Potreba kao sredstvo približavanja Bogu

Potreba sama po sebi jeste mjesto za spuštanje Božije milosti. Uzvišeni Allah je plemenit i spušta Svoju milost na svakog, pa čak i na životinje i biljke, i to zbog njihove potrebe bez prethodnog traženja. Ovim govorom ne želimo zanijekati molbu i traženje, jer su to druga dvoja vrata za Božiju milost, pored same potrebe.

Kad ljudi ožedne, njihov Gospodar ih napoji, kad ogladne, On ih nahrani, a ukoliko su neodjeveni, On ih odjene.

A kad se razbolim, On me izliječi! ^[1]

To je tako čak i ukoliko ljudi ne znaju za Allaha te ukoliko ne znaju kako bi tražili i šta bi tražili.

“O Ti Koji daješ onom koji od Tebe traži, i Koji daješ i onom koji od Tebe ne traži, i Koji daješ čak i onom koji za Tebe ne zna, iz Svoje samilosti prema njemu i milosti!”^[2]

U šaputanju predvodnika pravovjernih Alija ibn Ebi Taliba, a.s., nailazimo na divan osvrt na ovu božansku crtu u prizivanju Božije milosti:

“Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Gospodar, a ja rob, pa hoće li se smilovati robu iko osim Gospodara? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Posjednik, a ja sam posjedovani, pa hoće li se smilovati posjedovanom iko osim Posjednika? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Moćni, a ja bijedni, pa hoće li se smilovati bijednom iko osim Moćnog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Stvoritelj, a ja sam stvoreni, pa hoće li se smilovati stvorenom iko osim Stvoritelja? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Veličanstven, a ja sam beznačajan, pa hoće li se smilovati beznačajnom iko osim Veličanstvenog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Snažni, a ja slabi, pa hoće li se slabom smilovati iko osim Snažnog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Bogati, a ja sam siromah, pa hoće li se siromahu smilovati iko osim Bogatog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Darivatelj, a ja sam prosjak, pa hoće li se smilovati prosjaku iko osim Darivatelja? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Živi, a ja mrtvi, pa hoće li se mrtvom smilovati iko osim Živog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Vječni, a ja prolazni, pa hoće li se prolaznom smilovati iko osim Vječnog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Trajni, a ja kratkotrajni, pa hoće li se kratkotrajnom smilovati iko osim Trajnog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Opskrbitelj a ja opskrbljeni, pa hoće li se opskrbljenom smilovati iko osim Opskrbitelja? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Darežljivi, a ja sam škrtac, pa hoće li se škrcu smilovati iko osim Darežljivog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Onaj Koji ozdravlja, a ja sam oboljeli, pa hoće li se oboljelom smilovati iko osim Ozdravitelja? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Veliki, a ja sam mali, pa hoće li se malom smilovati iko osim Velikog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Upućivač, a ja sam zalutali, pa hoće li se zalutalom smilovati iko osim Upućivača? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Onaj Koji prašta, a ja sam grješnik, pa hoće li se grješniku smilovati iko osim Onoga Koji prašta? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Pobjednik, a ja sam pobijeđeni, pa hoće li se pobijeđenom smilovati iko osim Pobjednika? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Gospodar, a ja sluga, pa hoće li se slugi smilovati iko osim Gospodara? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, Ti si Uzvišen, a ja ponizan, pa hoće li se poniznom smilovati iko osim Uzvišenog? Gospodaru moj, o moj Gospodaru, smiluj mi se milošću Svojom, i budi zadovoljan mnome Svojom darežljivošću, plemenitošću i dobrotom. O Posjedniče darežljivosti, dobročinstva, obilja i dobrostivosti!”^[3]

Imam, Vođa pravovjernih, u ovim prekrasnim riječima šaputanja umiljava se Allahu svojom potrebom i siromaštvom, smještajući čovjekovu potrebu i njegovo siromaštvo na mjesto prizivanja Božije milosti. Jer, stvorenje priziva milost Stvoritelja, dok bijedni priziva milost Veličanstvenog. Tako i slab priziva milost Jakog, siromah Bogatog, opskrbljivani Opskrbitelja, oboljeli Ozdravitelja, zalutali Upućivača, grješnik Onog Koji prašta, izgubljeni Vodiča, pobijeđeni Pobjednika.

Ovo bi bili božanski zakoni u svijetu, a božanski zakoni se ne mijenjaju. Pa kad god se nađe potreba i ovisnost, s njima ide i Božija milost i dobrota. Kao što se voda spušta u niske predjele, na isti način Allah spušta milost na mjesta potrebe. To je zato što je On – neka je Slavljen i Hvaljen! – plemenit i darežljiv, te zato što pazi na mjesta potrebe i za njih izdvaja Svoju milost.

Imam Zejnul-Abidin, a.s., u dovi Eshar, koju od njega prenosi Ebu Hamza Sumali, kaže: “Daj mi zbog mog siromaštva, i smiluj mi se zbog moje slabosti!” Tako on od svog siromaštva i slabosti čini sredstvo za približavanje Božijoj milosti.

Svakako da ovaj govor ne možemo posmatrati općenito niti možemo putem jednog činioca tražiti Božiju milost, jer postoje i mnogi drugi činioci koji uzrokuju da se spusti Božija milost, kao što, istovremeno, postoje i prepreke te zastori koji sprečavaju da se ona spusti. Usto, postoji i ono što se u Božijim zakonima naziva činiocem kušnje.

Zato, kad kažemo da potreba i ovisnost spuštaju Božiju milost, onda ovaj govor treba posmatrati u okvirima sveopćeg Božijeg poretka, a to je svakako široko polje spoznaje u koje ne želimo sad zalaziti. Nadati se da će mi Allah dati priliku da pojasnim i ovu činjenicu, jer ona zaslužuje šire pojašnjenje.

U Kur'anu Časnom nailazimo na primjere u kojima se izlaže potreba i siromaštvo radi prizivanja Božije milosti, kao i radi prizivanja Allahovog odaziva. Potreba ima svoj odaziv, baš kao što i dova i traženje imaju svoj. Iznošenje potrebe jedna je vrsta dove. Ove primjere Kur'an navodi prenoseći riječi Božijih dobrih robova:

1) Jedan od takvih primjera jeste i primjer dobrog Božijeg roba Ejjuba, a.s., koji je bio iskušan i koji je obolio, pa je zavapio Allahu u jeku kušnje i muke:

I Ejjubu se, kad je Gospodaru svom zavapio: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!” – odazvasmo, i nevolju koja ga je morila otklonismo, i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu, i uz njih još toliko, i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju! ^[4]

U ovom stavku Kur'ana, u kojem Kur'an govori jezikom ovog dobrog čovjeka koji je bio stavljen na kušnju, nema neke posebne dove, pa ipak Allah kaže: Mi mu se odazvasmo, i nevolju koja ga je morila otklonismo^[5], kao da Kur'an želi reći da je i samo iznošenje potrebe i siromaštva Allahu jedna vrsta dove.

2) Dobri Božiji rob Zun-Nun (Junus, a.s.) iznosi svoju ovisnost i potrebu Allahu, kao i svoje nasilje prema samom sebi, dok boravi u utrobi velike ribe u moru:

I Zun-Nunu se, kad srdit ode i kad pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: “Nema boga osim Tebe, Hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” – odazvasmo, i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike!^[6]

Ovdje, dakle, Allahov odaziv nije došao na traženje, već na potrebu. Zun-Nun, a.s., dobri Božiji rob, nije rekao ništa više od riječi: Hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!, ali Allah mu se odazvao i iz nevolje ga izbavio: Odazvasmo mu se, i tegobe ga spasismo!

3) Susrest ćemo se u Kur'anu i s Božijim sagovornikom Musaom, sinom Imranovim, i s njegovim bratom Harunom, i to onda kad ih je Allah pozvao da prenesu Njegovu poruku faraonu:

Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao! “Gospodaru naš” – rekoše oni – “bojimo se da nas odmah ne stavi na muke ili da svaku mjeru zla prekorači!”^[7]

Oni nisu tražili od Allaha da ih zaštiti od faraona i njegove osionosti, i da im podari sigurnost koju su trebali. Allah je spomenuo samo njihovu slabost i strah od njegove sile, tlačenja i surovosti: “Gospodaru naš” – rekoše oni – “bojimo se da nas odmah ne stavi na muke ili da svaku mjeru zla prekorači!” Allah im se odazvao zbog njihove potrebe za zaštitom, pomaganjem i podrškom. Reče: “Ne bojte se, Ja sam s vama, čujem i vidim!”^[8]

4) Četvrti primjer jesu riječi dobrog roba Božijeg – poslanika Nuha, a.s., onda kad je pred Allaha iznio svoju potrebu da sina spasi potopa.

A Nuh je bio zamolio Gospodara svog i rekao je: “Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje zaista je istinito i Ti si od mudrih najmudriji!”^[9]

Ovakav način potražnje vrhunac je uljudnosti ovog dobrog Božijeg roba. On ovdje nije tražio spasenje sina, već je iznio svoju potrebu da sina spasi od potopa.

Imam, a.s. kaže:

“Zadovoljstvo Tvoje želja je moja, a da Te vidim, potreba je moja, kod Tebe lijek je za bolest moju, i izlječenje tegobe moje, i ublaženje boli moje, i otklanjanje nesreće moje!” Ovdje su potreba i ovisnost sredstvo.

Kako god, potreba i nužda povodi su spuštanja Božije milosti, pa čak i životinje i biljke prizivaju samom potrebom i ovisnošću spuštanje Božije milosti.

 

[1] Eš-Šu‘ara, 80.

[2] Mefatihu-l-džinan, Dove mjeseca redžeba.

[3] Mefatihu-l-džinan, djela iz Kufske džamije, munadžati Predvodnika pravovjernih, a.s.

[4] El-Enbija’, 83–84.

[5] El-Enbija’, 84.

[6] El-Enbija’, 87–88.

[7] Ta-ha, 43–45.

[8] Ta-ha, 46.

[9] Hud, 45.