Govor o pravdi, diskriminaciji, jednakosti i razlikovanju

 

Govorit ćemo o pojmu pravde i jednakosti te dati pojašnjenja o razlikama između pravde i diskriminacije. Je li svaka vrsta različitosti koja postoji među članovima jednog društva u koliziji s pravdom i podrazumijeva li pravda neminovno da pojedinci međusobno nemaju nikakve prednosti? Ili, pak, pravda iziskuje da pojedinci međusobno nemaju onu prednost koja nije na mjestu i ne odobrava nedolične razlike i odvajanja? Ako se pod pravdom misli na drugo stajalište, onda se otvara još jedno pitanje koje glasi: Šta je mjerilo da kažemo da je nešto na mjestu ili nemjestu i da je dolično ili neprimjereno? Odnosno, na kakvim osnovama trebaju biti zasnovane prednosti i razlike da bi bile na mjestu i dolične a na kakvim da bi bile na nemjestu i neprimjerene?

 

Definicija pravde sa stajališta hazreti Alija

 

Na jednom od prethodnih izlaganja prenio sam govor hazreti Alija koji je izrekao kada je bio upitan o pravdi i darežljivosti. Pitanje je bilo je li bolja pravda ili darežljivost? Odgovor koji je Imam Ali ponudio tada jeste da je bolja pravda i pritom je naveo dva razloga: prvi, da pravda svaku stvar postavlja na svoje mjesto, a darežljivost izmješta stvari s njihovog mjesta. Imam Ali nije rekao da je pravda bolja od darežljivosti zato što sve ljude stavlja u istu ravan i isti red i ne pravi nikakvu razliku između njih. Zapravo, rekao je da je pravda bolja od darežljivosti zato što svaku stvar postavlja na svoje mjesto.

Mevlana Dželaluddin Rumi kaže:

 

Pravda je postavljanje svake blagodati na mjesto svoje,

Kao trska koja, gdje god da se stavi, vuče vodu.

Nepravda je postavljanje na nemjesto,

A to je samo izvor za nedaće.

Pravda je poput davanja vode stablima,

Nepravda je poput davanja vode trnju.

 

Prema tome, odgovor Imama Alija o pravdi i darežljivosti ne temelji se na tome da pravda podrazumijeva ukidanje svih razlika među ljudima, već se temelji na tome da pravda podrazumijeva uzimanje u obzir zasluga. Ovdje se, kao što sam već rekao, nameće drugo pitanje, a to je: šta je mjerilo zasluga i njihovog nepostojanja, kao i mjerilo bivanja nečega na mjestu ili nemjestu?

 

Društvo je poput živog tijela

 

Da bih odgovorio na navedeno, prvo ću napraviti uvod. Jedna od najboljih i najpotpunijih usporedbi je usporedba društva sa živim tijelom. Kao što je tijelo skup udova i organa i svaki dio ima zaduženje i posao, tako je i društvo je sačinjeno od grupe pojedinaca i svi poslovi koji su potrebni društvu dijele se među pojedincima i skupinama kroz zanimanja i zanate. Svaki dio tijela ima svoj položaj i razinu: jedan izdaje naredbu, a drugi je prima; jedan je zauzeo viši položaj u tijelu, a drugi niži. I za društvo vrijedi isto tako. Znači, u svakom društvu, ma kakav režim ili sistem da upravlja njime, postoji neka vrsta podjele poslova, zanimanja i dužnosti, čak neka vrsta klasifikacije, pri čemu jedan razmišlja i pravi planove, a drugi ih provodi, jedan izdaje naredbu, a drugi je prihvata, jedan zauzima visoko mjesto, a drugi nisko. To je neizbježno. Bilo kakvim ustrojstvom da se društvo uredi, ono će biti jedno posebno tijelo (organizam).

Tijelo ima zdrava i bolesna stanja. I društvo ima zdrava i bolesna stanja. Tijelo se rađa i razvija, slabi i umire. I društvo je takvo. Ako je tijelo zdravo, među članovima postoji suosjećanje. I ako je društvo zdravo i živo te ako ima zajednički duh, isto tako se ponaša. Ovaj iskaz i usporedba dolaze nam od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji kaže:

مَثَلُ الْمُؤْمِنِينَ فِى تَوادُدِهِمْ وَ تَراحُمِهِمْ كَمَثَلِ الْجَسَدِ اِذا اشْتَكَى بَعْضٌ تَداعَى لَهُ سائِرُ أعْضاءِ جَسَدِهِ بِالْحُمَّى وَ السَّهَرِ

“Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i osjećanjima je poput jednog tijela. Kada se razboli jedan njegov organ, cijelo tijelo se odazove s budnošću i žarom.”[1]

 

Kad jednom dio tijela bol osjeti,

Tad ostali ne mogu spokoj imati.

 

Ima još sličnosti i zajedničkih stvari između tijela i društva. Obično je tako da se prilikom poređenja dviju stvari mogu naći jedna, dvije, maksimalno tri zajedničke tačke. Ali kod ove usporedbe, tj. usporedbe društva s tijelom, ima više od deset zajedničkih tačaka. Možda se mogu navesti desetine takvih. Moguće je i da je ova usporedba iz aspekta sveobuhvatnosti bez premca.

Istovremeno, dok je ova usporedba, takoreći, potpuna, tijelo i društvo ipak nisu u svim aspektima jednaki. Postoje slučajevi u kojima se tijelo i društvo razlikuju. Da bismo objasnili pojam pravde, navest ćemo neke dijelove u kojima postoji razlika između tijela i društva.

 

Razlika između društva i živog tijela

 

Jedna od razlika između društva i tijela je ta što svaki dio tijela ima nepomično mjesto i jasan položaj. Dijelovi tijela ne mijenjaju mjesto, položaj i zanimanje, dok članovi društva nisu takvi. Naprimjer, svaki organ, bilo da se radi o oku, uhu, ruci, nozi, jedan je organ, ima nepomičan i postojan položaj i jednu zadaću. Oko je uvijek oko, a uho uvijek uho. Posao očiju je uvijek gledanje, a ušiju slušanje. Isto tako, ruke su uvijek ruke, a noge su noge. Nema nikakve mogućnosti da, recimo, uho može, usljed toga što se izrazilo da je dostojno, zauzeti položaj oka ili da oko, zato što nije na najbolji način obavljalo svoje dužnosti, bude spušteno sa svog položaja na niži položaj i bude postavljeno na mjesto uha, ili da ruka postane noga ili noga ruka. Svi ostali organi su takvi, počevši od srca, mozga, pluća, jetre, bubrega, želuca, crijeva… Svaki organ ima stabilan i nepomičan položaj i stvoren je da obavlja jednu zadaću, a ne više njih. Osim te jedne zadaće oni ne mogu obavljati ni jednu drugu.

A kako se ponašaju dijelovi tijela zvanog društvo? Jesu li i ljudi isti kao organi? Svaka osoba i svaka skupina ima samo i isključivo jedno nepomično mjesto u društvu? Stvoreni su samo za jedan posao i od njih se ne može više očekivati? Kao što je jasna i zna se zadaća oka, uha, ruke, noge, srca, mozga, pluća, bubrega i jetre, jasna je i zadaća pojedinaca i grupa? Pojedinci iz svake struke trebaju se posvetiti određenom zanimanju koje ima veze s tom strukom i ne mogu ili nemaju pravo ulaziti u drugu struku i drugo zanimanje? Ili nije tako?

Sasvim je jasno da nije tako, jer ni jedan organ i ni jedan dio tijela nema od sebe razum, volju, procjenu, neovisnost, slobodu odabira i posebni ukus. Potčinjeni su onom duhu koji vlada tijelom i u potpunosti odražavaju onaj ajet koji kaže:

لا يَعْصُونَ اللَّهَ مَا أَمَرَهُمْ

“… koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati.”[2]

Međutim, pojedinci u odnosu na zajednicu nisu takvi. Tačno je da zajednica ima i duh i život, ali društveni duh ne obuhvata i ne vlada u toj mjeri nad dijelovima svog tijela, tj. pojedincima. Ni sami pojedinci nisu toliko potčinjeni društvenom duhu.

 

Čovjek je po svojoj prirodi naklonjen društvenom životu

 

Još od davnina filozofi su rekli da je čovjek po prirodi društveno biće. Poslije su drugi filozofi pojasnili ovu rečenicu i razmotrili šta se misli pod tim da je čovjek društven po prirodi i po svojoj biti. Ako se pod ovim misli da se čovjek razlikuje od biljaka i životinja te da se sve sposobnosti i talenti koji postoje u čovjeku i savršenstva svojstvena čovjeku ne mogu ostvariti osim u okrilju društvenog života, da se čovjekove životne potrebe mogu ispuniti samo društvenim načinom života, to je potpuno tačno. Međutim, ako se pod tim misli da je društveni život nešto što je instinktivno, prirodno, nužno i izvan okvira čovjekovog slobodnog odabira, kao što je to slučaj kod nekih životinja, poput pčele, termita, mrava, koji su zbog instinkta stvoreni da prisilno i same po sebi žive zajedno a njihove različite jedinke nužno žive društvenim životom i izvršavaju posebne, sebi svojstvene zadaće, gdje vlada pravilo da je dio tijela naspram duha tijela podređen i potčinjen, onda to nije ispravno tumačenje. Čovjekov društveni život nije takav. Ali ako se pod tim misli da čovjek bez zajednice i izoliran nije sposoban nastaviti život, tome još dodavši činjenicu da u čovjeku postoje potrebe i skriveni talenti, koji su u njega položeni stvaranjem i ne mogu se očitovati i doći u aktivno stanje, osim u okrilju društvenog života i upravo ga oni tjeraju i pozivaju na društveni život, to je sasvim ispravno tumačenje. Ali ovakvo tumačenje ne kosi se s relativnom neovisnošću razuma i volje pojedinca i mogućnošću njegovog slobodnog odabira. Prema tome, možemo reći da je čovjekov društveni život nagodben i s mogućnošću odabira. Čovjek bira za sebe društveni život, jer mu to nalažu razum i volja.

Jean-Jacques Rousseau (Žan Žak Ruso), veliki naučnik na polju društvenih nauka i mislilac osamnaestog stoljeća, napisao je knjigu pod nazivom Društveni ugovor koja se temelji upravo na ovom mišljenju da je čovjekov društveni život nagodben. Sporazumom i dogovorom došao je u postojanje, a nije nužan i instinktivan. Koliko god ovo Rusoovo mišljenje, koje negira u cjelini čovjekovu društvenost, nije prihvatljivo, ipak nemamo prigovor na to da i pojedinci igraju ulogu u tome. Sada nećemo govoriti o ovoj temi koja je filozofska, jedino želim ukazati na činjenicu da istovremeno dok postoji potpuna sličnost između društva i tijela, postoji i razlika, tako što svaki dio tijela ima postojano mjesto, jasan i nepromjenjiv položaj i tačno određenu utvrđenu dužnost i od nje ne odstupa. Svakom je određeno koji će dio biti, koji će položaj zauzimati i koje će pravo i koju dužnost imati, za razliku od članova društva koji nisu takvi. Dijelovi tijela imaju pravo samo na posebno članstvo na ono što jesu, ali članovi društva imaju pravo na svaku vrstu članstva i to se pravo određuje na osnovu aktivnosti i zasluga. Obaveze pojedinaca u pogledu toga koji će dio zajednice biti, koji će položaj i stepen zauzeti, koje će zanimanje odabrati i na koji će način služiti društvu nisu određene instinktivno i prirodno. Pojedinac u odnosu na društvo nema tačno utvrđen položaj. Polje djelovanja pojedinca je prostrano. Pred njim je otvoren prostor. Nije ograničen na jednu posebnu zadaću. Pravo izbora, sloboda, sklonosti, a kao rezultat toga položaji i zanimanja, promjenjivi su i zamjenjivi. Dijelovi tijela društva zamjenjuju mjesta. Zakon stvaranja nikome nije propisao: ti svakako trebaš biti taj i taj dio, na tom i tom položaju, do te i te granice, obavljati tu i tu dužnost. Zakon stvaranja nije propisao: ti trebaš biti učitelj, neko drugi građevinar, neko treći stolar, sljedeći trgovac, zemljoradnik, liječnik, farmaceut, elektroinžinjer, arhitekt… kao što je propisano za oči, uši, jezik, ruke, noge šta trebaju biti.

Ukratko rečeno, u tijelu je na prirodan način načinjena podjela poslova, prirodno je napravljena gradacija i prirodno su svima određena mjesta. Taj se posao u društvu treba obaviti posredstvom čovjeka. Ljudi sami među sobom trebaju podijeliti i klasificirati poslove. Polje djelovanja dovoljno je prostrano za sve. Svi su oni ljudi, svi imaju razum, svi imaju volju i slobodu odabira, svi žele biti uvaženi kao ličnosti.

Ovdje se postavljaju sljedeća pitanja: Kako će ljudi međusobno podijeliti poslove? Na temelju čega će se obaviti preuzimanje dužnosti koje neupitno podrazumijeva gornje i potčinjenje, uzdignute i spuštene? Na osnovu kakvih mjerila treba određivati položaj ljudi u društvu? Kojim putem čovjek treba prići kada je u pitanju podjela i klasifikacija poslova? Trebaju li se odgovorni određivati izvlačenjem imena iz šešira?!

Postoji samo jedan put, a to je da nema prinude i prisile. Svi trebaju biti slobodni, a životno polje treba poprimiti oblik takmičarskog polja, bolje reći takmičarskih polja da bi različiti ljudi imali pravo učešća u takmičenju. Svako u skladu sa svojim sklonostima i sposobnošću, u skladu sa svojim zaslugama i aktivnostima, treba preuzeti posao i odabrati zanimanje.

 

Borba za opstanak ili utrka za opstanak

 

Neki život porede s bojnim poljem. Kažu da je život borba za opstanak. Bolji i potpuniji izraz glasi da je život utrka za opstanak. Izraz “borba za opstanak” nosi u sebi značenje sukobljavanja i neprijateljstva. Život, kako to neki zamišljaju, nije ništa drugo do sukob i borba. Prvo načelo u čovjekovom životu jesu neprijateljstvo i netrpeljivost. Pomaganje i uvažavanje čovjeku se prisilno nameću posredstvom sukoba i borbe. O tome nećemo ovdje govoriti. Jedino ćemo reći da, načelno gledajući, nije tačno da je priroda života i neophodnost prirode života neprijateljstvo i sukob, ali je neophodnost prirode života utrka za opstanak. Život, ako želi biti postavljen na ispravnoj osovini, treba biti utemeljen na utrci za opstanak. Ono što je neophodno kod utrke jesu dvije stvari: prva je sloboda pojedinaca, a druga društveni red i disciplina koja će spriječiti nerede.

Ovo trebam pojasniti. Zamislite jedno sportsko takmičenje. Naprimjer, takmičenje u hrvanju, trčanju ili dizanju tegova. Kod takmičenja postoje medalje, nagrade, slava, ponos… Kome će pripasti ove nagrade? Pripast će onome ko ostvari bolji uspjeh na takmičenju. Nikome prvi dan po rođenju ne piše na čelu da samo on ima pravo stati na pobjedničko postolje i niko drugi, već se pravo na učešće daje svima. Svima se daje sloboda učešća. Među njima neki, zahvaljujući vježbi i zalaganju, odnose pobjedu. Drugi, usljed nedostatka prirodne nadarenosti ili zbog nedovoljne uvježbanosti i nedovoljnog zalaganja, bivaju lišeni ovih blagodati. Isto je i s učenicima i studentima koji cijelu godinu prisustvuju nastavi, uče i na kraju godine ih učitelj ili profesor ispituje i ocjenjuje. Neki učenici dobivaju prolazne ocjene, a neki ne zadovolje na ispitu. Neko od učenika dobiva dobru ocjenu, a neko izvrsnu i proglašava se najboljim učenikom. Ocjena je ona nagrada koja se daje svakome u skladu s veličinom njegovog uloženog truda, sposobnošću i aktivnošću.

S obzirom na to da se društvo razlikuje od tijela, da dužnosti pojedinaca stvaranjem i prinudno nisu definirane, te s obzirom da je Bog čovjeka stvorio slobodnog i podario mu moć odabira, da za njega nije odredio ograničenu dužnost, stalni i izvjesni položaj koji se ne može mijenjati i od kojeg se ne može odstupati, da je za njega predvidio prostrano polje djelovanja i aktivnosti, možemo zaključiti da je društvo mjesto utrke i da pojedinci odnošenjem pobjeda i iskazivanjem dostojnosti i sposobnosti te aktivnošću moraju ostvariti nagrade i steći prava. Ne želim reći da svi ljudi u pogledu sklonosti i sposobnosti jednako odgovaraju za sve poslove i djelatnosti. Bez sumnje, nadarenosti ljudi u ovom pogledu su različite. U svakome postoji posebna nadarenost i sklonost. Upravo zato svako u sebi vidi veće zanimanje prema jednim, a manje prema drugim radnjama. Ne možemo reći da svako od početka shvata i osjeća da je stvoren samo za jedan određeni posao, da posjeduje jedno stalno i nepromjenjivo mjesto, kao što je to slučaj s dijelovima tijela. Dakle, društvo, gledano iz svih aspekata, treba imati oblik slobodnog terena za natjecanje. Svima treba dati pravo učešća na tom takmičenju. Taj skup treba biti jako dobro uređen kako bi nagrade mogle pripasti osobama koje su u društvenoj utrci najviše zaslužne.

Svako takmičenje sastoji se od dvije stvari: jedna je disciplina u kojoj se takmiči, kao što je trčanje, hrvanje, dizanje tegova, a druga je nagrada koja se uručuje pobjedniku takmičenja. I u društvu koje predstavlja takmičarsko polje postoje ove dvije stvari. Jedna je disciplina u kojoj se takmiči, a druga je nagrada i sve ono što se uručuje učesnicima. Sada se postavlja pitanje koje su to stvari koje trebaju biti predmetom utrke i šta treba biti nagrada. I površnim pogledom na ovo pitanje čovjek će riješiti dilemu i dobiti odgovor na postavljeno pitanje. Što se tiče stvari koje su predmet natjecanja, to su stvari koje su korisne čovjeku i koje su u tijesnoj vezi s društvenim životom. Nadmetanje mora biti u stvarima koje su od koristi ljudima. Utrka u znanju i vrlinama, u bogobojaznosti i poštenju, u razumijevanju i shvatanju, u zalaganju, trudu i djelovanju, u radu, proizvodnji i pružanju usluga. Nagrade koje se daju pobjednicima ove utrke su plaće koje se dodjeljuju na osnovu količine urađenog posla i zasluga te uloženog truda. Ako smo shvatili da su plaće poput nagrada koje se daju takmičarima, poput ocjena koje se daju učenicima na ispitu, ako smo shvatili u čemu se takmičimo, na kojem se polju takmičari trebaju utrkivati, koje gradivo moraju dobro spremiti i dobiti dobru ocjenu, ako shvatimo da se treba takmičiti u stvarima koje je vjera proglasila dobrim djelom, tada ćemo znati kome treba dati nagradu i dobru ocjenu, a kome ne, kome dati više, a kome manje.

Polje za natjecanje je polje obaveza i dužnosti. Plaće su upravo one koristi i ocjene koje u skladu s nadmetanjem na polju obaveza i dužnosti pripadaju trudbenicima.

Ako spoznamo načelo uzajamne povezanosti prava i dužnosti u islamu, ako pravilno shvatimo da, kada kažemo da je život utrka, to znači utrka izvršavanja obaveza i dužnosti, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi[3], i ako ispravno shvatimo da je rezultat i nagrada takmičenja upravo okorištavanje društvenim pravima, shvatit ćemo i najveće temelje društvenih prava prema islamu. Ovi temelji će nam poput upaljene svjetiljke biti vodič za sva pitanja i spasit će nas mnogih tmina i zabluda.

 

Pravednost ili jednakost

 

Iz rečenog nam postaje jasan pojam pravde i daju nam se odgovori na pitanja postavljena na početku: Šta je značenje pravde? Šta je značenje diskriminacije kao sušte suprotnosti pravde? Je li svaka razlika koja postoji u društvu među jedinkama u koliziji s pravdom i podrazumijeva li pravednost nužno apsolutnu jednakost ili, pak, pravda ne iziskuje apsolutnu jednakost već ponekad iziskuje da se prave razlike i daju prednosti nekim ljudima. Iziskuje li pravda da ne postoje diskriminacije i razlike koje su na nemjestu i nezaslužene? Ako je nužnost pravde ovo drugo, šta je onda mjerilo po kojem je nešto na mjestu, a nešto drugo na nemjestu?

Postalo nam je jasno da smisao pravde nije to da svi ljudi u svakom pogledu budu u jednoj ravni i na istoj poziciji. Društvo samo po sebi ima položaje i razine i u tom pogledu je poput tijela. Kada već postoje različiti položaji i razine, mora se napraviti selekcija i klasifikacija. Najkraći put ostvarenja toga je davanje slobode učesnicima i osiguravanje podobnog tla za natjecanje. Čim se krene u natjecanje, razlike će se javiti same po sebi, iz prostog razloga što nisu svi jednako talentirani i što nisu svi jednako aktivni. Neko će odskočiti naprijed, a drugi zaostati. Pravda zahtijeva da razlike koje, htjeli mi to ili ne, postoje u društvu, nastaju usljed različitih sposobnosti i zasluga. Pravda zahtijeva da svaki student koji učestvuje na ispitu do­­bije onu ocjenu koju je zaslužio. Nije pravda da se svim studentima da ista ocjena, jer će doći do diskriminacije, a diskriminacija je nepravda. Pravda zahtijeva da mjerilo razlikovanja budu sposobnost, vještina i spretnost. Pravda ne zahtijeva da se istim okom gleda na spretnog i nespretnog, da se ne pravi razlika između sposobnih i nesposobnih. Ovakva jednakost je sāma nepravda, a one razlike koje su utemeljene na zaslugama, sposobnostima, zalaganju i radu predstavljaju pravdu.

Pravda iziskuje jednakost u jednakim uvjetima. To znači da u nekom naučnom takmičenju ili takmičenju u borilačkim vještinama ne treba praviti razliku u stvarima koje se ne tiču sposobnosti, vještine ili spretnosti. Naprimjer, neko je crnac, a neko bijelac, neko je iz plemićke porodice, a neko je, pretpostavimo, sin siromaha, neko ima preporuku i “štelu”, a drugi nema, neko je blizak s učiteljem ili sudijom ili su, pak, rođaci, a drugi nije… Ono što ne smije biti mjerilo su ovakve stvari koje ne stoje u vezi sa spretnošću, sposobnošću, aktivnošću i zalaganjem pojedinca. Ako previdimo ove stvari i svima damo istu ocjenu, učinili smo nepravdu. Također, ako napravimo razliku i damo prednost nekima, ali mjerilo nam budu prethodno navedene stvari, opet smo učinili nepravdu.

U ovome se ogleda razlika kada kažemo da je nešto na svom mjestu a nešto drugo da nije, i razlika između dopuštenih i nedopuštenih diskriminacija. Ovo je značenje onoga što je rečeno u definiciji pravde:

الْعَدالَةُ اِعْطاءُ كُلِّ ذِى حَقٍّ حَقَّهُ

“Pravda je to da se svakom posjedniku prava da njegovo pravo.”

Ovo je i značenje riječi Imama Alija, mir s njim, kada kaže:

الْعَدْلُ يَضَعُ الْاُمُورَ مَواضِعَها

“Pravda postavlja stvari na njihova mjesta.”[4]

Imam Ali ovdje nije rekao da pravda sve stavlja u istu ravan, na istu razinu i u isti red. Pravda je to da se u društvenim odnosima i na putu okorištavanja društvenim pravima osiguraju uvjeti poštenog natjecanja u odnosu na sve aspekte društvenog života i da se djeluje kao što bi se djelovalo na natjecanju. Smisao jednakosti, smisao gledanja svih istim očima i smisao uzimanja u obzir svih na jednak način podrazumijeva da se ne gleda na lične interese. U pogledu ličnih interesa svi trebaju biti jednaki. U pogledu klasnih interesa svi trebaju biti jednaki. Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže:

النّاسُ كَأسْنانِ الْمَشْطِ

“Ljudi su kao zupci na češlju.”[5]

To znači da su svi jednaki. Božiji Poslanik, s.a.v.a., također je rekao:

إِنَّ رَبَّكُمْ واحِدٌ وَإنَّ أباكُمْ واحِدُ، كَلُّكُمْ مِنْ آدَمَ وَ آدَمُ مِنْ تُرابٍ

“Zaista je vaš Gospodar Jedan i zaista je vaš otac jedan. Svi ste vi od Adema, a Adem je od ilovače.”[6]

Znači, ne smije postojati nikakav lični interes, diskriminacija, razlika i prednost ni na kojim osnovama, osim na osnovama vrline, bogosvjesnosti, djela i zasluga. Međutim, prednosti na osnovu vrlina, bogosvjesnosti i djela moraju postojati. Zbog toga je Poslanik u nastavku rekao:

وَ لا فَضْلَ عَرَبِىٍّ عَلى عَجَمِىٍّ إلّا بِالتَّقْوَى

“Nema nikakve prednosti Arap nad nearapom osim po bogosvjesnosti.”

Kur'an Časni istovremeno dok poništava odlike po boji, rasi, spolu i krvi kaže:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ وَأُنثَى وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا

“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali.”[7]

Odmah potom dodaje:

إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّهِ أَتْقَاكُم

“Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.”

Dakle, Časni Kur'an zvanično priznaje privilegije utemeljene na vrlinama.

Časni Kur'an kaže da nikako nisu jednaki neznalica i znalac, bogosvjestan i onaj koji ne posjeduje tu svijest.

أَمْ نَجْعَلُ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ كَالْمُفْسِدِينَ فِي الْأَرْضِ أَمْ نَجْعَلُ الْمُتَّقِينَ كَالْفُجَّارِ

“Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao s onima koji prave nered na zemlji, ili, zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s grešnicima?”[8]

Zar je moguće da u istu ravan svrstamo vjernike, dobročinitelje s onima koji siju nered, koji ruše i uništavaju? Zar možemo bogosvjesne staviti rame uz rame i u istu ravan s onima koji se povode za strastima i nefsanskim prohtjevima? Tako nalazimo da se u istom kontekstu u suri Zumer u devetom ajetu postavlja pitanje:

هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَالَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ إِنَّمَا يَتَذَكَّرُ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ

“Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!”

وَفَضَّلَ اللّهُ الْمُجَاهِدِينَ عَلَى الْقَاعِدِينَ أَجْرًا عَظِيمًا

“Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu.”[9]

أَهُمْ يَقْسِمُونَ رَحْمَةَ رَبِّكَ نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا وَرَحْمَتُ رَبِّكَ خَيْرٌ مِّمَّا يَجْمَعُونَ

“Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.”[10]

 

Različitosti ljudi u pogledu sposobnosti

Jedno od remek-djela stvaranja je prirodna različitost osoba, naročito uzevši u obzir činjenicu da upravo nad onim koji ima prirodnu prednost u jednom pogledu drugi ima prednost u drugom pogledu. Rezultat navedenog je stanje u kojem svi bivaju potčinjeni jedni drugima i imaju potrebu jedni prema drugima.

Napredna društva u svijetu nastoje uspostaviti pravdu i jednakost i koliko god da su u tome uspjeli, ipak se nisu mogli u ime pravde i jednakosti jednako odnositi prema sposobnim i nesposobnim, pametnim i glupim, aktivnim i bezvoljnim, karakternim i nekarakternim, povjerljivim i nepovjerljivim, onima koji su na usluzi drugima i onima koji varaju druge. Nije to jednakost, nije to pravda. Ovakvo nerazlikovanje je sāma nepravda i tlačenje.

 

Istinska jednakost

Jednakost je u tome da se svim ljudima osiguraju jednake mogućnosti, da se otvori polje za sve na jednak način. Da se stvore jednaki preduvjeti za sve kako bi svako ko ima ambiciju, ma gdje da se nalazi, bilo kojem staležu da pripada, u okrilju sposobnosti i djelovanja mogao ostvariti njemu dostojno savršenstvo. Ko se ne bude dovoljno zalagao, sam je sebi krivac. Ko bude davao sve od sebe, taj će i ubirati plodove.

Naprimjer, mogućnost stjecanja znanja mora biti omogućena svima. Svi moraju ići u školu. Mora postojati mogućnost visokog obrazovanja za sve. Ne bi trebalo biti tako da za jedne postoji mogućnost školovanja, a za druge ne postoji. Svima trebaju biti osigurane mogućnosti na jednak način. Naprimjer, djetetu nekog seljaka koji živi u nekoj zabiti – u kojem je skriven talent i ima sposobnosti da napreduje u znanju i u društvu – da budu osigurana sva sredstva kako bi moglo postepeno, korak po korak, savladati sve stepene dok ne dođe, naprimjer, do položaja eksperta na nekom polju nauke, a ako mu je društvena sposobnost dobra, možda i do položaja ministra.

Diskriminacija i pravljenje razlike koje nije dozvoljeno ogleda se u tome da u mogućnostima i uvjetima djelovanja svi ljudi ne budu jednaki, da za jednoga postoji mogućnost uzdizanja ljestvama napretka, a da za drugog ne postoji, da jedan bude osuđen da ostane na nižim razinama, a da drugi, unatoč svim nesposobnostima, bude posjednut na pročelje društva. Pjesnik Sa‘di Širazi kaže:

Kada smutnja u Damasku nastade

Svi se na sve strane razbježaše

Učenjaci koji se na selu rodiše

Do vezirstva kraljeva odoše

Sinovi vezira što pameti ne imaše

Na selo da prose se zaputiše.

Društvo ne bi trebalo biti tako uređeno da, samo kada dođe do nereda i kada se poremeti situacija, postane jasna vrijednost znanja i umjetnosti i da tada pametni ljudi rođeni na selu dođu do ministarskih položaja, a djeca maloumnih ministara idu prositi. Zapravo je pravedno i uravnoteženo društvo samo ono kojim vlada zakon jednakosti. Društvo koje, kao prvo, osigurava svima jednake mogućnosti a, kao drugo, postupa pravedno, tj. u praksi postupa s ljudima onako kako se obično postupa u jednom ispravnom naučnom ili borilačkom natjecanju. Također, društvo treba biti takvo da talentirana djeca sa sela mogu postati učena i nakon toga doći do položaja ministra. Uvijek bi trebalo biti takvo stanje da maloumni sinovi ministara zaostaju.

Društvo koje u skladu s Poslanikovim naredbama u pogledu mogućnosti treba da bude jednako za sve (kao zupci na češlju), a u pogledu stjecanja prednosti da bude u skladu s kur'anskim ajetima:

قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَ الَّذِينَ لا يَعْلَمُونَ

“Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?’”[11]

إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ

“Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji.”[12]

أَمْ نَجْعَلُ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ كَالْمُفْسِدِينَ فِي الأَرْضِ أَمْ نَجْعَلُ الْمُتَّقِينَ كَالْفُجَّارِ

“Zar da Mi postupamo s onima koji vjeruju i rade dobra djela kao s onima koji nered siju po Zemlji?! Zar da postupamo s bogobojaznima kao s razvratnicima?!”[13]

Zar na samom početku islama nije bilo tako? Zar nije bilo kao što ajet kaže:

وَنُرِيدُ أَن نَّمُنَّ عَلَى الَّذِينَ اسْتُضْعِفُوا فِي الأَرْضِ وَنَجْعَلَهُمْ أَئِمَّةً وَنَجْعَلَهُمُ الْوَارِثِينَ

“A Mi hoćemo blagodatima da obaspemo one koji su na Zemlji tlačeni, i da ih učinimo vođama, i da ih učinimo nasljednicima!”[14]

Zar na početku islama učene i bogobojazne sluge i njihovi sinovi, poput Abdullaha ibn Mes'uda, nisu postali dostojanstveni i uvaženi ljudi? Zar ličnosti koje su imale velika ovlaštenja, a nisu ih bile dostojne, kao što su Ebu Džehl, Ebu Sufjan, Velid ibn Mugire, nisu ponižene? Zar podanici i sluge snagom dostojnosti, bogobojaznosti i djela nisu postali vođe plemena, a nedostojni uglednici i pokvarenjaci svrgnuti?

 

Islamsko društvo bez staleža

Iako je islam sasvim sigurno društvena vjera koja smatra da društvo ima svoj identitet, smrt i život, sreću i nesreću, ono što ga unapređuje i ono što ga unazađuje, iako islam daje prednost interesima društva nad interesom pojedinca i ukida klasne privilegije, unatoč svemu tome islamski društveni poredak ne zanemaruje stvarna prava i prednosti ljudi. Ne smatra neznatnim pojedinca u pogledu njegove ličnosti u odnosu na društvo. Islam ne tvrdi, poput nekih svjetskih mislilaca, da pojedinac nije ništa, a da je društvo sve. Društvo posjeduje pravo, a ne pojedinac. Društvo je vlasnik, a ne pojedinac. Društvo ima autentičnost, a ne pojedinac.

Nema sumnje da islam vjeruje u osobna prava. Vjeruje u osobno vlasništvo. Vjeruje da pojedinac ima autentičnost i neovisnost. Ne smatra pravdom to da pojedinac potpuno bude uništen u društvu. Islam pravdom smatra to da uvijek trebaju biti osigurani potpuni uvjeti natjecanja, koje se odvija na polju rada, obaveze i vrlina, a zahvaljujući čemu se ljudima dodjeljuju osobna prava i prednosti.

Naravno, ono u što se ni u kojem slučaju ne može sumnjati jeste to da se islam oštro bori protiv davanja prednosti i pravljenja razlika koje ne dolaze od djela, bogobojaznosti, znanja i zalaganja na Božijem putu. Islam ne samo da se protiv toga bori putem svojih naredbi već je to bila i praksa predvodnika vjere.

Društvo bez klasa i staleža u islamu znači društvo bez diskriminacije. Znači, društvo u kojem umišljene prednosti nemaju pravovaljanost, a ne indiferentno društvo u kojem se prisilno previđaju čak i prednosti, zasluge i sposobnosti.

Čovjek iz Jemame je došao u Medinu i prigrlio islam. Njegov islam postao je dobar, a to znači da je naučio islamska učenja i odgojio se u tom duhu. Njegovo ime je bilo Džuvejbir. Bio je čovjek niskog rasta, neskladne građe, tamnoput, siromašan i potišten. Budući da nije imao nikoga u Medini, noću je spavao u džamiji i, ustvari, osim džamije nije imao druge kuće. Našao je prijatelje koji su bili kao i on, tj. našla se skupina muslimana koji su bili i siromašni i usamljeni. Po naredbi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., oni su privremeno spavali u džamiji. Međutim, s vremenom se njihov broj uvećavao. Od Svevišnjeg Boga došla je naredba da se džamija mora očistiti. Nije to mjesto za prenoćište; čak i vrata nekih kuća koja su bila okrenuta prema džamiji trebaju biti zatvorena. Sva vrata, osim vrata Alijeve i Fatimine kuće, trebaju se zatvoriti. Treba se prekinuti praksa ulaska u džamiju direktno iz kuća i ubuduće ulaziti u džamiju jedino na njena glavna vrata kako bi se očuvala svetost džamije. Poslanik je naredio da se ovoj skupini beskućnika i siromaha napravi nadstrešnica u nekom kutku. Nadstrešnica je napravljena i oni su živjeli pod njom. To se mjesto zvalo sofe, a oni su bili poznati kao ashabi sofe.

Džuvejbir je bio jedan od ashaba sofe. Božiji Poslanik, s.a.v.a., i muslimani obazrivo su se odnosili prema njima i pomagali im. Jedne prilike Božiji Poslanik, s.a.v.a., pogledao je u Džuvejbira i rekao: “Džuvejbire! Kako bi bilo dobro da se oženiš. Zadovoljio bi tjelesne potrebe, a i žena bi ti bila pomagač u ovosvjetskim i onosvjetskim poslovima.” On je na to rekao: “O Božiji Poslaniče, neće niko da se uda za mene. Nemam ni plemenito porijeklo, ni imetak, niti ljepotu. Koja će žena poželjeti da bude moja?” Božiji Poslanik, s.a.v.a., reče:

يا جُوَيْبِرُ إِنَّ اللّهَ قَدْ وَضَعَ بِالْاسْلامِ مَنْ كانَ فِى الْجاهِلِيَّةِ شَرِيفاً، وَ شَرَّفَ بِالْاسْلامِ مَنْ كانَ فِى الْجاهِلِيَّةِ وَضِيعاً، وَ أَعَزَّ بِالْاسْلامِ مَنْ كانَ فِى الْجاهِلِيَّةِ ذَلِيلاً

“O Džuvejbire, Allah je putem islama unizio položaj onoga ko je u džahilijetu uživao ugled, učinio uglednim onoga ko u džahilijetu nije imao položaj i učinio časnim onoga ko je u džahilijetu bio ponižen.”

Drugim riječima, ti Džuvejbire trebaš znati da je Bog putem islama promijenio vrijednosti. Podigao je cijenu mnogih stvari koja je u prošlosti bila niska i spustio cijenu mnogih stvari koja je u prošlosti bila visoka. Veliki broj ljudi je u neispravnom paganskom sistemu bio poštovan, pa je islam oborio njihov ugled, a veliki broj je u paganskom sistemu bio prezren i bezvrijedan, pa ih je islam uzdigao.

فَالنّاسُ الْيَوْمَ كُلُّهُمْ أَبْيَضُهُمْ وَ أَسْوَدُهُمْ وَ قُرَشِيُّهُمْ وَ عَرَبيُّهُمْ وَ عَجَمِيُّهُمْ مِنْ آدَمَ، وَ أَنَّ آدَمَ خَلَقَهُ اللّهُ مِنْ طِينٍ

“Danas su svi ljudi, i crnci i bijelci, i Kurejšije i Arapi i nearapi, od Adema, a Adema je Allah stvorio od ilovače.”

Danas se ljudi poznaju onakvim kakvi i jesu. Islam na sve ljude gleda istim očima, bilo da su bijelci ili crnci, Kurejšije ili nekurejšije, Arapi ili nearapi, svi su Ademovi sinovi, a Adem je stvoren od ilovače. O Džuvejbire! Najomiljeniji kod Boga je onaj koji je najposlušniji Njegovoj naredbi. Niko od muhadžira i ensarija koji su u svojim kućama i tu žive nemaju prednost nad tobom, osim po bogobojaznosti.

Potom je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Sad idi kod Zijad ibn Lubejda Ensarije. Reci mu da te poslao Božiji Poslanik kod njega da isprosiš njegovu kćerku Zulfu.”

Povinujući se Poslanikovoj naredbi Džuvejbir je otišao do Zijada ibn Lubejda. Zijad je bio jedan od uglednih i poštovanih ensarija i stanovnika Medine. Kada je Džuvejbir došao kod njega, u kući je bila nekolicina njegovih saplemenika. Zatražio je dozvolu za ulazak i nakon što mu je dozvoljeno, ušao je i sjeo. Okrenuo se prema Zijadu i rekao:

“Imam poruku od Božijeg Poslanika. Hoću li ti je nasamo saopćiti ili pred svima?”

Zijad reče: “Poslanikova poruka je razlog moga ponosa. Naravno da ćeš je reći pred svima.” “Božiji Poslanik me poslao da isprosim za sebe tvoju kćerku Zulfu. Šta ti kažeš? Reci da prenesem Poslaniku.”

Zijad je začuđeno upitao: “Poslanik te poslao u prošnju?!”

“Da, Poslanik me poslao. Ja ne pripisujem laž Poslaniku.”

Zijad na to reče: “Ali u našem običaju nije da dajemo kćerku za nekoga od enasarija ko nije na našem položaju. Ti idi, a ja ću sam posjetiti Poslanika.”

Džuvejbir je izišao van. S jedne strane, razmišljao je o onome što je Poslanik rekao, da je Bog putem islama ukinuo hvalisanje plemenom, porodicom i porijeklom, a, s druge strane, razmišljao je o riječima ovog čovjeka koji je rekao da nije u našem običaju da dajemo kćerke za one koji nama nisu ravni. U sebi je razmišljao o tome kako riječi ovog čovjeka protivrječe kur'anskom učenju. Dok je lagano išao, čulo se kako izgovara ovu rečenicu:

وَ اللّهِ ما بِهَذا نَزَلَ الْقُرْآنُ، وَ لا بِهَذا ظَهَرَتْ نُبَوَّةُ مُحَمَّدٍ

“Tako mi Boga, nije zbog ovog spušten Kur'an i nije zbog ovoga došlo Muhammedovo poslanstvo.”

Dok je Džuvejbir tako hodao i šaputao sa sobom, čula ga je Zulfa, Zijadova kćerka. Upitala je oca o čemu se radi. Zijad je ispričao sve onako kako se desilo, na šta će njemu kćerka: “Kunem se Bogom da Džuvejbir ne laže! Nemoj da uradiš nešto zbog čega bi se Džuvejbir vratio kod Poslanika s razočaravajućim odgovorom koji je čuo od tebe. Pošalji nekoga da vrati Džuvejbira.”

To su uradili i vratili su Džuvejbira u kuću. Zijad je lično otišao kod Poslanika i rekao: “Oca i majku bih žrtvovao za tebe! Džuvejbir mi je od tebe donio takvu i takvu poruku, ali mi nemamo običaj da dajemo naše kćerke, osim onima koji su na istom rangu i u istoj ravni s nama.”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., reče:

يا زِيادُ، جُوَيْبِرٌ مُؤْمِنٌ وَ الْمُؤْمِنُ كُفْوُ الْمُؤْمِنَةِ، وَ الْمُسْلِمُ كُفْوُ الْمُسْلِمَةِ

“O Zijade, Džuvejbir je vjernik i vjernik je na istoj razini s vjernicom, a musliman je na istoj razini s muslimankom.”[1]

To znači, o Zijade, nemoj s tim umišljotinama sprečavati kćerku da se uda.

Zijad se vratio i ispričao kćerki šta se desilo. Zulfa na to reče: “Ja trebam biti zadovoljna i s obzirom na to da ga je Poslanik poslao, ja sam zadovoljna.”

Zijad je uzeo Džuvejbira za ruku, odveo ga u svoje pleme i u skladu s Poslanikovim sunnetom dao je svoju kćerku ovom tamnoputom, siromašnom čovjeku. Budući da Džuvejbir nije imao kuću, Zijad mu je nabavio kuću sa svim potrepštinama. Svojoj kćerki je dao ruho i zajedno s ruhom poslao je u muževljevu kuću, a dva kompleta odjeće je poslao Džuvejbiru. Kada je Džuvejbir ušao u tako uređenu sobu za mladence, u sebi je osjetio stanje zadovoljstva i zahvalnosti Uzvišenom Gospodaru Koji mu je putem islama podario dostojanstvo. To stanje zahvalnosti Uzvišenom Gospodaru bilo je toliko jako da je otišao u ćošak sobe i do sabaha se obraćao Gospodaru i iskazivao hvalu. Odjedanput je shvatio da je svanulo. Tog dana je u znak zahvalnosti odlučio postiti. Tri dana je bio u stanju tog duhovnog ushićenja i radosti.

Malo po malo mladenkina porodica posumnjala je u potrebu tog čovjeka za ženom. Događaj su prenijeli Poslaniku. Božiji Poslanik, s.a.v.a., pozvao je Džuvejbira i pitao ga za ta dešavanja. On je odgovorio:

“O, Božiji Poslaniče! Kada sam ušao u prostranu kuću s tepihom, potpuno opremljenu, ugledao pred sobom lijepu djevojku i shvatio da sve to pripada meni, pomislio sam kako sam ja bio usamljen i siromašan čovjek u ovom gradu, a Bog me putem islama ovako počastio. Htio sam u znak zahvalnosti na svim ovim blagodatima tu noć provesti u ibadetu. Sutradan sam u znak zahvalnosti zapostio. Tri dana sam proveo tako da sam u znak zahvalnosti noću ibadetio, a danju postio. Naravno, poslije ovoga vratit ću se svojoj porodici.”

 

Poslanikova briga za uklanjanjem nejednakosti

Kada razmatramo metod časnog Poslanika, vidimo da je on posvećivao veliku pažnju i brigu tome da ukloni i uništi razlike koje su među ljudima postepeno prešle u naviku i nisu imale veze s onim što se zove nadmetanje u djelima i vrlinama i utrkivanje u dobru[2], već je to bila samo praksa koja je stvarala nejednakosti, koja je neke neprilično uzdizala u društvu, a nekima unižavala položaj. Naprimjer, Božiji Poslanik, s.a.v.a., vodio je računa i nastojao da se na skupovima sjedi ukrug te da skupovi nemaju mjesta koja će biti izdignuta. Nalagao je i naglašavao da, kada ulazite na skup, uvijek sjedate tamo gdje ima prazno mjesto. Nemojte jednu određenu tačku računati kao svoje mjesto i ne istrajavajte na tom mjestu. Ako bi sam došao na skup, ne bi mu bilo drago da ljudi ustaju pred njim, a ako bi ponekad ustajali, on bi ih sprečavao. Naređivao bi ljudima da mirno sjede. Nije dozvoljavao dok je na jahalici da neko pješke ide pored njega. Pješaka bi posjeo na jahalicu ili bi mu naložio da ide ispred ili iza njega. U svakom slučaju, ne bi bio spreman da pješak ide pored njega. Sjedao je na zemlju i sam je muzao koze.

 

Društveni aspekt vjerovjesničke prakse

Moguće je da sve ovo tumačimo kroz moralni aspekt kao njegovu skrušenost i poniznost. Nema sumnje da je Poslanik bio na najvišem stepenu skrušenosti i poniznosti. On ni na trenutak nije zanemarivao činjenicu da je rob Božiji. Uvijek je sebe naspram veličine Božije vidio kao slabašnog roba:

وَ لا يَمْلِكُونَ لِأَنفُسِهِمْ ضَرًّا وَ لا نَفْعًا وَ لا يَمْلِكُونَ مَوْتًا وَ لا حَيَاةً وَ لا نُشُورًا

“Koja nisu u stanju da od sebe neku štetu otklone ni da sebi kakvu korist pribave i koja nemaju moći da život oduzmu, da život daju i da ožive.”[3]

Koliko je ovakva osoba ponizna i ljubazna prema robovima Božijim. Historija časnog Poslanika prepuna je skrušenosti, poniznosti i ljubaznosti prema ljudima, robovanja i izražavanja malehnosti pred svojim Stvoriteljem. Žena se obratila Božijem Poslaniku, s.a.v.a., riječima:

“Kod tebe je sve dobro, samo imaš jednu mahanu, a to je da sebe ne uzdižeš. Ponašaš se sa sobom kao s robovima. Sjediš na zemlji.”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., na to reče:

أَىُّ عَبْدٍ أعْبَدُ مِنّى؟

“Ko je veći rob od mene?”[4]

Nema sumnje da Poslanikov ponizni i samounižavajući metod ima moralnu dimenziju i dimenziju skrušenosti. Međutim, kontekst ukazuje da je časni Poslanik mnogo obraćao pažnju i na društveni aspekt ovakvih postupaka. Imao je u vidu da upravo svi ti iskazi poštovanja, sve te titule, svi ti običaji koji se čine malim, stvaraju veliki zid među ljudima. Božiji Poslanik, s.a.v.a., znao je koliko te stvari utječu da se srca međusobno udaljavaju.

Upravo ove stvari stvaraju nered, više i niže položaje među ljudima. Upravo ove stvari koje na početku nemaju utemeljenje u zbilji i rezultat su iluzije, na koncu poprimaju objektivan i realan karakter. Prvo sjeme nedozvoljenih razlika siju upravo ovi pogrešni postupci i ove lažne titule.

Imali smo veoma bogobojaznog i pobožnog profesora. Vjerovao je da je u ovom stoljeću razračunavanjem sa zloupotrebom titula načinjen dobar pomak. Božiji Poslanik, s.a.v.a., pri jednom putovanju u pratnji ashaba na podne je odsjeo u nekoj kući. Imao je namjeru da se zakolje ovca i da se spremi ručak. Jedan od ashaba preuzeo je na sebe da zakolje ovcu, drugi da oguli kožu, treći da spremi meso. Poslanik je preuzeo na sebe da sakupi suharaka u pustinji.

Ashabi su na to rekli: “O, Božiji Poslaniče! Nemoj ti da se umaraš. Ti sjedi, a mi ćemo sa zadovoljstvom sami uraditi sve poslove. Mi nismo zadovoljni da se ti zamaraš.”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., reče: “Znam da ćete vi uraditi, ali,

إنَّ اللّهَ يَكْرَهُ مِنْ عَبْدِهِ أَنْ يَراهُ مُتَمَيِّزاً بَيْنَ أَصْحابِهِ

Allahu nije drago da vidi roba kako vjeruje da ima neku prednost nad svojim prijateljima.”

U Poslanikovoj praksi i praksi Imama Ehli-bejta mnogo je ovakvih priča koje nam daju do znanja da su oni nastojali ukloniti običaje koji se na početku čine malim, a zapravo su izvor neumjesnih razlika u pravima.

 

Rezime

Ukratko, smisao pravde i jednakosti je dokidanje nejednakosti, viših i nižih položaja i diskriminacija koje dolaze od tradicije, navike ili sile i nepravde, dok one razlike koje dolaze od sposobnosti, nadarenosti, djela, rada i zalaganja trebaju ostati sačuvane. Kao što teren na kojem se natječe treba biti jednak i ravan, tako i društvene mogućnosti trebaju biti osigurane svima na jednak način. Svima trebaju biti osigurani uvjeti da mogu učestvovati na društvenom natjecanju. Kada je u pitanju polje na kojem se natječu, tj. društvene mogućnosti, svi su jednaki i trebaju biti jednaki.

Međutim, kod natjecanja postoji još jedna stvar koja nije u vezi s poljem na kojem se natječe ili uvjetima natjecanja. Tiče se samih učesnika. Jedan je malo deblji, jedan malo mršaviji, jedan je ambiciozniji i vredniji, jedan duže vježba. Ove razlike utječu na rezultat natjecanja i ne trebaju se previdjeti. Trebaju se poštovati i, u krajnjem, one su te koje dovode do toga da neki odu naprijed, a drugi zaostanu.

S gledišta islama bilo bi dobro da se takve stvari, poput neravnina na terenu za natjecanje, isprave. Na kraju moram zaključiti da je ostalo dosta stvari na koje se nismo imali vremena osvrnuti, a o čemu ćemo govoriti drugom prilikom. Na sljedećem okupljanju kratko ćemo raspravljati o Božijem skrbništvu. Objasnit ćemo šta znači to kada kažemo da Boga trebamo smatrati Skrbnikom i kakva je povezanost ovog uvjerenja s pitanjem prava i obaveza o kojima smo raspravljali kroz ova nekolika okupljanja.

 

[1] Usūli Kāfi, sv. 5, str. 340-341.

[2] “…vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete!” – Al-Bakara, 148.

[3] Al-Furqān, 3.

[4] Makārimu-l-ahlāq, str. 16.

[1] Musned Ahmed, sv. 4, str. 270. (Isti hadis s malom razlikom.)

[2] At-Tahrīm, 6.

[3] An-Nadžm, 39.

[4] Staza rječitosti, izreka 446.

[5] Tuhafu-l-uqūl, str. 368.

[6] Tuhafu-l-uqūl, str. 34.

[7] Al-Hudžurāt, 13.

[8] Sād, 28.

[9] An-Nisā’, 95.

[10] Az-Zuhruf, 32.

[11] Az-Zumer, 9.

[12] Al-Hudžurāt, 13.

[13] Sād, 28.

[14] Al-Qasas, 5.