Promišljanje sa ciljem

Autor: MUHAMMED TAQI FALSAFI
Izvor: MLADI SA STANOVIŠTA RAZUMA I OSJEĆANJA
Share

Promišljanje sa ciljem

“Misaono iskustvo je iskustvo čiji pasivni, odnosno unutarnji element nadvladava aktivni, vanjski element. Takvo iskustvo nužno iziskuje pomno i precizno preispitivanje, raščlanjivanje, pronicljivost i predviđanje. Ovakvu vrstu iskustva, koje za posljedicu ima otkrivanje veza i odnosa i njihovih svojstava, možemo nazvati razmišljanjem. Prema tome, razmišljanje bi bilo svjesno nastojanje s ciljem otkrivanja određenih veza i odnosa između onoga što smo u stanju učiniti i posljedica koje proizilaze iz tog našeg djela.

Drugim riječima, razmišljanje je praćeno svrsishodnim djelovanjem. Razmišljanje počinje onda kada dijete odabere sebi neki cilj i kada očekuje i nada se, što će za posljedicu imati nastojanje da pređe iz jednog toka događaja i stvari u sljedeći. Ono nastoji da jednu stvar smatra znakom neke druge stvari i trudi se da uspostavi veze i odnose između stvari.

Svi uzvišeni oblici i načini razmišljanja zasnivaju se na istom ovom temelju. Najveća razmišljanja nisu ništa do pažljiva promatranja kojima se opažaju oni činioci koji utječu na tok budućih događaja. Mislilac budućnost procjenjuje na temelju trenutnog stanja, na temelju postojećeg toka predviđa daljnji tok.

Prema tome, ako budemo promatrali trenutne događaje, bez obraćanja pažnje na moguće razvijanje tih događaja u budućnosti, to znači da nismo razmišljali, kao ni ako svoj pogled usmjerimo prema prošlim događajima ne mareći za slijed događaja i njihove veze.”[1]

Iskustvo se stiče proučavanjem i analizom događaja i spoznajom njihovih uzroka, a događaji nastaju u međusobnom doticaju i sučeljavanju ljudi ili stvari. Prolazni svijet je poput posude u kojoj se dešavaju razni događaji. Jasno je da je osoba koja je duže živjela bila svjedokom većeg broja događaja. Ukoliko je ta osoba pomno i pažljivo promatrala i proučavala te događaje, nesumnjivo je stekla i više iskustva.

Zapovjednik pravovjernih, a.s., je rekao: “Vrijeme podučava korisnim iskustvima.”[2]

Iako adolescenti nisu proživjeli mnogo od svog života, lično nisu bili svjedoci velikog broja događaja i nisu u dovoljnoj mjeri okusili njihovu gorčinu i slast, oni mogu u cilju stjecanja iskustva i proučavanja događaja iskoristiti i događaje iz života drugih ljudi i historiju onog što se dogodilo njihovim prethodnicima pridodati svojim vlastitim životnim događajima i iskustvima te na taj način obezbijediti sebi dovoljan broj podataka i materijala za proučavanje i promisliti pojedinačno o svakom od njih, a potom zaključke i rezultate svega toga pohraniti u riznicu pamćenja, kao vlastito plodonosno životno iskustvo.

Sada ćemo kratko raspraviti sticanje iskustva adolescenata posredstvom historijskih događaja i iskustava drugih ljudi te događaja iz vlastitog života. Pozivamo mlade da obrate pažnju na nužnost pravilnog korištenja ova dva korisna i plodotvorna izvora života.

Čovjek, prirodno, od djetinjstva pa do starosti, voli slušati priče i pripovijesti. Ova prirodna težnja koju je Bog usadio u duše ljudi jedan je od temelja i stubova odgoja i obrazovanja. Stručni odgajatelji, imajući u vidu različite uzraste djece i mladih, mogu iskoristiti ovu prirodnu težnju i kroz poučne priče i prenošenje historijskih događaja u svojim učenicima posijati sjeme odgoja te na taj način pripremiti uvjete za razvoj razuma i moralnog odgoja.

“Razdoblje između dvanaeste i petnaeste godine je vrijeme korjenitih promjena. U ovom periodu djeca prelaze iz djetinjstva u doba mladalačkih godina. Tokom ovih promjena njihova ličnost postaje očitija, a istovremeno i mnogo složenija. Sa stanovišta nastavnika historije ovo novo razdoblje predstavlja izvor uznemirenosti, ali je i beskrajno sadržajno. Tokom njega učenici mogu lično savladati historiju i pripremiti svoj mozak za spoznaju koristi koju mogu dobiti od nje. Priče koje su slušali tokom djetinjstva i koje su bile izvor njihove silne radosti i želje, sada mogu poprimiti neka nova značenja i biti temelj značajnog umnog razvoja.

Sa stanovišta društva u kojem dijete živi, ovaj period je poseban period u kojem historija u osnovnoj školi postaje posebno značajan predmet za razvoj djeteta i uobličavanje korisnih članova društva.”[3]

“Historija bi trebala biti jedan od glavnih predmeta u svim zemljama svijeta za djecu između petnaeste i osamnaeste godine. Prvi korak nastavnika jeste da učini sve neophodno za dozrijevanje mozga njegovih učenika, kako bi se na taj način osnažila njihova snaga kritičkog promišljanja. Potrebno je učenike potaknuti da se navikavaju na precizno zapažanje i na to da pojave i događaje promatraju u skladu s njihovom suštinom, kao i na to da prema pitanjima i sadržajima koje istražuju posjeduju svoj vlastiti, nezavisni stav. To će uzrokovati da se prosuđivanje učenika razvije u razumskom i logičkom smislu, čineći ih sposobnim da svjedočanstva i obrazloženja odvagaju i provjere rešetom svoga uma, te odaberu one koji su istiniti i ispravni, nakon čega će ih povezati s drugim istinama. Na taj način će učenici, uz usvajanje istina i pojava, biti sposobni te pojave analizirati i tumačiti ih. Po prvi put predmet historiju neće učiti prosto i površno kako su je do tada učili i po prvi put suočit će se s temom spoznaje drugih i gledat će na stvari poput odraslih.”[4]

[1] Moqademeī bar felsefe-je amūzeš va parvareš, str. 108.

[2] Gureru-l-hikem, str. 17.

[3] Amūzeš-e tārīh, Entešārat-e UNESCO, str. 102.

[4] Isto, str. 110.

  • 30 Jula, 2019