Obraćanje Zuhejru, Hanzali, Sejfu i Maliku
Obraćanje Zuhejru
Zuhejr ibn Kajn[1] se nakon jednog žestokog napada i oštre borbe vratio do šatora Husejna ibn Alija, spustio ruku na njegovo rame, po drugi put zatražio dozvolu da se bori i izgovorio ove stihove:
“Za tebe upućenu dušu žrtvujem,
danas je dan kada ću da sretnem
tvoga djeda, Božijeg Poslanika,
i Hasana i Alija Murteza i Džafera,
Tajjara, tog naoružanog junaka
i Esedullaha i Hamzu, tog živog šehida.”
Imam mu je odgovorio: “I ja ću se, za tobom, susresti s njima” pa, nakon što je Zuhejr oboren i pao na zemlju Kerbele, došao do njega i pohvalio ga sljedećim riječima: “Zuhejre! Bog ne udaljio svoju milost od tebe i prokleo tvoje ubice, kao što je i u prošlosti proklinjao i kažnjavao ljude i pretvarao ih u majmune i svinje.”[2]
U svakom razdoblju oni, koji su izgubili moć razmišljanja pa slušaju naredbe ljudi poput Ibn Zijada i Omera ibn Sa'da, igraju i kreću se poput majmuna i život za njih nema nikakav smisao osim udovoljenja svojim nagonima. Takvi su meta Božije srdžbe i prokletstva, zbog čega su i izgubili svoju ljudskost.
Obraćanje Hanzali eš-Šebamiju
Jedan od prijatelja Husejn ibn Alija bio je i Hanzale eš-Šebami[3] koji je, kada se našao pred neprijateljem, počeo da ih opominje i savjetuje, završavajući svoje riječi ajetima u kojima vjernik iz Faraonovog naroda odvraća faraonove sljedbenike od odluke da ubiju Musaa i upozorava ih na opasne posljedice takvog čina:
O ljudi! Bojim se za vas na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti. (El-Mu'min, 22 i 23)
Potom se vratio do šatora, a Husejn ibn Ali ga je bodrio sljedećim riječima:
“Bog ti se smilovao. Onog trena kada si ove ljude pozvao istini i kada ti nisu pozitivno odgovorili, nego su se spremali da ubiju tebe i tvoje prijatelje, oni su zaslužili kaznu, ali sada, kada su prolili krv tvoga brata Saliha, Božija kazna i srdžba ih je i stigla.”
Hanzale je potom rekao: “Život žrtvujem za tebe! Riječi su ti čista istina”, a zatim nastavio: “Zar ne idemo prema svome Gospodaru i zar se ne priključujemo svojoj braći koja su u Džennetu?” Imam, s.a., mu je odgovorio: “Idi prema onome što je bolje od ovog svijeta i svega u njemu i idi prema vječnoj sreći i gospodstvu.”
Hanzale se sljedećim riječima oprostio od Imama: “Esselamu alejkum, ja, Ebu Abdullah, milost Božija na tebe i tvoju porodicu! Poznat ćemo se u Džennetu.” Imam je dodao: “Uslišaj Bože, uslišaj” i Hanzale je odjurio u pravcu neprijatelja, srčano se borio, dok nije dostigao šehadet.
Obraćanje Sejfu ibn Harisu i Maliku ibn Abdu
Po predaji Taberija, dva čovjeka iz plemena Hamdan, po imenu Sejf ibn Haris ibn Rebi’ i Malik ibn Abd ibn Rebi’, koji su bili amidžići, a od jedne majke, u danima u kojima je još bilo moguće ulaziti i izlaziti na Kerbelu i Kufu, stigli su na Kerbelu i pridružili se prijateljima imama Husejna.
Kada su na dan Ašure vidjeli mnoštvo neprijateljskih vojnika i neznatnost broja onih koji podržavaju imama Husejna, plačni su došli kod imama Husejna. Kada ih je Imam vidio takve, upitao ih je:
“Sinovi moje braće, zašto plačete? Tako mi Allaha, ja se nadam da ćete već nakon sat vremena biti sretni i veseli.” Oni su odgovorili: “Neka nas Svevišnji Allah učini žrtvom za tebe. Ne, tako nam Allaha, mi ne plačemo zbog sebe, već zbog tebe jer vidimo da si okružen neprijateljima i ne možemo te braniti ničim višim od naših duša, sine Allahovog Poslanika.” Imam Husejn je cijeneći njihovu vjernost, osjećaj odgovornosti i požrtvovanosti rekao: “Neka vas Svevišnji Allah nagradi, sinovi moje braće, najboljom nagradom kojom nagrađuje bogobojazne i neka je mir i Božija milost i blagoslovi na vas zbog vašeg osjećaja u ovoj situaciji i solidarnosti sa mnom.”
Taberi od Ebu Mihnefa prenosi: dok su ova dva amidžića razgovarali s Imamom, istovremeno je Hanzale ibn Es'ed savjetovao i upozoravao neprijateljske vojnike i nije dugo prošlo i on je postao šehid. Tada su ova dvojica krenula na bojno polje međusobno se nadmećući ko će prije otići. Okrenuli su se prema šatorima i glasno se poselamili: “Selam tebi, sine Allahovog Poslanika!”, a Imam je odgovorio: “Neka je selam i Božija milost i blagoslov vama dvojici” pa su zajedno ušli u borbu i štitili jedan drugog. Kad god bi jedan bio okružen neprijateljem, drugi bi napao i razbijao neprijateljske redove i spašavao ga, sve dok obojica nisu postali šehidi.[4]
Osjećaj odgovornosti
Ono što najviše privlači pažnju i očituje se kao važna činjenica u ovom razgovoru i ispraćaju jeste osjećaj odgovornosti, svijest o obavezi i dužnosti, što je imam Husejn, s.a., pohvalio i zaželio veliku nagradu od Allaha. Ova nagrada nije uobičajena, nego najbolja nagrada bogobojaznima, što je iznad dometa našeg shvatanja i poimanja. Upravo iz osjećaja odgovornosti ova dva mladića plaču zbog malog broja podržavatelja istine i mnoštva podržavatelja neistine. Žao im je što u zaštiti pravde nemaju dati više od samo jednog, svoga života, i upravo zbog osjećaja odgovornosti međusobno se takmiče na putu šehadeta. Pa neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu! (El-Mutaffifin, 26) Zapravo svijest o obavezi i dužnosti je ono zbog čega su oni, na putu izvršenja te dužnosti i žrtvovanja na putu Istine, toliko ushićeni i sretni da poslije svakih nekoliko koraka zastanu, okrenu se prema šatorima i uzvikom: “Selam tebi, sine Allahovog Poslanika!” obnavljaju svoj zavjet i još jednom se selame. Koliko je to krasno i pohvale vrijedno! Gdje god da nastane, ovakav osjećaj odgovornosti i svijest o dužnosti će okruženje pokrenuti kao valovitu bujicu koja će srušiti i planine na putu sreće. Koji god pojedinac stekne ovakvu osobinu, on će u odbrani svoje vjere, podrške svom poglavaru i imamu ići do granice smrti, do šehadeta. Koliko je ružno i opasno ako nestane osjećaj odgovornosti i svijest o dužnosti iz nekog društva ili pojedinca. U tom slučaju ne samo da će oni umrijeti, već će uzrokovati smrt i pad propast drugih.
[1] Zuhejr ibn Kajn je istaknuti pripadnik plemena Huvejš iz Kufe i bio je Osmanov pristalica. 60. godine je sa suprugom otišao na hadždž i po povratku se sreo na Kerbeli s Husejnom ibn Alijem te nakon razgovora sa njim postao njegov sljedbenik.
[2] Mektelu Harazmi, sv. 2, str. 20, Ibsaru-l-ajn, str. 99.
[3] U historijskim knjigama ponekad se umjesto Šebami navodi Šami. Rahmetli Semavi u djelu Ibsaru-l-ajn to ovako objašnjava: “Šebami je od Šebam i Šami je pogrešno.”
[4] O opisu stanja Sejfa i Malika i načinu njihove pogibije vidi: Tarihe Taberi, sv. 6, str. 353 i 354; Tenkihu-l-mekal, sv. 2, str. 78; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 3, str. 292; Ibsaru-l-ajn, str. 78. Ali Harazmi u svom Mektelu, sv. 2, str. 23, navedene događaje bilježi u vezi s dva šehida pod imenima Abdullah i Abdurahman iz plemena Gifar. Međutim, zbog autentičnosti Taberija i poznatog prenosioca događaja, rahmetli Mamkanija, odabrali smo njihovu predaju.
