Oslobađanje od kompleksa

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj II
Share

Oslobađanje od kompleksa

 

Osobe koje pate od neizlječivih nedostataka i u sebi osjećaju poniženost trebaju u najvećoj mogućoj mjeri iskoristiti svoje ostale zdrave snage, pokazati punu ozbiljnost i zalaganje te ostvariti istaknuto mjesto u važnim naučnim i tehničkim granama za koje posjeduju potencijal, a potrebne su zajednici. Njihov uspjeh u nekoj oblasti nauke bez sumnje će im donijeti takav društveni ugled i poštovanje da će u društvu izgledati kao prijatni i privlačni ljudi, te će im to prekriti njihove tjelesne nedostatke i ljude odvratiti od usmjerenosti na nedostatke.

Bilo je mnogo osoba lišenih vida, sluha, govora ili nekog vitalnog organa, koje su zanemarile tjelesne nedostatke te su se sa ljubavlju i žarom usredotočile na učenje i postale ugledne u zajednici. Tako su mogle živjeti s ponosom i uzdignute glave. To su, dakle, oni koji su u okviru vlastitog dodatnog pregnuća bili u stanju izbaviti se iz osjećaja niže vrijednosti ili su, u najmanjem, uspjeli umanjiti unutrašnji psihološki pritisak.

Najgori pritisak za hendikepirane osobe je izrugivanje i ismijavanje koje trpe u svojoj okolini. Podbadanja, uvrede, cinične dosjetke, omalovažavanja – sve su to otrovne strijele koje probadaju njihova srca, pojačavaju u njima osjećaj niže vrijednosti i život čine gorkim i nepodnošljivim. Jedini način za sprečavanje ovih uvredljivih komentara i dobacivanja jeste masovno promicanje morala i moralnih normi u društvu.

U zemlji u kojoj ljudi imaju lijepe moralne osobine, u državi u kojoj ljudi usvajaju i izvršavaju svoje moralne dužnosti, neće se niko narugati niti podvrgnuti ismijavanju slijepog, nijemog ili paraliziranog čovjeka – te tako neće ni doći do produbljivanja rana hendikepiranih osoba. Čestiti ljudi, ako već nisu u stanju da ovim nesretnicima pomognu, barem im nikada neće dodavati so na ljutu ranu.

Po naučavanju islamske etike, vrijeđanje, stavljanje biljega i omalovažavanje je strogo zabranjeno i islamska ulema ljude vrlo ozbiljno upozorava da se klone takvih radnji. O tome govore posebne predaje, koje se tiču načina postupanja sa bolesnim ljudima, urođeno hendikepiranim i retardiranim osobama. Ako se te predaje budu primjenjivale, kao posljedica toga hendikepirane osobe uopće se neće osjećati poniženim i u njima se neće javljati osjećaj niže vrijednosti.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nemojte dugo gledati u unesrećene i gubave osobe, jer to kod njih izaziva tugu.”[1]

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Nemojte gledati u unesrećene i uskraćene osobe, jer to u njima izaziva tugu i nemir.”[2]

Imam Sadik, a.s., je kazao i sljedeće: “Omogućiti nagluhom da te čuje, bez sažaljenja i teškoće, predstavlja prijatnu sadaku.”[3]

Također se prenosi da je Imam Sadik, a.s., kazao: “Ko god se nađe sa unesrećenim i hendikepiranim, neka u sebi, ali tako da ga ovaj ne čuje, kaže: ‘Hvala Bogu kada me je stvorio zdravim i bez manjkavosti.’”[4]

Onaj ko je slijep i onaj ko boluje od lepre u svojoj nutrini osjećaju nelagodu i osjećaju se manje vrijednim. E sada, ukoliko se nađe neko ko dugo i prodorno motri u nepravilni i oboljeli organ ovog čovjeka, jasno je da će se njegovo neraspoloženje i osjećaj niže vrijednosti povećati. Isto tako, ukoliko neko usljed nagluhosti jedva čuje nečiji govor, on će se u svojoj nutrini osjećati manje vrijednim. Ako se neko tom nagluhom čovjeku obraća zgrčenog lica i s osjećajem srdžbe, nagluhi čovjek će se još gore osjećati. Ali kada mu se govornik obraća visokim tonom, prijatnog i nasmiješenog lica, to sigurno neće u njemu izazivati nelagodu i neraspoloženje, ili mu makar neće stavljati so na ranu. Imam Sadik, a.s., ovo djelo označava kao poželjnu sadaku.

 

[1] Biharu-l-envar, sv. 16., str. 122.

[2] Isto.

[3] Isto, str. 209.

[4] Vesail, sv. 3., str. 209.

  • 19 Juna, 2019