُ اللهَ انْ يَمُنَّ عَلَيْنا بِاقْتِفائِنا اثَرَكَ، وَ الْعَمَلِ بِسِيرَتِكَ

“Pa tražim od Boga da nam podari uspješnost slijeđenja tebe!”

فَقَدْ نِلْتَ ما لَمْ يَنَلْهُ احَدٌ، وَ أدْرَكْتَ ما لَمْ يُدْرِكْهُ احَدٌ

“Dosegao si ono što niko doseći neće i spoznao si ono što niko spoznati neće.”

Na kraju opet ponavlja već kazane riječi:

هَنِيئاً لَكَ يا ابَا الْحَسَنِ

“Neka ti je prijatno i ugodno preseljenje!”

لَقَدْ شَرَّفَ اللهُ مَقامَكَ

“Bog je uistinu tvoj položaj učinio časnim.”

فَلا حَرَّمَنا اللهُ أجْرَكَ، وَ لا أضَلَنا بَعْدَكَ، فَوَاللهِ لَقَدْ كانَتْ حَياتُكَ مَفاتِحَ لِلْخَيْرِ، وَ مَغالِقَ لِلشَّرِّ

“Pa neka nam Bog ne uskrati nagradu do koje možemo doći putem tebe. Neka nas Bog ne odvede u zabludu poslije tebe. Tako mi Gospodara, uistinu je tvoj život bio manifestacija ključeva dobra i katanaca zla.”

وَ لَوْ أنَّ النّاسُ قَبِلُوا مِنْكَ لَأَ كَلُوا مِنْ فَوْقِهِمْ وَ مِنْ تَحْتِ أرْجُلِهِمْ وَ لكِنَّهُمْ آثَرُوا الدُّنْيا عَلَى الآخِرَةِ

“Da su te ljudi prihvatili i spoznali, izvirale bi im blagodati i s neba i sa zemlje. Međutim, oni su dali prednost Ovom svijetu nad Ahiretom.”

ثُمَّ بَكَى بُكاءً شَدِيداً، وَ أبْكَى كُلَّ مَنْ كانَ مَعَهُ

Potom je gorko zaplakao i rasplakao svakoga ko je bio prisutan.

 

 

 

[1] Staza rječitosti, govor 222.

[2] Menavi: Kenuzu-l-hakāeq, Bābe dāl.

[3] Staza rječitosti, izreka 131.

[4] Hūd, 117.

[5] Luqmān, 13.

[6] “Zaista sam poslat da upotpunim plemenite ćudi.” – Ihjāu’-l-ulūm, sv. 2, str. 249.

[7] An-Nadžm, 39.

[8] Ar-Ra'd, 11.

[9] Ibn Šahrašub: Menākib, sv. 1, str. 192.

[10] Staza rječitosti, pismo 45.

[11] ‘Awāliju-l-le’āli, sv. 1, str. 159.

[12] Staza rječitosti, uputa 53.

[13] Āli ‘Imrān, 103.

[14] Āli ‘Imrān, 64.

[15] Tuhafu-l-‘uqūl, str, 34.

[16] Al-Isrā’, 84.

[17] Staza rječitosti, izreka 329.

[18] Bihāru-l-anvār, sv. 72, str. 29.

[19] Ja‘kubi: Tārīh, sv. 2, str. 179.

[20] Bihāru-l-anvār, sv. 42, str. 234.