Svijest i podsvijest
Svijest i podsvijest
Zamislite jednu prosječnu muslimansku porodicu koja uvijek živi čestito i čedno, blud i nepoćudnost smatra velikim grijehom i nikada se nije uprljala tim grijehom. Zamislite sad da se djevojka iz takve porodice tajno upozna s nekim mladićem i nakon nekoliko sastanaka donesu odluku da jedan dan provedu zajedno. Djevojka, pod izgovorom da ide na dodatnu obuku iz nekog školskog predmeta i da ide kod neke školske drugarice, izlazi iz svoje kuće i s tim mladićem odlazi u grad. Dva do tri sata zajedno šetaju, gledaju jezero i posmatraju drveće. Stiže podne. Radi odmora i ručka odlaze u neku kuću. Usamljenost u kući i odsustvo bilo kakvih prepreka pobuđuje mladićeve nagone i, na koncu, djevojka gubi djevičanstvo. Iako je djevojka od samog jutra bila uznemirena te je u svojoj nutrini osjećala nezadovoljstvo, gubitak nevinosti njenoj duši je zadao mnogo veći udarac. Međutim, sad je gotovo i desilo se ono što se nije trebalo desiti. Navečer se vraćaju kući. Naizgled, ona je bila na dodatnim obukama za školu, ali je u stvarnosti došlo do nezakonitog druženja i spolnog odnosa. Djevojka se zbog onoga što se dogodilo osjeća očajnom, jer osjeća da je svoj obraz dovela u opasnost. Ona zna da će se suočiti sa nepodnošljivom sramotom ako se ova otkrije tajna. Razmišlja i kroji planove. Napokon, radi oslobađanja od sramote, odlučuje da se do kraja života ne udaje i da svoju tajnu sa sobom ponese u grob. Da bi ostvarila ovu zamisao, vremenom počinje jadikovati. Ponekad priča o teškoćama udaje. Nakon nekoliko mjeseci, kao što je običaj, dolaze joj prosci. Djevojka ih odbija. Ocu, majci, porodici i svima drugima na svim mjestima saopćava svoju odluku. Svima izjavljuje: Neću se nikad udati, muškarci nisu vjerni, u našem društvu je nemoguće naći čovjeka, zašto da se udam? Zašto bih sebi natovarila trajne nedaće na leđa? Koliko li je dobrih djevojaka koje su se udale, a onda su se nakon nekoliko mjeseci trudne vratile svojim roditeljima i čitav život provode u patnjama. Ja sebe nikada na takav način neću unesrećiti. Ona ispriča još mnogo sličnih priča, istovremeno navodeći primjere nekih unesrećenih djevojaka.
Međutim, u njenoj nutrini je podsvijest, koju brižno krije od drugih. Kada god ode na spavanje, ili se osami u svojoj sobi, razgovara sa sobom: Dan u gradu; kako li je bio loš dan! Zašto sam to sebi dopustila? Kako sam se samo unesrećila! Kako ću cijeli život živjeti sama i sebe lišiti bračne sreće? Neprestano sa sobom razgovara o prošlosti, kori se i povremeno lije suze.
U njenoj nutrini, dakle, postoje dvije “svijesti”, jedna je svjesna, a druga podsvjesna. U svijesti su činjenice poredane. Gdje god i s kim god sjedi, priča o tome: Neću se udati, muškarci nisu vjerni, u ovom društvu se ne može naći muškarac, ja se neću unesrećiti, i tome slično.
U njenoj podsvijesti nalaze se druge činjenice, koje ne želi nikome iznijeti. Poznaje ih samo ona i niko više. Zašto sam izašla u grad? Zašto sam se družila sa lošim prijateljem? Zašto sam se unesrećila za cijeli život? – i tome slično.
Da niko ne bi otkrio tajnu njene unutrašnje savjesti i da joj tajna ne bi bila otkrivena, ona poduzima najveće moguće mjere opreza u svojim kretnjama i govoru. Pažljivo i suzdržano govori. Prezire riječi koje imaju vezu sa njenom tajnom. I daje sve od sebe da ih ne izrekne. Sam spomen riječi: grad, jezero, most, parkovi, u njoj izaziva nelagodu – i uvijek nastoji da se kloni izgovaranja ovih riječi. Kako bi to kazali psiholozi: Svijest budno motri na podsvijest.
Takvo stanje potraja jednu, dvije godine, ali se ono malo-pomalo mijenja. S jedne strane, usljed neprestanih psihičkih pritisaka i unutrašnjih patnji, zbog stalnih uzbuđenja i lošeg spavanja, djevojka postaje rastrojena i psihički obolijeva te sve više gubi snagu. S druge strane, roditelji i porodica smatraju da je ovo njeno neprirodno ponašanje uzrokovano njenom neudajom. Oni je još više pritišću: Moraš se udati i prestati s tim nesuvislim govorom. Dakle, objedinjeni izvanjski i unutrašnji činioci pritiska kod djevojke izazivaju psihičku bolest, dovodeći je na granicu psihičke rastrojenosti. Oni je vode doktoru, ali se bolest iz dana u dan sve više pojačava. Jedini lijek za njenu bolest, koji samo ona poznaje, je da otkrije svoju tajnu, a ona je ni po koju cijenu nije spremna otkriti.
Otkrivanje njene unutrašnje svijesti i tajne koju strogo čuva veoma je teško. Ovdje treba koristiti znakove i tragove koji izviru iz dubine duše i koji se povremeno i u posebnim prilikama ukazuju.
U ovom slučaju treba se dati na otkrivanje znakova i pokazatelja. Kao što je na čistoj površini okeana, koji je skriven u tajnovitoj tami, na osnovu nekih kretanja ili trenutnog ispupčenja moguće shvatiti da se ispod površine nalazi ogromna životinja, potrebni su velika preciznost i iskustvo da se na osnovu nekih povremenih pojava shvate skrivene tajne, i konačno, moguće je pomnim posmatranjem i uz ogromno strpljenje – kada se na trenutak posmatrana osoba izgubi i prestane biti ono što jeste, i kada više ne bude pod kontrolom svjesne volje – otkriti skrivenu tajnu.[1]
[1] Frojd, str. 34.
