Scroll to top
Podijeli

Osloni se na djelo ne na želje


Autor teksta: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj II

5. Jula 2019.

Osloni se na djelo ne na želje

Cilj oslanjanja na sebe sagledan je u tome da se svaki čovjek na svome putu prema vlastitoj sreći treba oslanjati na svoje znanje, na svoj lijep moral, na trud i stalno nastojanje, a ne na neutemeljene želje i nade bez osnova. Jasnije rečeno, želje svakoga čovjeka potiču iz njegovih duševnih stanja, ali se pod “oslanjanjem na sebe” ne misli na oslanjanje na svoje neosnovane želje.

Oni koji umjesto znanja i morala, umjesto napora i truda, u svojoj svijesti uzgajaju nadanja i težnje i na platnu srca slikaju svoje bezgranične želje – to su ljudi slabog karaktera i bez ličnosti, koji nikada neće stići do sreće i savršenstva.

Ali, a.s., je savjetujući svoga sina Hasana, kazao: “Na tebi je da se čuvaš prohtjeva duše, zaista su oni blago glupaka.”[1]

Imam Ali je također kazao: “Pametan čovjek se oslanja na svoje djelo, a neznalica se oslanja na svoje želje.”[2]

Tokom minulih stoljeća one porodice koje su učenja islama dobro primjenjivale u odgojnom programu djece, te su svoju djecu odgojile u skladu sa zapovijedima Poslanika, s.a.v.a., postigle su sjajne učinke i zauzvrat su dobile dobru i dostojnu djecu. Kao primjer navodim historijski slučaj dva neovisna djeteta, koja su se oslanjala na sebe.

Abdul-Melik Mervan se naljutio na Ibada ibn Aslema Bekrija. Dao je zapovijed Hadždžadžu ibn Jusufu, upravitelju Iraka, da ga pogubi te da mu pošalje njegovu glavu u Damask. Hadždžadž, krvoločan i kamenog srca, pozvao je Ibada ibn Aslema radi izvršenja Abdul-Melikove zapovijedi te mu je saopćio zašto ga zove. Ibad se onespokojio i ražalostio. Zakleo je Hadždžadža da ga poštedi, te mu je kazao: “Ja se brinem i hranim 24 osobe, što žene, što djecu. Mojom smrću njihov život će biti upropašten.” Hadždžadž, čuvši ovaj govor, osjeti samilost te izda naredbu da dovedu svu tu njegovu porodicu. Kada se njih 24 okupi u upravnikovoj palači, kada im posta jasno na šta se odlučio Hadždžadž i kada su se osvjedočili u težak položaj svoga staratelja, osjetiše se nemoćno i poraženo. Ali, suprotno očekivanju, iz tog skupa plačnih i zapomažućih glasova, istupi prelijepa djevojčica da govori. Hadždžadž je upita: “U kakvom si ti srodstvu sa Ibadom?” Ona kaza: “Ja sam mu kćerka.” A potom sa potpunom sigurnošću i smirenošću reče: “Vladaru, saslušaj moje riječi” – i pročita sljedeće stihove:

O Hadždžadžu, ili budi velikodušan, te našeg

skrbnika poštedi, ili nas sa njim sve pobij.

O Hadždžadžu, ne budi sretan što njegovim ubistvom nanosiš

trajnu i nepodnošljivu nesreću brojnim članovima porodice njegove.

O Hadždžadžu, ne čini ono što će cijeli život jedne

porodice učiniti nesretnim, jadnim i čemernim.[3]

Čvrst i učinkovit govor jedne djevojčice sa izraženom ličnošću i karakterom, ugrijao je Hadždžadžovo kameno srce i on se rasplaka, tako da je odustao od Ibadovog smaknuća i zbog njega se dopisivao sa halifom Abdul-Melikom te ga je napokon i halifa pomilovao.

U vrijeme kada je hilafet došao u ruke Omera ibn Abdul-Aziza počela su mu stizati izaslanstva iz raznih krajeva države, da mu čestitaju naimenovanje. Jedno od izaslanstava je bilo iz Hidžaza. U njemu je bilo i jedno dijete koje je ustalo da govori pred halifom. Halifa reče: “Neka riječ uzme neko stariji!” Dijete reče: “O muslimanski halifo, ako mjera valjanosti budu godine, onda u tvom okruženju ima osoba koje su dostojnije od tebe.” Halifa se iznenadi te mu dozvoli da govori. Dijete reče: “Došli smo iz dalekog grada. Naš dolazak nije ni zbog pohlepe, a ni iz straha. Pohlepu nemamo, zato što smo tvojom pravednošću osigurani. Živimo u našim domovima sigurni i bezbrižni. Mi se ne bojimo, jer smo sigurni od nasilja tvojih ruku. Naš dolazak ovdje je samo zbog zahvale i iskazivanja poštovanja tebi.” Omer ibn Abdul-Aziz reče djetetu: “Hajde me posavjetuj!”

Dijete reče: “O muslimanski halifo, neki ljudi su zbog Božije blagodarnosti i zbog veličanja od strane ljudi postali oholi. Boj se da takvo šta ne snađe i tebe te da to ne uzrokuje posrtaje u tvojoj vladavini.” Omer ibn Abdul-Aziz se jako obradova riječima ovog djeteta te upita za njegove godine. Rekoše da ima 12 godina.

 

[1] Nehdžu-l-belaga, Fejd, str. 922.

[2] Gureru-l-hikem, str. 43.

[3] El-Mustatref, sv. 1., str. 195.

Post a Comment