Scroll to top
Podijeli

Tevhid


Autor teksta: Muhamed Teki Misbah Jazdi
Izvor: Amuzeše akaid

4. Februara 2019.

Dokazivanje postojanja Boga

Filozofi i teolozi iznose veliki broj dokaza o postojanju Božijem, koji su spomenuti u filozofskim i teološkim knjigama. Između svega toga mi ćemo se posvetiti objašnjenju jednog dokaza koji ima potrebu za manjim brojem uvodnih premisa ali je u isto vrijeme čvrst i lahko shvatljiv.

Međutim, potrebno je voditi računa o tome da ovaj dokaz Boga dokazuje samo kao nužno biće, tj. ono biće čije postojanje je nužno i nema potrebu za nekim ko bi mu darovao egzistentnost. A što se tiče afirmacijskih i negacijskih atributa poput znanja, moći, beztjelesnosti, te odricanja prostornosti i vremenitosti, to već treba dokazati posredstvom drugih dokaza.

Sadržaj dokaza

Biće – na osnovu racionalne pretpostavke – ili je nužno ili moguće (kontingentno) biće. Nijedno biće, racionalno gledano, ne može biti izvan ove dvije pretpostavljene kategorije. Nemoguće je sva bića smatrati kontingentnim, usljed toga što kontingentno biće ima potrebu za uzrokom, a ukoliko svi uzroci budu moguće postojeća bića i svako na svom položaju bude imalo potrebu za uzrokom, u tom slučaju nikada nijedno biće ne bi došlo u postojanje, ili drugim riječima: beskonačni lanac uzroka je nemoguć. Dakle, lanac uzroka neizbježno završava, ili bolje rečeno počinje, na uzroku koji sam po sebi nije posljedica drugog bića, već je nužno biće.

Ovaj dokaz, jeste ujedno i najprostiji filozofski dokaz za dokazivanje Božijeg postojanja, koji se sastoji od nekoliko racionalnih premisa, a nema potrebu ni za kakvim empirijskim i iskustvenim premisama. Međutim, usljed toga što se u njemu koriste filozofski termini, potrebno je dati objašnjenja u vezi sa tim terminima i premisama koje tematski dokaz sadrži.

Nužnost i kontingentnost

Svaki sud, bez obzira koliko da bude jednostavan mora sadržati dva temeljna načela: subjekat i predikat. Naprimjer, u sljedećem sudu: Sunce je svijetlo, u kojem se pritvrđuje svjetlost Suncu, Sunce je subjekat a svijetlo predikat.

Predmetno određenje predikata subjektu moguće je na jedan od tri načina: ili je nemoguće, kao kada se kaže: broj tri je veći od broja četiri, ili je neophodno poput suda: broj dva je polovina broja četiri, ili nije ni nemoguća ni neophodna poput: Iznad naših glava nalazi se jedno Sunce.

U skladu s logičkom terminologijom u prvom obliku modalitet suda je nemogućnost, u drugom obliku taj modalitet je neophodnost ili nužnost, dok je u trećem modalitet mogućnosti u posebnom značenju.

U vezi s tim što se u filozofiji polemiše o biću/egzistentu (mewdžud), i ono što je nemoguće nikada ne dobiva vanjsko objektivno biće, otuda filozofi biće na temelju racionalne pretpostavke dijele na nužno i moguće biće.

Nužno je ono biće koje samo po sebi postoji i nema potrebu za drugim bićem. Prirodno da je takvo biće oduvjek i zauvjek, jer nepostojanje nečeg u jednom vremenu pokazatelj je toga da nije samopostojeće biće, već da bi postojalo ima potrebu za drugim bićem, koje bi bilo njegov uzrok ili uvjet postojanja, a gubljenjem istog i sam bi bio izgubljen.

Moguće je ono biće koje ne postoji samo po sebi, već mu postojanje ovisi o drugom biću.

Ova podjela, koja se temelji na racionalnoj pretpostavci, neminovno poriče postojanje nemogućeg bića, međutim ne ukazuje na to u koju od spomenutih grupa spadaju bića u objektivnom svijetu.

Drugim riječima, istinitost ovog suda može se predočiti na tri načina:

  • sva bića su nužna bića,
  • sva bića su moguća bića,
  • neka bića su nužna a neka moguća.

 

U skladu sa prvim i trećim predočenim načinom, potvrđuje se postojanje nužnog bića. Dakle, potrebno je analizirati i vidjeti da li je moguće da su sva bića zapravo moguća bića. Ukoliko se ova mogućnost opovrgne, to znači da je bez ikakve dileme i sasvim sigurno dokazano postojanje nužnog bića, bez obzira što se jednoća toga bića i ostali njegovi atributi imaju dokazati drugim argumentima.

U skladu s navedenim činjenicama zarad opovrgavanja drugog predočenog načina, treba se spomenutom dokazu dodati novi dokaz a koji bi glasio da je nemoguće da su sva bića moguće postojeća bića. Međutim, ova premisa nije očigledna zbog čega su je na sljedeći način nastojali pojasniti i dokazati:

Moguće biće ima potrebu za uzrokom, a beskonačni lanac u uzrocima je nemoguć. Dakle, niz uzroka mora okončati bićem koje neće biti moguće biće koje bi ovisilo o uzroku, tj. mora da bude nužno biće. Zbog ove potrebe javili su se neki novi filozofski pojmovi, u vezi s kojima trebaju biti data objašnjenja.

Uzrok i posljedica

Ukoliko neko biće bude imalo potrebu za drugim bićem na način da njegovo postojanje zavisi ili se oslanja na postojanje toga drugog bića, u skladu sa filozofskom terminologijom, potrebito se biće naziva posljedica (m’alul), a ono drugo biće uzrok (‘illet).

Moguće je da uzrok ne bude apsolutno nepotrebito biće, već da i samo bude potrebito i posljedica nekog drugog bića. Međutim, ukoliko jedan uzrok ne bude imao nikakvu vrstu potrebe i ne bude bilo posljedica bilo čega, u tom slučaju riječ je o apsolutnom i nepotrebitom uzroku.

Dosad smo se upoznali sa filozofskim terminima uzroka i posljedice. Sada ćemo se posvetiti objašnjenju premise: svako moguće biće ima potrebu za uzrokom.

S obzirom na činjenicu da moguće biće ne postoji samo po sebi, neizbježno mu postojanje zavisi od postojanja drugog bića ili drugih bića, jer očigledno je da svaki predikat koji se dovede u kontekst svoga subjekta ili je sam po sebi (po svojoj biti) postojan, ili je postojan pod dejstvom nečeg drugog (po drugome). Naprimjer, sve stvari ili su same po sebi svijetle ili su svijetle posredstvom nečeg drugog (svjetla). Isto tako svako tijelo ili je masno samo po sebi ili ga masnim čini nešto drugo (ulje). Nemoguće je da nešto samo po sebi ne bude ni svijetlo ni masno niti da bude posredstvom nečeg osvjetljeno i pomašćeno, a da u isto vrijeme bude i svijetlo i masno!

Dakle, potvrđivanje postojanja za jedan subjekat je ili po sebi ili po drugome, a kada nije po sebi neizbježno će biti po drugome. U skladu s ovim, svako moguće biće koje se ne opisuje postojanjem po sebi dolazi u postojanje posredstvom drugog bića i biti će posljedica toga bića. Ovo je upravo ono neosporno racionalno načelo da svako moguće biće ima potrebu za uzrokom.

Međutim, neki su pretpostavili da je sadržaj načela uzročnosti to da: svako biće ima potrebu za uzrokom, na temelju čega upućuju kritiku kao da bi u tom slučaju i Bog trebao imati svoj uzrok. Previđajući činjenicu da subjekat načela uzročnosti nije biće u apsolutnom smislu, već je subjekat moguće postojeće biće, koje je posljedica. Drugim riječima: svako potrebito i ovisno biće ima potrebu za uzrokom a ne svako biće uopće.

Nemogućnost postojanja beskonačnog lanca uzročnosti

Posljednja premisa koja je korištena u dokazu jeste da lanac uzročnosti mora okončati sa nekim bićem koje samo nije posljedica, drugim riječima, lanac uzročnosti koji ide u beskonačnost je nemoguć. Na taj način, dokazuje se postojanje nužnog bića, kao prvog uzroka, koji je sam po sebi postojeći, i neovisan o drugim bićima.

Filozofi uspostavljaju brojne dokaze da bi zanijekali lanac beskonačne uzročnosti, međutim, zbilja je u tome da je neispravnost beskonačnog lanca uzročnosti, skoro pa očita, i uz malo razmišljanja postaje jasna. Dakle, uzevši u obzir činjenicu da postojanje posljedice ima potrebu za uzrokom i uvjetovano je njegovim postojanjem, ukoliko pretpostavimo, da je ova uzročnost i uvjetovanost općenita, nikada nijedno biće ne bi bilo postojeće, usljed toga što nije razumna pretpostavka skupine ovisnih bića, bez postojanja bića o kojem ovise.

Zamislite jedan atletski tim sprintera. Zauzeli su položaj na startnoj liniji, spremni da potrče. Međutim, svaki od njih je odlučio, da neće poći dok neko drugi ne pođe. Ukoliko ova odluka zbilja bude općenita, nikada nijedan od njih neće početi s trčanjem!

Isto tako, ukoliko postojanje svakog bića bude uvjetovano postojanjem drugog bića, nikada nijedno biće neće postojati. Prema tome, sama činjenica da postoje objektivna bića, pokazatelj je toga da postoji bespotrebno i neuvjetovano biće.

Objašnjenje dokaza

Uzevši u obzir spomenute premise, ponovo ćemo se usredsrijediti na objašnjenje dokaza:

Svaka stvar koja se može nazvati postojećom, ne izlazi iz okvira dvaju stanja. Ili je za nju postojanje nužno i sama po sebi je postojeća, i terminološki će se nazvati nužno biće, ili njeno postojanje nije nužno, već ovisi od drugom biću i terminološki naziva se moguće postojeće biće. Očigledno je da ukoliko je postojanje nečega nemoguće, to nikada neće ni postojati i nikada se ne može smatrati postojećim bićem.

Znači, svako biće ili je nužno ili moguće postojeće biće.

Usredsredivši se na značenje pojma moguće postojeće biće postaje jasno da svaka stvar koja je stvarni objekat ovog pojma kao takva jeste posljedica koja ima potrebu za svojim uzrokom. Jer ukoliko jedno biće ne bude postojeće samo po sebi neizbježno je nastalo posredstvom drugoga bića, kao što će se svakom svojstvu koje nije po sebi opstojnost oslanjati na drugo.

Zakon kauzalnosti znači upravo to da svako potrebito i ovisno, tj. moguće biće ima potrebu za uzrokom, a ne to da svako biće ima potrebu za uzrokom, da ne bi bilo rečeno: Dakle, i Bog ima potrebu za uzrokom, ili pak da se kaže: vjerovanje u neuzrokovanog Boga je kršenje zakona kauzalnosti!

S druge strane ukoliko svako biće bude moguće postojeće biće koje ima potrebu za uzrokom, nikada nijedno biće ne bi postojalo, ovakva pretpostavka slična je tome da svaki član neke skupine uvjetuje svoje djelovanje počinjanjem nekog drugog, a u tom slučaju, ne bi se dogodio nijedan pokret i djelovanje.

Prema tome, postojanje bića u vanjskom, Objektivnom svijetu dokaz je da postoji nužno biće.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhamed Teki Misbah Jazdi

 

Pitanje

Da li načelo uzročnosti zahtijeva da i Bog ima Svoj uzrok? Zašto?

Filozofi i teolozi iznose veliki broj dokaza o postojanju Božijem, koji su spomenuti u filozofskim i teološkim knjigama. Između svega toga mi ćemo se posvetiti objašnjenju jednog dokaza koji ima potrebu za manjim brojem uvodnih premisa ali je u isto vrijeme čvrst i lahko shvatljiv.

Međutim, potrebno je voditi računa o tome da ovaj dokaz Boga dokazuje samo kao nužno biće, tj. ono biće čije postojanje je nužno i nema potrebu za nekim ko bi mu darovao egzistentnost. A što se tiče afirmacijskih i negacijskih atributa poput znanja, moći, beztjelesnosti, te odricanja prostornosti i vremenitosti, to već treba dokazati posredstvom drugih dokaza.

Sadržaj dokaza

Biće – na osnovu racionalne pretpostavke – ili je nužno ili moguće (kontingentno) biće. Nijedno biće, racionalno gledano, ne može biti izvan ove dvije pretpostavljene kategorije. Nemoguće je sva bića smatrati kontingentnim, usljed toga što kontingentno biće ima potrebu za uzrokom, a ukoliko svi uzroci budu moguće postojeća bića i svako na svom položaju bude imalo potrebu za uzrokom, u tom slučaju nikada nijedno biće ne bi došlo u postojanje, ili drugim riječima: beskonačni lanac uzroka je nemoguć. Dakle, lanac uzroka neizbježno završava, ili bolje rečeno počinje, na uzroku koji sam po sebi nije posljedica drugog bića, već je nužno biće.

Ovaj dokaz, jeste ujedno i najprostiji filozofski dokaz za dokazivanje Božijeg postojanja, koji se sastoji od nekoliko racionalnih premisa, a nema potrebu ni za kakvim empirijskim i iskustvenim premisama. Međutim, usljed toga što se u njemu koriste filozofski termini, potrebno je dati objašnjenja u vezi sa tim terminima i premisama koje tematski dokaz sadrži.

Nužnost i kontingentnost

Svaki sud, bez obzira koliko da bude jednostavan mora sadržati dva temeljna načela: subjekat i predikat. Naprimjer, u sljedećem sudu: Sunce je svijetlo, u kojem se pritvrđuje svjetlost Suncu, Sunce je subjekat a svijetlo predikat.

Predmetno određenje predikata subjektu moguće je na jedan od tri načina: ili je nemoguće, kao kada se kaže: broj tri je veći od broja četiri, ili je neophodno poput suda: broj dva je polovina broja četiri, ili nije ni nemoguća ni neophodna poput: Iznad naših glava nalazi se jedno Sunce.

U skladu s logičkom terminologijom u prvom obliku modalitet suda je nemogućnost, u drugom obliku taj modalitet je neophodnost ili nužnost, dok je u trećem modalitet mogućnosti u posebnom značenju.

U vezi s tim što se u filozofiji polemiše o biću/egzistentu (mewdžud), i ono što je nemoguće nikada ne dobiva vanjsko objektivno biće, otuda filozofi biće na temelju racionalne pretpostavke dijele na nužno i moguće biće.

Nužno je ono biće koje samo po sebi postoji i nema potrebu za drugim bićem. Prirodno da je takvo biće oduvjek i zauvjek, jer nepostojanje nečeg u jednom vremenu pokazatelj je toga da nije samopostojeće biće, već da bi postojalo ima potrebu za drugim bićem, koje bi bilo njegov uzrok ili uvjet postojanja, a gubljenjem istog i sam bi bio izgubljen.

Moguće je ono biće koje ne postoji samo po sebi, već mu postojanje ovisi o drugom biću.

Ova podjela, koja se temelji na racionalnoj pretpostavci, neminovno poriče postojanje nemogućeg bića, međutim ne ukazuje na to u koju od spomenutih grupa spadaju bića u objektivnom svijetu.

Drugim riječima, istinitost ovog suda može se predočiti na tri načina:

  • sva bića su nužna bića,
  • sva bića su moguća bića,
  • neka bića su nužna a neka moguća.

 

U skladu sa prvim i trećim predočenim načinom, potvrđuje se postojanje nužnog bića. Dakle, potrebno je analizirati i vidjeti da li je moguće da su sva bića zapravo moguća bića. Ukoliko se ova mogućnost opovrgne, to znači da je bez ikakve dileme i sasvim sigurno dokazano postojanje nužnog bića, bez obzira što se jednoća toga bića i ostali njegovi atributi imaju dokazati drugim argumentima.

U skladu s navedenim činjenicama zarad opovrgavanja drugog predočenog načina, treba se spomenutom dokazu dodati novi dokaz a koji bi glasio da je nemoguće da su sva bića moguće postojeća bića. Međutim, ova premisa nije očigledna zbog čega su je na sljedeći način nastojali pojasniti i dokazati:

Moguće biće ima potrebu za uzrokom, a beskonačni lanac u uzrocima je nemoguć. Dakle, niz uzroka mora okončati bićem koje neće biti moguće biće koje bi ovisilo o uzroku, tj. mora da bude nužno biće. Zbog ove potrebe javili su se neki novi filozofski pojmovi, u vezi s kojima trebaju biti data objašnjenja.

Uzrok i posljedica

Ukoliko neko biće bude imalo potrebu za drugim bićem na način da njegovo postojanje zavisi ili se oslanja na postojanje toga drugog bića, u skladu sa filozofskom terminologijom, potrebito se biće naziva posljedica (m’alul), a ono drugo biće uzrok (‘illet).

Moguće je da uzrok ne bude apsolutno nepotrebito biće, već da i samo bude potrebito i posljedica nekog drugog bića. Međutim, ukoliko jedan uzrok ne bude imao nikakvu vrstu potrebe i ne bude bilo posljedica bilo čega, u tom slučaju riječ je o apsolutnom i nepotrebitom uzroku.

Dosad smo se upoznali sa filozofskim terminima uzroka i posljedice. Sada ćemo se posvetiti objašnjenju premise: svako moguće biće ima potrebu za uzrokom.

S obzirom na činjenicu da moguće biće ne postoji samo po sebi, neizbježno mu postojanje zavisi od postojanja drugog bića ili drugih bića, jer očigledno je da svaki predikat koji se dovede u kontekst svoga subjekta ili je sam po sebi (po svojoj biti) postojan, ili je postojan pod dejstvom nečeg drugog (po drugome). Naprimjer, sve stvari ili su same po sebi svijetle ili su svijetle posredstvom nečeg drugog (svjetla). Isto tako svako tijelo ili je masno samo po sebi ili ga masnim čini nešto drugo (ulje). Nemoguće je da nešto samo po sebi ne bude ni svijetlo ni masno niti da bude posredstvom nečeg osvjetljeno i pomašćeno, a da u isto vrijeme bude i svijetlo i masno!

Dakle, potvrđivanje postojanja za jedan subjekat je ili po sebi ili po drugome, a kada nije po sebi neizbježno će biti po drugome. U skladu s ovim, svako moguće biće koje se ne opisuje postojanjem po sebi dolazi u postojanje posredstvom drugog bića i biti će posljedica toga bića. Ovo je upravo ono neosporno racionalno načelo da svako moguće biće ima potrebu za uzrokom.

Međutim, neki su pretpostavili da je sadržaj načela uzročnosti to da: svako biće ima potrebu za uzrokom, na temelju čega upućuju kritiku kao da bi u tom slučaju i Bog trebao imati svoj uzrok. Previđajući činjenicu da subjekat načela uzročnosti nije biće u apsolutnom smislu, već je subjekat moguće postojeće biće, koje je posljedica. Drugim riječima: svako potrebito i ovisno biće ima potrebu za uzrokom a ne svako biće uopće.

Nemogućnost postojanja beskonačnog lanca uzročnosti

Posljednja premisa koja je korištena u dokazu jeste da lanac uzročnosti mora okončati sa nekim bićem koje samo nije posljedica, drugim riječima, lanac uzročnosti koji ide u beskonačnost je nemoguć. Na taj način, dokazuje se postojanje nužnog bića, kao prvog uzroka, koji je sam po sebi postojeći, i neovisan o drugim bićima.

Filozofi uspostavljaju brojne dokaze da bi zanijekali lanac beskonačne uzročnosti, međutim, zbilja je u tome da je neispravnost beskonačnog lanca uzročnosti, skoro pa očita, i uz malo razmišljanja postaje jasna. Dakle, uzevši u obzir činjenicu da postojanje posljedice ima potrebu za uzrokom i uvjetovano je njegovim postojanjem, ukoliko pretpostavimo, da je ova uzročnost i uvjetovanost općenita, nikada nijedno biće ne bi bilo postojeće, usljed toga što nije razumna pretpostavka skupine ovisnih bića, bez postojanja bića o kojem ovise.

Zamislite jedan atletski tim sprintera. Zauzeli su položaj na startnoj liniji, spremni da potrče. Međutim, svaki od njih je odlučio, da neće poći dok neko drugi ne pođe. Ukoliko ova odluka zbilja bude općenita, nikada nijedan od njih neće početi s trčanjem!

Isto tako, ukoliko postojanje svakog bića bude uvjetovano postojanjem drugog bića, nikada nijedno biće neće postojati. Prema tome, sama činjenica da postoje objektivna bića, pokazatelj je toga da postoji bespotrebno i neuvjetovano biće.

Objašnjenje dokaza

Uzevši u obzir spomenute premise, ponovo ćemo se usredsrijediti na objašnjenje dokaza:

Svaka stvar koja se može nazvati postojećom, ne izlazi iz okvira dvaju stanja. Ili je za nju postojanje nužno i sama po sebi je postojeća, i terminološki će se nazvati nužno biće, ili njeno postojanje nije nužno, već ovisi od drugom biću i terminološki naziva se moguće postojeće biće. Očigledno je da ukoliko je postojanje nečega nemoguće, to nikada neće ni postojati i nikada se ne može smatrati postojećim bićem.

Znači, svako biće ili je nužno ili moguće postojeće biće.

Usredsredivši se na značenje pojma moguće postojeće biće postaje jasno da svaka stvar koja je stvarni objekat ovog pojma kao takva jeste posljedica koja ima potrebu za svojim uzrokom. Jer ukoliko jedno biće ne bude postojeće samo po sebi neizbježno je nastalo posredstvom drugoga bića, kao što će se svakom svojstvu koje nije po sebi opstojnost oslanjati na drugo.

Zakon kauzalnosti znači upravo to da svako potrebito i ovisno, tj. moguće biće ima potrebu za uzrokom, a ne to da svako biće ima potrebu za uzrokom, da ne bi bilo rečeno: Dakle, i Bog ima potrebu za uzrokom, ili pak da se kaže: vjerovanje u neuzrokovanog Boga je kršenje zakona kauzalnosti!

S druge strane ukoliko svako biće bude moguće postojeće biće koje ima potrebu za uzrokom, nikada nijedno biće ne bi postojalo, ovakva pretpostavka slična je tome da svaki član neke skupine uvjetuje svoje djelovanje počinjanjem nekog drugog, a u tom slučaju, ne bi se dogodio nijedan pokret i djelovanje.

Prema tome, postojanje bića u vanjskom, Objektivnom svijetu dokaz je da postoji nužno biće.

Izvor – Amuzeše akaid, Muhamed Teki Misbah Jazdi

Post a Comment

Povezani članci