Uloga poniznosti

Ako neki narod bude ponizan i pokoran istini, onda i prema dešavanjima, pojavama i događajima koji se odvijaju u društvu nije indiferentan i reagira na takve stvari. Takav narod pozive i upute Poslanika, s.a.v.a., prihvata objeručke i kada pripadnici takvog naroda budu zastrašivani – obuzima ih strepnja, a ako budu obradovani radosnim vijestima – bivaju zadovoljni i radosni. Kada vide da se prema nekome čini nasilje, uznemire se i poteknu im suze, a kada ugledaju da neko ostvaruje svoje pravo, zadovoljni su. Ovakvi ljudi, koji su mehkog srca i ponizni, pokorni su istini i svoje grudi otvaraju za prihvatanje istine.

Na drugoj strani su ljudi kamenog srca, bezosjećajni i nezainteresirani za istine koje se njima nude i prema događajima koji se odvijaju. Zbog toga što njihova srca nisu spremna za prihvatanje, oni, naravno, ne prihvataju ni poziv Poslanika i ne pokazuju skrušenost pred istinom. Oni razmišljaju samo o sebi i o svojim životinjskim željama.

Kur'an nam predstavlja dvije skupine sljedbenika knjige: Prva skupina su jevreji, koji su bili najveći neprijatelji islama i vjernika:

Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa, a ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju…[1]

Voda potekne iz kamena, ali su jevreji tako tvrdog srca da im se srca nikada ne smekšaju da bi im iz očiju potekle suze i ovaj narod je u žestokom neprijateljstvu sa vjernicima. Nasuprot ovoj skupini, Kur'an u vezi sa drugom skupinom sljedbenika knjige, koji su prema vjernicima prijateljski raspoloženi i ljubazni, veli:

…I svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.[2]

Allah Uzvišeni već u sljedećem ajetu kaže:

Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to istina.[3]

Ovo stanje pokoravanja i mehkoće prema istini postalo je povod da oni uzvjeruju, jer su im srca bila otvorena prema istinama. S druge strane, jevreji tvrdog srca nisu povjerovali. Stoga, kad pogledamo historiju, vidimo da su mnogi kršćani povjerovali u islam i postali su čisti i iskreni vjernici, a samo je neznatan broj jevreja uzvjerovao.

Poslanik, s.a.v.a., kazuje da će doći dan kada se više neće moći naći ponizan čovjek i kada stanje poniznosti i skromnosti neće značiti ništa. Neki koji su sebe predstavljali poznavaocima islama govorili su da islam za čovjeka ne prihvata poniženje i da se čovjek čak ni pred Bogom ne treba osjećati poniznim. Potištenost, plač i poniznost za ovakve ljude suprotni su vrijednostima! I to u trenutku kada Kur'an vjernike predstavlja kao ponizne osobe.

Poniznost (hušu‘) je osjećaj malenkosti i skrušenosti koja se javlja u srcu i odraz ovog unutrašnjeg stanja se javlja na tijelu i spoljašnjosti čovjeka.

Naprimjer, u Kur'anu je poniznost upotrijebljena u sljedećim slučajevima:

1 – U govoru: I pred Milostivim će se glasovi stišati…[4]

2 – U očima: Oni će oborenih pogleda iz grobova izlaziti…[5]

3 – Na licima: Neka lica će toga dana biti potištena…[6]

4 – Na sedždi: I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje.[7]

5 – U namazu: Uspjeli su vjernici; oni koji molitvu ponizno obavljaju.[8]

6 – U srcu: Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah spomene…[9]

Ponizan je onaj kod kojeg se – bez osjećaja samodopadnosti i oholosti – posljedice robovanja, kao što su poniznost i postiđenost, pojavljuju kroz njegovo ponašanje. Čovjek koji je rob Božiji i koji je ponizne duše u sebi umrtvljuje arogantnost i oholost jer arogantnost i oholost sprečavaju čovjeka da prema Bogu bude skroman, skrušen i ponizan. Bez sumnje, najočitiji primjer oholosti i nepokornosti je šejtan. Kur'an u vezi s njim kaže:

Svi meleci su se zajedno poklonili, osim Iblisa; on nije htio da se sa njima pokloni. [10]

Imam Ali, a.s., u objašnjenju ovog ajeta kaže: “Oholost i samodopadnost ga obuzeše, te se svojim stvaranjem hvališe nad Ademom i porijeklo svoje isticaše, i jasno ne posluša Božiju naredbu. Tako, taj neprijatelj Božiji jest vođa fanatika, preteča oholih i postavio je temelje ljutnje. On je postavio temelje fanatične pristrasnosti, prepirao se s Bogom o odjeći veličine, navukao je odjeću bahatosti i skinuo veo poniznosti.”

U nastavku se kaže: “Zato, uzmite pouku od onoga što je Allah učinio Iblisu. Allah je poništio dugotrajni rad njegov i napor veliki, iako je robovao Bogu šest hiljada godina – da li po računanju Ovoga ili Budućeg svijeta nije znano. Sve to zbog jednog trenutka oholosti njegove. Ko sada, poslije Iblisa, može ostati siguran od Boga za neposlušnost sličnu? Ne, niko! Allah Uzvišeni neće uvesti u Džennet čovjeka ako učini isto ono zbog čega je On iz njega istjerao meleka. Zaista je sud Njegov spram stanovnika neba i stanovnika zemlje jedan te isti.”[11]

Treba i ovo spomenuti: uzrok i izvor gubljenja poniznosti, pojave tvrdoće srca i pronevjere amaneta leži u privrženosti Ovome svijetu. Privrženost Ovome svijetu čovjeka lišava uspjeha postizanja skrušenosti, poniznosti i plača. Kao posljedica privrženosti Ovome svijetu dolazi zaprljanost sumnjivim stvarima, potom i haramima, a to vodi pojavi istrajavanja na velikim grijesima. Zato, da bismo očuvali stanje poniznosti, moramo se suzdržavati od ljubavi prema Ovom svijetu i ne trebamo ga postaviti sebi za cilj. Na taj način osujetit ćemo pogođenost sumnjivim stvarima i haramima.

Ako vidimo da se vrijednosti i savršenstva polahko sele iz društva, a da se društvene pošasti umnogostručuju, uzroke te pojave trebamo tražiti u tendenciji ka materijalnome. Ovakva sklonost i tendencija priprema teren za pojavu bilo kojeg grijeha. Pojedinac se ne žalosti zbog grijeha koji je učinio, ali ako bude pogođen kakvom ovosvjetskom nesrećom – ako izgubi dio svoga novca – rastuži se. Također se boji i da će mu biti uzet porez. To je sve zbog ljubavi prema Ovome svijetu. Ako neko svoje srce veže za Budući svijet, postavi ga za cilj, kao takav on će se svime koristiti radi onosvjetskog života. Ako bude imućan, svoj novac će trošiti radi Onoga svijeta. Ako nije imućan, sa strpljenjem i predanošću Bogu spremit će se za Budući svijet. Ako je imućan, udjeljivat će na Božijem putu, a ako nije imućan, pomagat će onima kojima je to potrebno na druge načine.

Kada se uvećava čovjekova privrženost Ovome svijetu, on se koristi dopuštenim stvarima dok može, a ako mu to bude nedovoljno, onda se okreće sumnjivim stvarima i nastoji pomoću fetvi vjerskih autoriteta to opravdati. Danas opravdava neku vrstu kamate, sutra svoje ruke pruža ka nedvojbenim haramima. Tako dolazi do situacije u kojoj nema straha od činjenja bilo kakvog grijeha, ma kako on bio velik. Normalno da je srce ovakve osobe postalo tvrdo i stanje poniznosti se od njega oduzima. Kad se pojavi privrženost prema Ovom svijetu, čovjek vrši pronevjere u imecima drugih i koristi ih za lične svrhe. Dakle, činioci zbog kojih srca postaju tvrda su grijeh, privrženost materijalnom i životinjski užici. E sada, da bi se liječile ove bolesti, prvo se mora otkriti njihov korjen, mora se vidjeti zašto se drvo osušilo i kakva mu se otrovna hrana dala koja je uzrokovala da se osuši. Da bi drvo čovjekovog postojanja bilo očuvano od nedaća, ono se mora hraniti zdravom hranom i treba ga sprječavati od slijeđenja strasti i životinjskih sklonosti, jer je posljedica navedenoga tvrdoća i okamenjenost srca.

Da bismo iskorijenili tvrdoću srca i grijeh, moramo ljude upoznati s nedaćama. S obzirom da je Ovaj svijet izvor svih nedaća i uzrok udaljenosti čovjeka od Boga i duhovnosti, Kur'an Časni na razne načine upozorava i plaši čovjeka u pogledu Ovog svijeta.

Ponekada u jednom govoru u Nehdžul-belagi se Ovaj svijet više puta kudi i Ali, a.s., svoje drugove stalno plaši u pogledu Ovog svijeta, zato što on zna da je ljubav prema Ovom svijetu izvor svih bolesti. Dok postoji ljubav prema Ovom svijetu, nijedna čovjekova vrlina i savršenstvo ne može opstati.

Moguće je da se čovjek godinama trudi i da stekne neka savršenstva, ali da jednim pogubnim otrovom sve to uništi. Upravo zbog ovoga Kur'an, Poslanik, s.a.v.a., i Ehli-bejt, a.s., u raznim prilikama savjetuju ljude da se udaljuju od Ovog svijeta. Svakako, strah od Ovog svijeta ne znači da dignemo ruke od posla, da napustimo nauku i proizvodnju, već znači da se srcem ne vežemo za ukrase Ovog svijeta i da ne slijedimo strasti. Jednom riječju, strah od Ovog svijeta znači ne držati ga primarnim i uzeti ga sredstvom za Budući svijet. U ovom slučaju svi čovjekovi napori, pa čak stjecanje imetka i bogatstva, poprimaju boju Budućeg svijeta, jer je želja za Ovim ili Budućim svijetom uvjetovana čovjekovim poticajima i ciljevima.

[1] El-Bekare, 74

[2] El-Maide, 82.

[3] El-Maide, 83.

[4] Ta-ha, 108.

[5] El-Gašije, 2.

[6] El-Gašije, 2.

[7] El-Isra, 109.

[8][8] El-Mu'minun, 1-2.

[9] El-Hadid, 16.

[10] El-Hidžr, 30-31.

[11] Nehdžul-belaga, govor 234, govor karanja.