Postepeno usavršavanje
Postepeno usavršavanje
Dijete dok je u majčinoj utrobi, u potpunosti živi „na njen račun,“ na tom mjestu niti je samostalno niti ima svoju volju. Njegov život zavisi potpuno od majčinog života. Hrani se onim što jede majka te i u snazi i u slabosti slijedi majku. Nakon rođenja, ono se odvaja od majke i stiče samostalnost, ali je još uvijek, zbog nemoći, potrebno da određeno razdoblje živi poput parazita. Ono ne poznaje dobro ni zlo, ne može se braniti, a niti sebi kakvu korist priskrbiti. U hranjenju, održavanju čistoće, čuvanju od neprijatelja; jednom riječju, u svim životnim okolnostima, ono je stalno oslonjeno na majku i treba mu njena pomoć. Ali, u svojoj nutrini, dijete je spremno za usavršavanje i težnju ka samostalnosti. Ono korak po korak napreduje i postepeno ostvaruje snagu i neovisnost. Međutim, u djetetovom biću postoji neminovna suprotstavljenost. S jedne strane, zbog slabosti i nemoći koje osjeća u sebi, ono nema sigurnost u sebe i ne smatra se neovisnim. Treba mu neko jači, na koga će se osloniti i ko će ga podržavati, te je, kao takvo, prinuđeno da se pokorava njegovim zapovijedima i naredbama. S druge strane, ono po svojoj iskonskoj prirodi čezne za moći i veličinom, želi da bude neovisno, nastoji da stane na svoje noge te da se osloni na sebe i oslobodi poniženja i podređenosti. A ovo može postići samo ako stekne snagu i moć.
Razvoj i prirodno usavršavanje postepeno čine dijete sve jačim i snažnijim. Ljubav prema neovisnosti ga podstiče da se koristi stečenom snagom. Malo-pomalo, njegova urođena želja, odnosno težnja za neovisnošću prenosi se na njegovo cjelokupno djelovanje, te se tako dijete oslobađa poniženosti i prestaje biti “parazit”. Koliko se uveća njegova snaga, ono napravi isti toliki iskorak u smjeru svoje neovisnosti i raskida jednu kariku lanca oslanjanja na druge.
Za dijete nema većeg užitka od osjećaja posjedovanja moći i neovisnosti. Svakoga dana kada stekne veću snagu i sāmo uradi neko novo djelo ono postaje sretnije. Onda kada se njegovi nemoćni prstići pokrenu i uzmogne nešto u njima držati, postaje beskrajno radosno. Kada svojim prstićima uzme zvečku i počne njome zvečati, to doživljava kao veliku pobjedu. U trenutku kada se prvi put pokrene i stane na svoje noge, ono se nesvjesno nasmije i iz njegovih očiju izbija sreća i radost te cijelo njegovo lice biva nasmiješeno.
Bertrand Russell je kazao:
Onda kada dijete mogne svoje očice pomjeriti i motriti stvari, pogotovo stvari koje se njišu i ljuljaju na vjetru, ono uživa. U istom ovom prizoru dijete uživa slušajući kuckanje “tak-tak”. U početku je njegovo micanje prstićima samo refleks. Poslije, ono otkriva da ih može pokrenuti kada god poželi. To je upravo kao kada se imperator koji osniva kolonije raduje osvajanju nove zemlje. Postepeno, prsti izlaze, prestaju biti strani i postaju dio bića.
Ovo stanje se kod mog sinčića prvi put pojavilo kada je imao pet godina, i to kada je nakon nekoliko pokušaja uspio sa stola pomjeriti teško zvono i zazvoniti njime. Potom je pogledao u svakoga ko se nalazio okolo uz izraz koji je poticao iz njegovog ponosa.14
Nicanje zuba i sposobnost žvakanja hrane, početak govora, prvo ustajanje na noge, prohodavanje, trčanje i igranje – svaki od tih činova označava novu pobjedu koju dijete postepeno zadobija, i svaka ta pobjeda razlog je njegovog uživanja i njegove velike radosti.
Roditelji koji žele svoje dijete odgojiti kao neovisno i samostalno trebaju se koristiti ovim zakonom iskonske prirode, koji je Božijom zapoviješću položen u dijete, te trebaju svoj odgojni program uskladiti s dječijim težnjama po iskonskoj prirodi. Treba, uporedo sa razvojem prirodne neovisnosti, u njemu odgajati neovisnost i s velikom pažnjom spriječiti u njemu bilo koju vrstu nediscipline.
