U razgovoru s Hurrom ibn Jezidom Rijahijem
U razgovoru s Hurrom ibn Jezidom Rijahijem
Prema navodima Ibn Esira Hurr[1] je, nakon što se povukao iz vojske Omera Sa’da i kajući se stavio na raspolaganje Imamu, rekao sljedeće:
“Nisam mislio da će ovi ljudi ići tako daleko i ozbiljno se boriti protiv tebe, inače im se ne bih pridružio. U znak kajanja za ono što sam učinio spriječivši vas da nastavite putovanje, došao sam do vas i odlučio da vas podržavam do smrti i pred tobom budem ubijen. Je li moje pokajanje prihvaćeno?” Imam mu je odgovorio: “Da, Bog prihvata tvoje pokajanje i oprašta ti grijehe.”[2]
Prema navodima Taberija[3] i Ibn Kesira,[4] nakon pogibije Habiba i prije podne namaza Hurr je zajedno sa Zuhejrom napao na neprijatelja. Kada bi jedan od njih bio okružen neprijateljima, drugi bi probijao obruč i spašavao ga, sve dok Hurrov konj nije ubijen, kad je nastavio da se bori kao pješak. I nakon što je pobio oko četrdeset neprijateljskih vojnika, jedna grupa neprijateljskih pješaka je napala na njega i oborila ga. U tom momentu je nekoliko Imamovih prijatelja krenulo u napad i izvukli su polumrtvo Hurrovo tijelo do šatora pa ga spustili pored šatora Husejna ibn Alija.
Imam se u tom trenutku našao pored polumrtvog Hurra koji je isprekidano disao i vidjevši njegovo okrvavljeno tijelo rekao rečenicu koju je stalno ponavljao.
“Ovi ljudi Kufe su ubice i krvnici isti kao ubice i krvnici Poslanika i potomaka poslanika.”
Zatim je sjeo iznad Hurrove glave i čisteći prašinu i krv s njegovog lica rekao:
“Ti si Hurr[5] i slobodan kao što te majka i nazvala. Slobodan si i na ovom prolaznom i na drugom trajnom i vječnom svijetu.”
A zatim je, u čast Hurra, izgovorio ove stihove:
“Kako je dobar čovjek Hurr, Hurr Rijahi,
među kopljima ponizan i strpljiv u borbi.
Kako je dobar čovjek Hurr, Hurr Rijahi,
kada ga je Husejn pozvao, on se odazvao i dušu svoju žrtvovao.
Gospodaru! Primi ga u uzvišenom Džennetu
i daruj mu lijepu huriju za suprugu.”
Istinska sreća
Ako želimo spoznati istinsku sreću i navesti primjer i najsavršeniji uzor za sreću i lijep svršetak, onda treba spomenuti Hurra i nekolicinu drugih, koji su u početku bili u redovima vojske šejtana i neprijatelja islama te došli na Kerbelu s namjerom da ubiju Poslanikovog potomka i ugase svjetiljku Upute, ali su potom svoj razum uzeli kao sudiju, Božija pažnja se spustila na njih i odjenula ih božanskim obiljem pa su svoje sablje upotrijebili u korist islama i odbrane svetosti časnog Kur'ana i na tom putu postigli veličanstveni stepen šehadeta.
Nije poznat ukupan broj ljudi koji su se u toku noći i na dan Ašure pokajali i pridružili vojsci imama Husejna, niti su njihova imena i način pogibije detaljno zabilježeni u historijskim izvorima, ali ćemo se među svim tih ljudima, kao s Hurrom ibn Jezidom, upoznati s još dvojicom koji su se pokajali i u zadnjim trenucima života pridružiti imamu Husejnu te pogibijom pred njim postigli vječnu sreću.
Sa'd ibn Haris i njegov brat
Sa'd i Ebu-l-Hutuf, Harisovi sinovi, bili su Kufljani i pripadali su zastranjenoj skupini haridžija koji su tvrdili da čovjek poput Zapovjednika vjernih, imam Ali, treba obavezno biti ubijen. Ova dvojica su s Omerom ibn Sa'dom radi ratovanja protiv Husejna ibn Alija došli na Kerbelu. Na dan Ašure, nakon pogibije svih prijatelja Husejna ibn Alija, začuvši Imamov poziv za pomoć:
“Ima li pomagača koji bi mi pomogao!”
i plač žena i djece iz šatora, bili su potreseni i promijenili su se, govoreći jedan drugom:
“Zar mi ne govorimo da nema vlasti osim Božije, niti pokornosti onome koji je neposlušan Allahu? Zar Husejn nije sin našeg Poslanika? Zar mi na Sudnjem danu ne iščekujemo zagovaranje njegovog djeda? Pa kako smo onda ušli u rat protiv njega? A on u moru neprijatelja ostao sam i bez pomagača!”
Tada su krenuli prema Husejnu ibn Aliju, izvukli sablje i počeli se boriti protiv Imamovih neprijatelja sa mjesta u njegovoj blizini. I poslije ubijanja i ranjavanja jedne grupe neprijatelja, obojica su postali šehidi i njihova tijela su jedno pored drugog pala na zemlju. Tako su ova dva brata poput Hurra postigla sreću i lijep završetak.[6]
[1] Hurr je bio iz ugledne arapske porodice i čelnik svog plemena u Kufi. Ibn Zijad ga je zadužio da na čelu od hiljadu vojnika spriječi imama Husejna, s.a., da dođe u Kufu. Po predaji Ibn Nema, nakon što je prihvaćeno njegovo pokajanje, Hurr je rekao: “Sine Allahovog Poslanika, kada mi je Ibn Zijad naredio da krenem prema tebi, po izlasku iz zgrade Uprave čuo sam neki glas koji je govorio: ‘Hurre, neka ti je sretno na putu kojim si krenuo!’ Kada sam se okrenuo, nikoga nisam vidio. Sve do sada sam razmišljao kako je to bila radosna vijest i pitao sam se zar ja nisam na strani suprotnoj sinu Allahovog Poslanika, i nisam mogao ni zamisliti da ću ti se pridružiti i postići ovu sreću.”
[2] El-Kamil fi-t-tarih, sv. 3, str. 288.
[3] Tarihe Taberi, sv. 7, str. 355.
[4] El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 183 i 184.
[5] Hurr na arapskom jeziku znači “slobodan”. (op. prev.)
[6] O njihovom opisu stanja vidi: Tenkihu-l-mekal, sv. 2, str. 12; A'janu-š-šia’, sv. 2, str. 319; El-Kuna ve-l-elkab, sv. 1, str. 43.
