Snaga osjećanja

Snaga osjećanja

U čovjeku postoje druge snage koje stoje naspram snage razuma, a koje nazivamo prohtjevima, porivima, osjećanjima, tjelesnim željama, nerazumnim težnjama ili nekim drugim imenima sličnim ovim navedenim.

Emotivni nagoni su najveća pokretačka snaga čovjeka i najmoćniji činilac poticaja i pokreta čovjeka. Osjećaji čovjeka ponekad potiču na put dobra i izvor su nastanka najuzvišenijih moralnih svojstava i ljudskih osobina. Međutim, nekada ga potiču na grijeh i razvrat i odvode ga u činjenje najopasnijih oblika kriminala i zločina.

Naklonosti i prijaznosti, simpatije i ljubavi, tolerancija i plemenitost, oprost i velikodušnost, predanost i požrtvovanje, pomaganje i skrbništvo nad jetimima, i na desetine drugih uzvišenih ljudskih osobina izviru iz osjećanja.

Zločin i ubistvo, izdaja i krađa, bijes i osvetoljubivost, vrijeđanje i činjenje nepravde, klevetanje i vrijeđanje, pljačkanje i pustošenje, rušenje i paljenje, uznositost i sebičnost, oholost i taština, i desetine drugih pokuđenih moralnih osobina i neljudskih odlika također nastaju iz osjećanja.

Glavni korijeni i sjeme nagona i emocionalnih želja postoje duboko u ljudima još od samog trenutka čovjekovog rođenja, u obliku urođenih prirodnih sposobnosti. Prateći razvoj tijela i razvoj spoznajne moći djeteta, vidimo da se, srazmjerno potrebama života i povećanju užitka i bola, i osjećanja postepeno bude, a umijeća jedno po jedno pokreću.

“U trenutku rađanja djeteta i neko vrijeme nakon rođenja, nemoguće je u njemu opaziti znakove različitih uzbuđenosti. Ono što u ovom periodu opažamo možemo nazvati samo stanjem uzbuđenosti. Uzbuđenja se postepeno razvijaju i postaju raznovrsnija što je s jedne strane, vezano za pojavu puberteta, a s druge za učenje i sticanje saznanja.

Poticaji uzbuđenja kod djeteta u ranom periodu njegova života vezani su za njegove fiziološke potrebe. Kada se potreba za hranom, uklanjanjem bola, i potreba za djelovanjem suoče s preprekom, u djetetu se javlja reakcija u vidu uzbuđenosti, koja tjera dijete na plač. Čim njegovoj potrebi bude udovoljeno, dijete se smiri. Tako se postepeno uzbuđenja razvijaju i postaju raznovrsnija.”[1]

Dijete na početku života osjeća samo glad i bol. Nakon nekog vremena počinje se smijati i navikava se na određene osobe. Kada vidi određene osobe razveseli se, a kada vidi neke druge osobe uznemiri se i izražava negodovanje. Kada ga pomiluju, ono osjeća zadovoljstvo i uživa u tome. Ako se s njim postupa grubo, uznemiri se, naljuti i zaplače tražeći zaštitu u krilu svoje majke.

Nakon određenog vremena pojavljuju se osjećanja bijesa i straha, a počinje i da izražava ljubomoru i zavist prema nekoj djeci, dok prema drugoj djeci osjeća naklonost i ljubav. Postepeno se u djeci javlja osjećaj za posjedovanje stvari i potreba za ljepotom. Raduju se šarenim stvarima i lijepoj odjeći. Nakon toga, u krugu porodice ili u grupnim igrama pokazuju želju za pronalaskom vlastitog identiteta i sklonost za svađu i prepirku s drugom djecom. Ukratko, uporedo s rastom i jačanjem spoznajne moći djeteta i njegova osjećanja se umnožavaju i uvećavaju.

[1] Usūl-e ravānšenāsi-je Man, str. 120.