Ograničena moć i dometi čovjeka

Ograničena moć i dometi čovjeka 

Cilj psihologa i odgojnih škola danas u svijetu jeste da ljude odgoje kao neovisne i samostalne ličnosti i spriječe ih da postanu paraziti. Nesumnjivo je da je ovakav odgoj vrijedan svake pažnje i hvale. Postepeni sjajni pozitivni učinci ovakvog odgoja postaju vidljivi u kasnijem životu. Međutim, ne treba zaboraviti da su tjelesne i duhovne snage svakog čovjeka ograničene te su, u skladu s tim, i njegova očekivanja i djelokrug aktivnosti suočeni sa ograničenjima.

Onaj ko ne vjeruje u Boga i odgojen je samo prema naučnim standardima aktivan je, vrijedan, ozbiljan i pun nade – oslanjajući se na samog sebe – sve dok se ne suoči sa životnim teškoćama. Ali kada se suoči sa nepremostivim poteškoćama i kada sva vrata prirodnih činilaca i uzroka nađe zatvorena, on u sebi počinje osjećati nemoć, očaj i beznadežnost i neminovno odustaje od djelovanja. U ovakvim okolnostima, oslanjanje na sebe ne može psihu spasiti od brige i strepnje, niti čovjeka ispuniti nadom.

Onaj koji vjeruje u Gospodara svjetova i koji se, uz vrijedno bogatstvo neovisnosti i samopouzdanja, oslanja na Uzvišenog Gospodara, nikada neće upasti u očaj i beznadežnost. On se stalno sjeća Boga te se koristi svim mogućim sredstvima i činiocima koje je Uzvišeni Bog stvorio i stavio njemu na raspolaganje.

Ni najmanju priliku za postizanje sreće ne pušta tek tako iz ruku. Onoga dana kada se suoči sa životnim “ćorsokakom” i kada sva uobičajena vrata pred njim budu zatvorena, on još uvijek ima nade. Jer nikada svoju dušu nije zatočio u granicama prirodnih uzroka te nikada nije zaboravio neograničenu i neuništivu Božiju moć, koja je iznad svih moći. Ovakav čovjek u najtežim trenucima i uvjetima traži pomoć od Boga i u njegovoj se duši svjetlo nade nikada ne gasi, jer je najveći činilac smiraja duše i snage volje oslanjanje na Boga.

A srca se, zaista, kad se Allah spomene smiruju![1]

[1] Er-Ra‘d, 28.