Pretjerivanje u iskazivanju ljubavi

Autor: Muhamed Teki Felsefi
Izvor: Dijete, naslijeđe i odgoj II
Share

Pretjerivanje u iskazivanju ljubavi 

Ne misli nikako da će oni koje veseli ono što rade i kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili – nikako ne misli da će se kazne spasiti; njih čeka teška patnja.[1]

 

Jedan od razloga nastanka kompleksa niže vrijednosti jeste pretjerana ljubav prema djetetu. Djeca kojoj se više nego što je potrebno ukazuje ljubav i pažnja i na koncu postanu razmažena i samozadovoljna – kasnije u životu, posebno onda kada se suoče sa životnim nedaćama i poteškoćama, bivaju teško pogođena osjećajem niže vrijednosti. Postaju sklona nekim nepoćudnim djelima i u nekim trenucima upadaju u psihičke i mentalne krize, koje ih čak mogu dovesti do ludila ili samoubistva.

Kao što sam vam to ranije kazao, ljubav je dječijoj duši potrebna i neophodna kao što je hrana potrebna za jačanje tijela. Važnost i vrijednost tačnog određivanja količine i kvaliteta ljubavi, kao i njenog ispoljavanja nije ništa manje značajna od same ljubavi. Upravo kao što pomanjkanje hrane, pretjerano uzimanje hrane, zatrovanost hrane i slični činioci, svaki pojedinačno, imaju loš uticaj na tijelo, isto tako pomanjkanje ljubavi, pretjerana ljubav ili neprikladna ljubav, utiču negativno na psihu djeteta i dovode ga do stanovite nesreće.

Cilj ispravnog odgoja jeste u tome da se dijete pripremi za život protkan srećom. Sav život je borba sa teškoćama i nedaćama. U toku života čovjek se neprestano suočava sa padovima i usponima, uspjesima i neuspjesima, pobjedama i porazima. Stoga je dobar odgajatelj onaj koji može valjano odgojiti duh i tijelo djeteta da bi ono bilo spremno boriti se sa životnim teškoćama i nedaćama.

Upravo kao što se tijelo djeteta uravnotežuje i jača na temelju odgovarajućih doza i kvaliteta hrane, spavanja, kretanja i igre, da bi bilo u stanju oduprijeti se vrućini i hladnoći, žeđi, gladi i bolesti – isto tako i djetetova duša u okrilju duhovne čistote, moralnih podučavanja, uravnoteženosti u ljubavi, ljutnji i srdžbi, postaje jača i otpornija te se može oduprijeti životnim iskušenjima i oskudicama, neuspjesima i duševnim porazima.

Nasuprot ovome, roditelji djece koja uživaju pretjeranu ljubav bezuvjetno su im predani. Oni ispunjavaju sve dječije dobre i loše želje te na taj način od njih proizvode samozadovoljne tlačitelje, slabog duha i ranjive prirode. Njihova životna odlika postaje to da od djetinjstva do kraja života pred najmanjom grubošću i najmanjim neuspjehom postaju očajni i neraspoloženi. Ukratko, u životnim bitkama vrlo rano bivaju poraženi. Razmažena djeca cijelog života su nezadovoljna i podložna nečijem uticaju. Ona se, suočena sa običnim životnim teškoćama, u strahu povlače, a u težim iskušenjima pribjegavaju samoubistvu.

 

[1] Ali ‘Imran, 188.

  • 21 Juna, 2019