Vjera i oživljavanje iskonske prirode

Vjera i oživljavanje iskonske prirode

Oživljavanje iskonske spoznaje bez sumnje predstavlja sredstvo djelovanja ostalih moralnih osobina. Oni ljudi koji istinski uzvjeruju u Boga i u čijim se nutrinama pobudi monoteistička savjest – oni će paziti na zov i govor svoje moralne savjesti, dosljedno će poštivati njene zapovijedi i sve će to smatrati Božijim nadahnućem i Božijom uputom ka sreći.

Bez obzira kojem uzrastu pripadali, ljudi se više pokreću osjećajima nego logikom. Prije će se opredijeliti da slijede teške životne zakone ako ih doživljavaju kao odraz Božije volje, a ne kao tek nametnutu slijepu silu. Iskustveno je dokazano da ljudi mnogo predanije slijede neku osobu nego neko nevidljivo načelo. Ukoliko ljudi prirodni zakon o očuvanju života, opstanku zajednice i uzdizanju duše prihvate kao Božiju volju, onda će to na njih ostvariti veći učinak i uticaj.^[1]

Ranije smo kazali kako nagoni i prirodne stvaralačke upute svijetu životinja predstavljaju njihov put napretka i usavršavanja – i sve to pod prinudom, tako da im ne treba dodatni jamac izvršenja. Za razliku od životinja, razumni čovjek je slobodno biće i predmet je njegovog izbora hoće li ili neće slijediti nutarnje Božije nadahnuće. Može ga slijediti i postati sretan, a može ga i ne slijediti i postati nesretan. Vjerovanje u Boga i oživljenje iskonske spoznaje jamci su izvršenja stvaralačkih uputa i moralnih osobina. Snaga vjere može čovjeka sačuvati pred opasnošću od slijeđenja nagona i može ga navesti na slušanje zapovijesti moralne savjesti i Božijeg nadahnuća.

Svi ljudi posjeduju moralnu savjest i iskonsku prirodu. Svi razumiju i preziru nasilje i nepravdu. Svi znaju da je izdaja amaneta loš čin. Svi su zadovoljni poštenjem i iskrenošću. Svi su ljudi po svojoj urođenoj iskonskoj prirodi skloni ispunjavanju amaneta i ugovora, i svi preziru laž i izdaju. Ukratko, svi ljudi posredstvom svoje iskonske spoznaje razlikuju dobro od lošeg, vrline od pokuđenosti – ali na ravni djelovanja mnogo manje obraćaju pažnju na iskonske smjernice, zato što je čovjek u poslušnosti i neposlušnosti zapovijestima savjesti slobodan. Tamo gdje nema sukoba između moralne savjesti i poriva duše, slijeđenje glasa moralne savjesti bit će lahko. No ondje gdje će slijeđenje moralne savjesti biti uvjetovano slamanjem nekog nagona i poriva, stvar je mnogo složenija. U većini ovakvih slučajeva nagoni pobjeđuju moralnu savjest – osim ako je moralna savjest povezana sa vjerovanjem i ako zbiljsko vjerovanje u Boga podupre tu savjest.

Iskreni Jusuf, a.s., na vrhuncu mladosti i u razdoblju kulminacije seksualnih prohtjeva nadao se u najopasnijim uvjetima djelu koje ugrožava njegovu čednost. Udata žena nudi mu svoju kipteću ljubav. Oboje su bili pripadnici ljudske vrste i oboje su imali seksualne nagone. Snaga nagona je slomila ženinu moralnu čednost te je ona iskazala spremnost prepustiti se svojim porivima, dok su Jusufovo vjerovanje i Božiji znak poduprli Jusufovu krepost i moralnost te slomili njegovu strast, čime se on najzad izvukao iz moguće moralne okaljanosti.

وَلَقَدْ هَمَّتْ بِهِ وَهَمَّ بِهَا لَوْلا أَن رَّأَى بُرْهَانَ رَبِّهِ كَذَلِكَ لِنَصْرِفَ عَنْهُ السُّوءَ وَالْفَحْشَاء إِنَّهُ مِنْ عِبَادِنَا الْمُخْلَصِينَ

I ona je njega poželjela, a i on bi nju poželio da od svoga Gospodara dokaz nije vidio. I tako smo od njega zlo i blud Mi odvratili jer on, zbilja, od Naših iskrenih robova bi!^[2]

[1] Rahe zendegi, str. 169.

[2] Jusuf, 24.