Smjer upute poslanika

Smjer upute poslanika

Konačna mudžiza, budući da je knjiga i pripada kategoriji riječi, izražaja, znanja i kulture, vječna je mudžiza. Mudžiza u obliku knjige postepeno rasvjetljava različite vidove svoje nadnaravnosti. Danas, ljudima našeg vremena su rasvijetljene zadivljujuće činjenice iz Kur'ana, koje do jučer nisu bile rasvijetljene i nije bilo ni moguće da budu rasvijetljene. Mudžizu u obliku knjige naučnici mogu shvatiti bolje od običnog naroda. Posljednja mudžiza je data u vidu knjige kako bi imala ove prednosti koje su vezane za vrijeme konačnice.

Da li ova mudžiza pripada kategoriji knjige zbog toga što, između ostalog, čovjekovu pažnju usmjerava sa Svijeta skrivenosti (gajba) na Svijet očitovanja (šehadet), od neracionalnih ka racionalnim i logičkim stvarima i od natprirodnih ka prirodnim?

Da li Muhammed, s.a.v.a., nastoji da ljudsku znatiželju usmjeri sa kerameta, neuobičajenih i natprirodnih pitanja na racionalna, logična, znanstvena, prirodna, društvena i moralna pitanja i smjer čovjekovog zanimanja okrene od neobičnosti i čudnovatosti prema stvarnosti i činjenicama?

Ne čini se baš da je ovo mišljenje ispravno. Da je tako, trebali bismo reći da su svi poslanici pozivali u Skriveni svijet, a da je Muhammed, s.a.v.a., pozivao u Očitovani. Pa zašto su stotine ajeta iz Kur'ana posvećene upravo ovim neobičnostima i čudnovatostima?

Bez sumnje, osnovna prednost Kur'ana je pozivanje na proučavanje svijeta prirode i očitovanja kao Božijih znakova, ali pozivanje na proučavanje prirode ne znači odvraćanje sa svake natprirodne stvari. Suprotno, pozivanje na proučavanje prirode kao znakova i pokazatelja podrazumijeva prodiranje kroz svijet prirodnog do svijeta natprirodnog. Sa gledišta Kur'ana, put do skrivenog prelazi preko očitovanog, put natprirodnog prelazi preko prirodnog i put racionalnog prelazi preko osjetilnog.

Važnost Muhammedovog, s.a.v.a., djela je u tome što je pozivao na posmatranje prirode, historije i društva. Učinio je da se ljudi, koji se pokoravaju samo onome što je natprirodno, pokore razumu, logici i znanju. Nastojao je da razmišljanja ljudi, koji govore o razumu i logici i ne pokoravaju se ničem osim onome što je prirodno i osjetilno, upozna sa boljom i uzvišenijom logikom.

Osnovna prednost svijeta koji predstavlja vjera na općenit način – a naročito islam – sa svijetom kojeg predstavljaju nauke i čiste ljudske filozofije je ta da, kako kaže William James, u strukturi svijeta po vjerskom gledištu postoje elementi pored materijalnih elemenata i postoje zakoni pored ljudima poznatih zakona.

Kur'an ne želi pažnjom prema prirodi i osjetilnim pojavama nadomjestiti pažnju prema natprirodnim i neosjetilnim pojavama. Važnost Kur'ana ogleda se kroz to da istovremeno skreće pažnju na prirodu, ali i izrazom samog Kur'ana, šehadet vjerovanje u gajb postavlja kao moto svoga poziva.

Ovo je Knjiga u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je, onima koji u Nevidljivo vjeruju…[1]

Kako je moguće da Kur'an skreće pažnju ljudi sa takvih stvari, kada je i on sam iz kategorije neobičnosti i čudnovatosti, tj. mudžize, a i povrh toga donosi više od stotinu ajeta o toj temi?

Ne razumijem značenje rečenice: “Knjiga je jedina mudžiza takve naravi da se vjerovanje u nju ne ograničava samo na one koji vjeruju u skrivene stvari.”

Koje vjerovanje? Vjerovanje u to da je knjiga i ima uzvišene sadržaje, ili vjerovanje u to da je mudžiza? Vjerovanje u to da je neka stvar mudžiza u značenju Božijeg znaka i jasnog dokaza, jednako je sa vjerovanjem u skriveno. Kako je moguće da jedna osoba u istom trenutku i vjeruje i ne vjeruje u skriveno?

Rečeno je: “Muhammedova mudžiza nije iz kategorije stvari nesvojstvenih čovjeku, iako je jedno djelo nesvojstveno čovjeku.”

Meni je nejasno značenje ove rečenice i moguće je da se ona tumači na dva načina. Jedan je da Muhammedova mudžiza (Kur'an), budući da je Objava, a ne govor samog Poslanika, jeste jedno djelo nesvojstveno čovjeku.

Ali, istovremeno, iako nije čovjekov govor, Božiji je govor, pripada kategoriji stvari svojstvenih čovjeku i jedan je običan posao u nizu čovjeku svojstvenih poslova.

Ne bi se reklo da je ovo bila namjera, jer u tom slučaju Kur'an nema neku prednost nad ostalim nebeskim knjigama. Sve te knjige, budući da potiču sa izvora Objave, djelo su nesvojstveno čovjeku, ali budući da nemaju nadnaravnu dimenziju, ne pripadaju kategoriji čovjeku nesvojstvenih stvari, kao što postoji niz izreka poznatih kao hadis kudsi, koje su Božiji govor objavljen i nadahnut, ali nisu mudžiza i ne pripadaju kategoriji čovjeku nesvojstvenih stvari.

Prednost Kur'ana nad ostalim nebeskim knjigama i hadisima kudsi je u tome što je i djelo nesvojstveno čovjeku – znači Objava je – i pripada kategoriji čovjeku nesvojstvenih stvari, tj. na razini je nadnaravnosti i moći koja nadilazi ljudsku. Zato Kur'an kaže:

Ti reci: “Kad bi se sakupili i ljudi i džini da donesu nešto nalik ovome Kur'anu, oni ne bi nešto nalik njemu donijeli, pa makar jedni druge pomagali.”[2]

Drugo tumačenje ove rečenice je da Muhammedova mudžiza – za razliku od mudžiza ostalih poslanika, kao što je bilo pretvaranje štapa u aždahu i oživljavanje mrtvih, gdje priroda i vrsta posla nije priroda i vrsta posla svojstvena čovjeku – pripada kategoriji poslova svojstvenih čovjeku, jer je iz kategorije riječi, izraza, znanja i kulture, ali je djelo nesvojstveno čovjeku, tj. na razini koja nadilazi ljudske sposobnosti. Izvire iz nevidljive i natprirodne moći.

Ako je ovo namjera – a treba da bude – to je samo po sebi priznavanje skrivenog, natprirodnog, neuobičajenog i, na kraju, onoga što se naziva neobičnost i čudnovatost. Pa zašto da od samog početka naše poimanje mudžize i neuobičajenih pojava bude dio praznovjerja i neracionalnih pojava? Zar ne bismo trebali od početka razdvojiti mudžizu i nadnaravne stvari od praznovjerja i iluzija, kako slabo obaviješteni ljudi ne bi iz ovih stavova zaključili nešto drugo, što ni mi sami ne želimo? U načelu, zašto da mijenjamo poznati izraz Knjiga Poslanika je mudžiza i da kažemo Poslanikova mudžiza je Knjiga, što se može tumačiti na pogrešan način?!

Među posljednjim djelima navođenog, uvaženog pisca jeste esej Kur'an i kompjuter, objavljen u časopisu Felek (izdanje studenata Fakulteta za jezik i književnost u Teheranu), koji se može shvatiti kao ispravljanje njegovog stava po pitanju nadnaravnosti i kao znak postepenog usavršavanja njegove misli.

U tom eseju razmatran je prijedlog pretvaranja kur'anskih riječi u kompjuterske znakove kako bi se iskoristilo ovo ogromno očitovanje ljudske civilizacije u svrhu otkrivanja kur'anskih zbilja.

Ovaj je prijedlog, naravno, sasvim na mjestu i dat je u pravom trenutku. Nakon toga, on ukazuje na ono što su neki egipatski naučnici uradili na ovom polju i ono što neki od muslimanskih inžinjera Iranaca namjeravaju uraditi ili su već uradili. Potom pisac u prilogu pod naslovom Kako se može dokazati nadnaravnost Kur'ana?, otvara zanimljivu raspravu na ovom polju. Pisac, također, u eseju spominje vrijednu knjigu Tok razvoja shvatanja Kur'ana, koja je nedavno objavljena. On hvali vrijedno otkriće pisca koji je dokazao da su kratkoća i dužina ajeta i postepeni rast broja riječi objavljenih Poslaniku tokom dvadeset i tri godine prošli precizan, uređen i neuobičajen krivudav put.

On dodaje:

“Koji je to govornik u svijetu koji može na osnovu dužine izraza odrediti godinu izgovaranja svake njegove rečenice? Naročito kada ovaj tekst nije knjiga koju je, kao jedno naučno ili književno djelo, pisac sjeo i napisao ili spjevao u jednom određenom i neprekinutom razdoblju, već su to riječi koje su izrečene tokom 23 godine burnoga života jednog čovjeka. Posebno ako to nije knjiga koju je pisac napisao o određenoj temi ili određenoj oblasti, već tekst koji sadrži objašnjenja i obrazloženja koja su data od strane vođe kao odgovor na raznovrsna pitanja koja su se javljala postepeno, u skladu sa potrebama društva, pitanja koja su se nametala od strane ljudi, te događaje i zbivanja koji su se dešavali na putu dugotrajne borbe. Kasnije je to sabrano i uređeno kao knjiga.”[3]

 

Izvor – Objava i vjerovjesništvo, Murteza Mutahari

 

[1] El-Bekare, 2–3.

[2] El-Isra’, 88.

[3] Izdavačka kuća “Felek”, prva knjiga, str. 25.