Prednost islama u izgradnji čovjeka

Prednost islama u izgradnji čovjeka 

Naučne i praktične metode psihologije su u stanju da odgoje ljude samo kao osobe koje se oslanjaju na sebe, ali islamski odgojni programi, pored odgoja samopouzdanja, odgajaju vjernike koji se oslanjaju na Boga. Ovo je samo po sebi najveća prednost islama kao škole duhovnog odgoja u odnosu na sve druge odgojne škole svijeta.

Bez sumnje, svi Božiji poslanici bili su ljudi snažne volje i jakog samopouzdanja, ali osnovni izvor njihove začudne duhovne snage i energije jeste oslanjanje na Boga.

Musa ibn Imran, a.s., nikada ne bi savladao moćnog Faraona i nikada ne bi smogao snage da svrgne nasilničku faraonsku vlast isključivo pomoću snage samopouzdanja. Oslanjanje na neograničenu Božiju moć učinilo ga je tako snažnim i moćnim. Muhammed, s.a.v.a., posjedovao je najsnažniju duhovnu ličnost i psihičku samostalnost, ali moć koja je Poslaniku, s.a.v.a., dala snagu u onom nesigurnom i zlom okruženju, koja mu je u najtežim uvjetima osigurala ustrajnost i nadu, uprkos teškoćama, te na kraju pobjedu – bilo je oslanjanje na Allaha.

Uzvišeni Bog u Kur’anu Časnom jednom kratkom rečenicom objašnjava program djelovanja Poslanika, s.a.v.a., koji je bio tajna njegovog uspjeha i napretka:

I dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha.[1]

U ovoj kratkoj rečenici naglašava se dužnost Božijeg poslanika u odnosu prema ljudima, prema njemu samom i prema Uzvišenom Bogu. Časni prvak islama je po Božijoj zapovijedi bio obavezan da se u društvenim i vojnim poslovima savjetuje sa ljudima i da razmjenom mišljenja odredi put napredovanja muslimana. U islamu je pokuđeno biti parazit ili na teretu drugom te oslanjati se na druge, ali je zato poštivanje ličnosti ljudi u različitim društvenim slojevima, učtivo ophođenje sa njima, kao i dogovaranje sa pametnima i mudrim pohvaljeno i preporučeno.

Prvak islama mora posjedovati odvažnost i odlučnost. Na putu izvršenja dužnosti treba lično djelovati, treba stajati čvrsto na svojim nogama i ne bojati se mogućih poteškoća. On čeličnom voljom treba da se suočava sa preprekama i otporima, a za takvo šta potrebno je da posjeduje samostalnost volje, odlučnost, postojanost i oslanjanje na sebe.

Časni Poslanik je, prema Božijoj zapovijedi, dužan da se, nakon dogovora sa ljudima i nakon donošenja čvrste odluke, osloni na svoga Gospodara, da iz riznice neograničene Božije moći traži pomoć te da svoju jaku volju ojača oslanjanjem na Boga.

Dogovaranje i razmjena mišljenja sa ljudima radi uspostave radnih planova, a također i samostalnost, odvažnost i odlučnost, kao i trud pri izvršenju radnih programa, ključni su činioci pobjede i uspjeha čovjeka.

Prva dva dijela ovog časnog ajeta tiču se upravo ovoga. Čak je i današnja nauka, s psihološkog stanovišta, potpuno svjesna ove dvije stvari. Ali ona nesalomljiva snaga i neugasivi plamen, koji su izvorište najveće psihološke moći i duševne sigurnosti jeste treća činjenica koja proističe iz ajeta – a to je oslanjanje na Boga. Oslanjanje na Boga je mnogo uzvišenije od oslanjanja na sebe i psihički uticaj tog oslanjanja mnogo puta je veći od snage oslanjanja na sebe.

U školama psihologije u svijetu najviša razina odgoja je usaditi u čovjeka osobinu oslanjanja na sebe, poslije čega nema nove razine. Ali islamska duhovna škola, oživljavanjem psihičke samostalnosti i oslanjanja na sebe, odgaja ljude oslonjene na Boga i njihovu snažnu psihičku moć jača nepresušnom Božijom snagom, a to je jedna od najvećih prednosti odgoja Kur’ana Časnog.

[1] Ali ‘Imran, 159.