Šta je gore od neznanja?

Šta je gore od neznanja?

Da li ste se ikad zapitali postoji li nešto gore od neznanja? Da, postoji, a to je stanje krutosti, ukočenosti, statičnosti, stisnutosti, nepomjeranja… Isto kao što je u pogledu imetka i bogatstva nadmenost i oslanjanje na ono što čovjek posjeduje gore od siromaštva tako je i ovo stanje »ukočenosti« gore od neznanja. To je stanje kada čovjek umisli da ga ono što posjeduje čini bespotrebitim prema svemu pa čak i prema radu i promišljanju. Ono je gore od neimaštine. Budućnost ovakvog stanja je gora i opasnija od budućnosti siromaštva.

Neznanje je loše iz prostog razloga što predstavlja nepostojanje znanja. Ali koliko je samo neznalica koji sa ljubavlju, zanosom i neopisivim ushićenjem idu ka usvajanju znanja. Njih čeka svijetla budućnost. A koliko li je samo znalaca koji su nadmeni zbog svog znanja! Umišljaju da je ono što oni znaju sve znanje svijeta. Zbog toga ih obuzima osjećaj gordosti. Ova gordost sa sobom donosi čitav svijet neznanja i tmine. Čovjekovo znanje u odnosu na zbilju je uvijek neznatno, tj. u odnosu na sveukupno znanje je neznatno.

I nije vam dato osim nešto malo znanja.[1]

Istinski znalac uvijek priznaje svoje neznanje. On nikada ne poriče nešto bez dokaza, kako što i ne prihvata bez dokaza. Ako je znalac krut i nadmen on nije znalac. Ako porekne nešto bez dokaza ili prihvati nešto bez dokaza on u sebi nema duh znanja. On je samo skladište i magacin za informacije. Sve što mu se dalo on je usvojio i zabilježio. Ali, on u svojoj duši nema mjerilo i prosvijetljenost za prihvatanje i poricanje zbilja. Zato njegov duh nije naučni. Ukoliko sretnete čovjeka koji ima diplomu, čak i da je završio više fakulteta, ali unatoč tome prihvata ili poriče stvari bez argumenta znajte da nije istinski znalac.

Znanje u svojoj biti nikada ne nosi sa sobom krutost i gordost. Ono čovjeka čini skrušenijim, pokornijim i opreznijim u prihvatanju i poricanju zbilja. Ovo stanje za koje smo rekli da  je gore od neznanja gore je jer se protivi istraživanju i proučavanju. To je stanje koje oduzima od čovjeka najsvetiji duh, a to je duh istraživanja. Možda se može reći da isto kao što je ta statičnost i krutost gora od neznanja osjećaj istraživanja je svetiji od samo znanja. Znanje je sveto i zavrjeđuje poštovanje onda kada bude praćeno duhom istraživanja. Duh istraživanja će postojati onda kada čovjek prizna nedostatnost svoga znanja i svojih informacija. Prenosi se jedan veoma zanimljiv hadis o znanju. Smisao hadisa je da znanje ima tri razine. Kada čovjek dođe do prve razine obuzima ga osjećaj uznositosti i oholosti, kada dođe do druge razine postaje skrušen jer svoje znanje naspram neznanja vidi neznatnim. Kada dođe do treće razine shvata da ništa ne zna pa kaže da mu je jasno da mu ništa nije jasno. Najveći matematičar i fizičar našeg vremena, zapravo najveći naučnik prirodnih znanosti u uvodu knjige koja govori o teoriji relativiteta kaže:

»Nakon upoznavanja sa modernom fizikom čovjek može samo tvrditi da se upoznao sa abecedom knjige stvaranja, ne više.«

To znači da je primjer čovjeka u pogledu upoznatosti sa zbiljama svijeta poput jednog malog djeteta koje je tek krenuo u školu i upoznalo se sa abecedom. Koliki put on treba preći da bi mogao čitati i razumijevati naučne knjige napisane tim jezikom? I današnjeg čovjeka dijeli toliko rastojanje, čak i veće od toga, da bi mogao čitati knjigu prirode.

[1] Isra’, 85.