Smiraj

Smiraj

Snaga vjerovanja je najmoćniji lijek za izlječenje briga. Oni koji vjeruju u Uzvišenog Boga i koji se u životnim plimama i osekama oslanjaju na Njega i neprestano traže pomoć od Njegove neograničene milosti, posjeduju jak duh i nesalomljivu psihu te tokom neugodnih životnih dešavanja ne padaju u očaj i izgubljenost.

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّـهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا فَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ

Zbilja, oni koji vele: “Naš Gospodar je Allah!” – i potom budu ustrajni, za njih straha nema, niti će se žalostiti!^[1]

 Vjernici u Boga ni u jednoj nesreći, ma koliko ona bila teška, nisu izgubljeni i ne osjećaju poniženost ni niskost zato što su oslonjeni na neograničenu snagu svoga Stvoritelja i Stvoritelja svijeta. Ko vjeruje u Allaha i ko Ga se stalno sjeća, on je u Njemu našao utočište, smirenog je srca i snažnog je duha i karaktera.

أَلَا بِذِكْرِ اللَّـهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ  

A srca se, doista, kad se Allah spomene smiruju!^[2]

Imam Sadik, a.s., čvrsto i pouzdano uže, odnosno vezu koja se spominju u Kur'anu, tumačio je kao vjeru u Jednog Boga Koji nema sudruga.^[3]

Upitao je prenosilac predaje Imama Sadika, a.s.: “Šta se podrazumijeva pod smirenošću i spokojnošću srca onih koje Uzvišeni obasjava svojom blagodarnošću i milošću?”

Odgovorio je: “To je vjerovanje.” “A šta je duh kojim Uzvišeni Bog ojačava muslimane.” Rekao je: “Vjerovanje.” “A šta je s bogobojaznošću?” “To je vjerovanje”, kazao je Imam Sadik, a.s.^[4]

U časnom Kur'anu nutarnja smirenost i psihička staloženost na različite načine se povezuju s vjerovanjem. Časni Poslanik i imami prepoznali su vjerovanje kao činilac spokoja. Vjera je ta moćna snaga i nepokolebljiva sila koja čini da srce, u kojem se ona nađe, neće nikada oboljeti od brige i stresa, i bit će otporno na sve događaje koji snalaze čovjeka.

William James, otac nove psihologije i profesor psihologije na Harvardu, kaže: Najdjelotvornije sredstvo za liječenje briga jeste upravo vjerovanje i religijsko uvjerenje. Vjera je jedna od onih snaga uz pomoć kojih čovjek živi, a njeno potpuno odsustvo označava čovjekov pad.^[5]

Pitanje duševne vrijednosti vjere i njenih očiglednih korisnih uticaja na srca vjernika jedno je od važnih poglavlja moderne psihologije u svijetu. Veliki broj psihologa se okoristio snagom vjere i kroz nju su se uspjeli izliječiti najveći duševni kompleksi mnogih bolesnika.

Današnji naučnici ističu da jedan značajan dio nutarnjih briga, psihičkih oboljenja i samoubistava potiče iz neposjedovanja vjere.

 U Americi se u prosjeku svakih 35 minuta dogodi po jedno samoubistvo, a svake dvije minute po jedna osoba doživi psihički poremećaj. A da su ove osobe imale udjela u smirenju koje osiguravaju vjerovanje i robovanje Bogu, društvo se moglo spasiti većine ovih ubistava i psihičkih oboljenja. Carl Jung, najčuveniji aktualni psiholog, u jednoj od svojih knjiga je napisao: “U posljednjih trideset godina obraćali su mi se ljudi iz cijelog civilizovanog svijeta. Izliječio sam na stotine pacijenata. Međutim, među svim izliječenim pacijentima, koji su u drugoj polovini života (iznad 35 godina), nisam našao niti jednog čija teškoća nije bila povezana i riješena njegovim prihvatanjem nekog životnog koncepta vjerovanja. Sa potpunom sigurnošću mogu kazati da je svako od njih obolio na svoj način onda kada je izgubio ono što sve žive vjere svakog vremena daju i naučavaju. Oni koji nisu ponovo pronašli svoja religijska uvjerenja, nisu se uistinu ni izliječili.”^[6]

U historiji ljudske civilizacije možemo naći najupečatljivije primjere čudnovatog uticaja vjerovanja kod Božijih poslanika. Svi bi oni u izuzetno teškim uvjetima, u nesigurnosti i zastrašujućem okruženju, započinjali svoju misiju. Pritom su bili u stalnoj neposrednoj smrtnoj opasnosti. Međutim, oni su bez i najmanje strepnje i brige nastavljali svoj poziv i svoju misiju, zato što su bez imalo kolebanja vjerovali u Boga i što su osjećali da su pod Njegovom stalnom zaštitom i milošću.

Istinski sljedbenici Poslanika, a.s., svoj nauk o mentalnom i duševnom miru naučili su od svojih velikih učitelja. Oni su u sjeni vjere u Boga toliko ojačali da pred životnim poteškoćama nisu malaksavali te nisu padali u očaj i paniku ni u ratu ni u miru, ni u siromaštvu ni u bogatstvu, ni u smrti ni u bolesti. Ukratko, u svim trenucima jednostavno su bili okrenuti Bogu i nadali su se Njegovoj milosti.

Za primjer vam navodim anegdotu sa jednom muslimankom. Dvije osobe nađoše se na najvažnijem putovanju u vreloj pustari Hidžaza. Bijahu se izgubile i kad su naišle na prvi šator, stadoše na ulaz i nazvaše selam. Iznutra je žena upitala: “Ko je?” Rekoše: “Zalutali smo!” Potom im je žena dala dozvolu da uđu. Reče: “Sjedite dok mi sin ne dođe da vas posluži.” Kako se vrijeme dolaska sina približavalo, žena je sve češće zadizala šatorsko krilo ne bi li ga ugledala. Najednom se smrkla. Ugledala je kako se šatoru približava njegova deva, ali sa drugim jahačem na njoj. Kad je ovaj što je došao na devi prišao blizu, uzviknuo je: “O Umul-Akil, neka ti se Bog smiluje u pogledu tvoga sina!” Žena upita: “A zar mi je sin mrtav!?” Ovaj odgovori: “Da, bio je blizu jednog bunara, deve su se uznemirile, i on je bačen u bunar.” Ona se uzdržala u svojoj nesreći, samo je rekla ovome što dođe s viješću: “Ti mi malo pripazi goste.” Ona je brzo dovela ovcu i dala mu da je zakolje. I tako se žena usred nesreće dala na pripremanje večere. Kad su objedovali, prišla je gostima: “Da li iko od vas zna učiti Kur'an?” Odgovoriše: “Da!” Reče “Zarad smirenja moga srca zbog izgubljenog sina proučite nekoliko ajeta!” Jedan od njih poče učiti Kur'an:

الَّذِينَ إِذَا أَصَابَتْهُم مُّصِيبَةٌ قَالُوا إِنَّا لِلَّـهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعُونَ … وَأُولَـٰئِكَ هُمُ الْمُهْتَدُونَ

One koji, kad ih nesreća kakva zadesi, govore: “Mi Allahu pripadamo i Mi se Njemu vraćamo!” …Takvi su na Stazi pravoj.^[7]

Sa velikim uzbuđenjem žena ga zakle: “Ovo što si proučio…, je li bilo iz Kur'ana?” On reče: “Da, tako mi Allaha, to je Kur'an!” Žena ustade, otklanja nekoliko rekata namaza i reče: “Bože moj, ja sam ispunila ono što si mi naredio (strpljivost u pogledu sina), a i Ti ispuni ono što si obećao!”

Izgovaranjem ove rečenice, uz jedno – ah! – završi tugovanje za svojim sinom.

Kakva to druga sila, osim vjere, može tako smiriti užareno majčino srce takvom brzinom i povratiti joj mir i spokoj duši? Šta to drugo, osim vjerskog žara, može ugasiti vrele panične plamenove majčina duha uzrokovane smrću sina?