Proklinjanje

Proklinjanje

Po predajama, na dan Ašure, nakon Imamovog govora i upute, trojica su stali nasuprot imamu Husejnu, suprotstavljajući mu se i poričući istinu.

On ih je prokleo i njegova dova je odmah uslišana tako da su istog trena dvojica zadobili sramnu kaznu, a treći ubrzo nakon Ašure.

Prema Harazmijevoj predaji, kada imam Husejn nije vidio nikakav rezultat svog govora i kako su se ljudi spremili za napad na njega, podigao je glavu prema nebu i rekao:

“Bože moj, mi smo porodica Tvog Poslanika, njegovo potomstvo i bližnji njegovi. Slomi onoga ko čini nepravdu prema nama, ko prisvaja naše pravo. Doista, Ti sve čuješ i blizak si.”

Čuvši ovu Imamovu dovu Muhammed ibn Eš'as, koji je bio u prvom redu neprijateljske vojske, prišao je i rekao: “Kakva je to bliskost između tebe i Muhammeda?” Kada je Imam vidio ovako jasno poricanje i inat, ovako ga je prokleo:

“Bože, pokaži mi još danas njegovo poniženje i prezir.”

Ovo prokletsvo proizašlo iz ljubaznog i milostivog, ali istovremeno slomljenog srca i bilo je uslišeno pa se Eš'as domalo udaljio iz redova vojske radi prirodne potrebe. Kako se spustio u neko zavučeno mjesto, crni škorpion ga je ugrizao i on je u takvom stanju, otkrivenog stidnog mjesta, na mjestu umro.

Po predaji Belazurija ibn Esira i drugih, kada se neprijateljska vojska približila šatorima, čovjek po imenu Abdullah ibn Havze et-Temimi je prišao i glasno upitao Imamove, s.a., prijatelje: “Je li među vama Husejn?” Kako mu niko nije odgovorio, on je ponovio pitanje još dva puta i tada je jedan Imamov prijatelj, pokazujući na Imama, s.a., rekao: “Ovo je Husejn, šta želiš?” Abdulah ibn Havze se okrenuo prema Imamu, s.a., i rekao: “Donosim ti radosnu vijest: Ući ćeš u Vatru!”

Imam, s.a., je rekao:

“Slagao si, ja ću ići kod Gospodara koji prašta, plemenit je, kojem se pokorava, kod kojeg se zagovara. Ko si ti?” On je odgovorio da je Havzov sin pa je Imam, s.a., podigao ruke prema nebu i, u skladu sa značenjem imena njegovog oca, prokleo ga: “Bože, povuci ga prema Vatri.” Ibn Havze se rasrdio zbog toga i udarcem potjerao svog konja, koji je poskočio u mjestu pa je ovaj počeo padati s konja. Međutim, noga mu se zaglavila u uzengiju i konj je preplašen počeo bježati udarajući ga na sve strane sve dok nije stigao do kanala u kojem je bila zapaljena vatra i baš u njega je upalo Ibn Havezovo tijelo, tako da je on prije Ahiretske vatre doživio ubrzanu kaznu. Imam Husejn, s.a., je vidjevši taj prizor pao na sedždu u znak zahvalnosti.[1]

Ibn Esir u nastavku ovog događaja prenosi od Mesruka ibn Vaila el-Hadremija da je rekao:

“Ja sam bio zauzeo mjesto u prvom redu vojske kako bih prije došao do ratnog plijena, ali kada sam svojim očima vidio šta se desilo s Ibn Havzom, shvatio sam da ova porodica ima kod Gospodara posebno poštovanje. Zato sam se sklonio i odlučio da se ne borim protiv njih kako ne bih bio kažnjen vatrom.”

Belazuri prenosi da je na dan Ašure Abdullah ibn Husejn el-Addi, glasno rekao: “Husejne, vidiš li ovu vodu koja je blistava poput plavog neba? Tako mi Boga, nećemo dopustiti da stigne do tvog grla nijedna njena kap sve dok ne umreš od žeđi!”

Imam, s.a., ga je u odgovoru prokleo:

“Bože, ubij ga žeđu i nemoj mu nikada oprostiti.” Belazuri prenosi da je ovaj čovjek umro od žeđi upravo kako ga je Imam bio prokleo. Jedno vrijeme nakon Ašure, koliko god da je pio vodu, nije se mogao napiti sve dok nije umro.[2]

[1] Ensabu-l-enšaf, sv. 3, str. 191; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 4, str. 27; Mektelu-l-Husejn, sv. 1, str. 294; Tarihu Ibn Asakir, str. 256.

[2] Ensabu-l-enšaf, sv. 3, str. 181.